Najviše voli jesti “šporke makarule” koje je običaj spravljati u vrijeme feste svetoga Vlaha u njegovu rodnom Dubrovniku. Rođen je na Pilama gdje je, još od 19. stoljeća, kuća njegovih predaka. U svojim kazališnim počecima pokušao je biti glumac, no kasnije se posvetio kazališnoj režiji i više od pedeset godina živi na tom “tripu”, jer, kaže, da “pored kazališta nema mjesta dugoj strasti”. Isto tako kaže da je Vojnović oblikovao njegov umjetnički kredo. Iako je cijeli život strastveno radio, stvorivši mnogo značajnih predstava koje se i danas pamte, priklonjen je renesansnoj ideji “dolce far niente” (slatko je činiti – ništa). Unatoč tomu što je bio zgodan frajer, tvrdi da nikad nije bio ženskar.
Joško Juvančić zvan Jupa godinama je bio ravnatelj Dubrovačkih ljetnih igara, zatim direktor drame, a odgojio je mnoge generacije u vrijeme dok je bio profesor na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Jupa i danas živi u fantaziji, jer dok smo ga u podne čekali u kafiću u Gajevoj ulici gdje nam je zakazao sastanak, on se smrzavao, strpljivo nas čekajući na Britancu. Na kraju smo zajedno sjeli na treće mjesto, u klub Podravaca u Ilici, kamo dolaze, na gablece i gemišt, njegovi mnogi kolege iz kazališta.
Više od pola stoljeća svjedok ste mnogih događanja u kazalištu, u kulturi. Kad se prisjetimo nekadašnjih vremena, čini se kao da je danas duh osiromašio.
– Ako je to vaše razmišljanje, sigurno da imate pravo, jer na osnovi onoga što vidite oko sebe i koliko se pažnje poklanja kulturi, možemo zamijetiti da je malo insuficijentno. Mogli bismo kazati – treba se malo sakupiti. Mislim da bi se nadležne institucije mogle sastati s ljudima iz kulture i zajednički pokušati dogovoriti oko vizije – kako dalje. Jer, kultura je uvijek bila zorni pokazatelj u kakvom je stanju društvo. Možda zvuči trivijalno, no kultura ovisi o tome koliko se ulaže u nju. Ne samo materijalno. Sve je to povezano. Kultura je često na rubu prioriteta, jer je smatrana kao suvišni trošak, koji ništa ne pridonosi a zapravo je nemjerljivo to što ona vraća tom istom društvu. A treba imati kulture da se to prepozna. Krug će biti zatvoren, sve dok oni koji su na čelu, oni koji mogu donositi odluke, ne uvide tu važnost. Vidim da, danas, najrazvijenije zemlje svijeta sve više ulažu u kulturu.
...
INTERVJU U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU GLOBUSA