Klinički status kod dolaska: težina 61 kg, temperatura subfebrilna, tonus 110, bilo ubrzano, nejednako, tuberkulozni bacili +, hemoglobin 76 posto, crtež pluća: zasjenjena desna strana od vrha do polovine, na lijevoj strani zasjenjen vršak. Klinička dijagnoza: Catarrhalis III. Ovih nekoliko podataka koje je 12. veljače 1913. načinio dr. Pavao Ćumulović, nadležni liječnik u Sanatoriju za tuberkulozu pluća Brestovac na Sljemenu, bili su smrtna presuda jednom od najvećih hrvatskih slikara Miroslavu Kraljeviću.
Četrnaestog travnja 1913., Kraljević je molio brata Dragana da ga odvede iz Brestovca, među obitelj, u Medulićevu ulicu broj 3. Gušio se i teško disao. Umro je dva dana kasnije. Primio je posljednju pomast, a obitelji nije dopustio da pogasi svijeće. Brinuo se kako će majka doživjeti njegovu smrt. Na samrti je zatražio čašu šampanjca i zalogaj kavijara, a svoju ujnu zamolio da ga počešlja – da sve “bude lipo”, da “umre lip”. Umro je u ponoć, 16. travnja 1913.
Miroslav Kraljević, ne navršivši 28. godinu, donio je u hrvatsko slikarstvo ono što mu je nedostajalo, što nije poznavalo: u tematskom smislu duh metropole, spleen i obijest Pariza, prizore iz zadimljenih noćnih lokala, Pariz sam. Ono što je bio Matoš u književnosti, to je Kraljević bio u slikarstvu.
“Bonvivant”. “I nije uopće slučajno što je prvu kritiku, panegirik, o Kraljeviću, pisao Matoš, i kasnije ga kao slikara pratio. On je donio Pariz koji nije bio poznat na ovakav način. Jest, slikao je on i vedute, slikao je on i Seinu, Panteon, ali prije svega prizore iz kavana, crteže iz bordela, iz loža, s baleta...”, kaže Zvonko Maković, autor velike retrospektivne izložbe koja se za prosinac priprema u zagrebačkoj Modernoj galeriji. “Postoji serija crteža plesača Nižinskog i Karsavine. Na svijetu vjerojatno nema slikara kojemu je to pošlo za rukom s takvom lakoćom i jednostavnošću. Vera Horvat Pintarić je to u svojoj monografiji potvrdila, posjećivao je dakle Ballet Russe. Imao je jednog zgodnog i zanimljivog prijatelja, Antu Masovčića, Sinjanina, pravog gospodina, lijepog i šarmantnog, kazališnog kritičara, to je onaj slavni Kraljevićev portret koji je nazvao ‘Bonvivant’, a pisao je za Obzor. Pretpostavlja se da je Kraljević teatar posjećivao s njim, jer nisu baš mnogi Hrvati posjećivali pariška kazališta i Theatre Châtelet 1912. godine kad su tu bile zvijezde Karsavina i Nižinski. Donio je u Hrvatsku urbanitet na najvišoj razini. Ni sam se nije osjećao provincijalcem. Mogao je to biti, jer je bio iz plemićke obitelji, vrhunske nabrazbe, kulture i manira, elegantno obučen toliko da ga se zamjećivalo po njegovoj eleganciji.”
Presudni “klik“. Kraljević je bio taj koji je učinio onaj odlučujući “klik” da bi promijenio kurs hrvatske umjetnosti prema ekspresionizmu i utjecao na, prije svega, Uzelca, Trepšea, Gecana, koji su to prepoznali.
U crtežima objavljenim u “Panurgeu” (mondeni, redcarpetovski časopis, rekli bismo danas, a “dendijevski” u njihovo vrijeme, časopis u kojemu je Kraljević surađivao) stalno je prisutan čest Kraljevićev motiv, retro stil dama odjevenih u krinoline. “A starinski ukus”, kako kaže Baudelaire, “također je oznaka dendizma.”
...
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU GLOBUSA