Tata je tih dana bio prilično rezigniran, nakon godine u kojoj je u više navrata boravio u bolnici, zbog loma ramena nakon nezgodnog pada, a potom i zbog upale pluća, djelovao je depresivno. Izgubio je apetit, nije više imao volju izlaziti. Pitala sam ga što bi ga moglo razveseliti. Odgovorio je – nogomet. Pa gledat ćemo nogomet, taman se igraju utakmice lige prvaka, rekla sam.
“Ma kakvo gledanje, ja bi igrao nogomet”, to je bio posljednji razgovor koji sam vodila s ocem, nakon toga sam otputovala u Zagreb misleći kako ćemo se vidjeti za nekoliko tjedana. Tata je umro u Parizu, tijelo mu više nije bilo upotrebljivo kako je govorio, i naprosto je otišao, ugasio se, moglo bi se reći svojevoljno, u osamdesetoj godini u gradu u kojem je i želio skončati život.
“Kada se sjetim ili kada razmišljam o danu i časovima kada sam umro, dolazim do zaključka da je to ipak bio dosta važan dan u mojem životu. Biće da je to prirodno jer bio je to zadnji dan mojeg života ili u mojem životu. Naravno bilo je u mojem životu i važnijih dana. Smrt sam dočekao spokojno iako nisam ni znao, a ni pretpostavljao da ću umrijeti. No to i nije važno”, dio je iz zapisa koje je napisao 1984., ali koji su datirani zadnjim mjesecom 1995.
Premda je poživio 19 godina dulje nego što je predviđao u zapisima “Kada sam umro”, mislim da se sa smrću suočio baš onako kako je o njoj pisao. Ravnodušno, s dozom samoironije.
Dug dijalog “U smrt sam odnio /ili možda donio/ sve navike iz prošlog života koje su uglavnom bile loše ili nekorisne. Mrtvi su me opominjali na diskretni način da se čuvam starih loših navika. Nisam odmah shvatio zbog čega. Sada mi je sve ili gotovo sve sasvim ili gotovo sasvim jasno. Jasnije nego za života, jer sam u smrti nekako uživao. Naravno sa svim ostacima prošlosti iako sam stalno pokušavao živjeti u budućnosti. Ipak, tek sada nakon smrti počeo sam, može se reći, živjeti na pravi način”, nastavlja Knifer u svojim bilješkama.
Ovaj tekst, koji sam počela pisati puna dvojbi ponajviše zbog straha od pretjerane sentimentalnosti koju je moj otac prezirao, a ni sama joj nisam sklona, ne počinjem slučajno opisujući naš posljednji razgovor. Naime trauma odvajanja koja je neizbježna prilikom gubitka bliskog člana obitelji, oca, u mojem se slučaju odvijala sasvim drugačije nego što sam to uopće mogla očekivati. Dan prije tatine kremacije na pariškom groblju Père Lachaise, kad sam počela osvještavati njegovu smrt, otišla sam u Muzej Georges Pompidou gdje su u stalnom postavu bili izloženi tatini grafiti. Pred tim radovima koje je radio mjesecima grafitnom olovkom u slojevima prekrivao je bijeli papir kako bi na kraju dobio efekt crnoga sjaja, monotono bilježeći protok vremena, shvatila sam da mi predstoji još dug dijalog s ocem.
Pripremajući ovu izložbu, istražujući tatine radove, premećući po fotografijama počela sam oživljavati i analizirati razdoblje svoga djetinjstva. Oca sam poznavala manje od polovice njegova života, rodila sam se kad mu je bilo 48. Dakle, nisam ga poznavala kao mladog autodestruktivnog očajnika na rubu egzistencije kakvim ga opisuje povjesničar umjetnosti Igor Zidić s kojim se intenzivno družio početkom 60-ih godina, a koji je uostalom tati sugerirao da kompozicije imenuje sada već opće prihvaćenim nazivom “Meandar”.
...
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU GLOBUSA