Arhitekt Milan Šosterič (r. 1942) mobitel ne koristi a kompjuterom se služi zahvaljujući pomoći supruge. To su vanjski znakovi jednog od njegovih osjećaja – “osjeća se kao osoba XX. stoljeća” – kojima je “podložan”. Šosterič smatra da je “važniji kontekst vremena od konteksta prostora”. Kao protagonist kasne moderne, po jednim teoretičarima, pa čak i postmoderne, po drugima, ponajbolje odgovara nepostojećoj ladici “antimodernizma” u arhitekturi, a prema analizama Batušića, Kravara i Žmegača.
Sa zgradom Muzičke akademije, izrasle na zdanju “otpisanoga” Stanka Fabrisa i njegova socijalističkog Željpoha, Šosterič je, naposljetku, stavio točku na “i” sada već višestoljetne Zelene ili Lenuzzijeve potkove. S njome je po tiho deklarirao poetiku svojevrsnog arhitektonskog ready-madea u zagrebačkom Donjem gradu, stvorivši iz već postojećeg, “pronađenog” objekta vlastiti, i samosvojno se upisao na europsku i hrvatsku arhitektonsku kartu, što je londonski “AD – Architectural Design” primijetio pred više desetljeća.
Nagrađivan još kao mladi arhitekt – i to nagradama Grada Zagreba, Zagrebačkog salona, Viktora Kovačića, i Borbe, tada najprestižnije u njegovoj struci – Šosterič je zadržao mladenački zamah i u zrelosti. Otvoreno ga danas demonstrira u “packama” ili “rupama” na svojim trapericama i s pariško-plavim hozentregerima. Poslije stambene kuće u Petrinjskoj 9 sagradio je naposljetku vlastiti “blok” s Akademijom, blok što otvara pogled prema svjetlosti – zalazećeg sunca, i prema spektru bojica Feng shuija na krovnoj ovojnici. Taj kineski sustav mišljenja (vjetar-voda), usput, nastoji harmonizirati svakog s okolinom.
Prepoznao sam arhitekta Šosteriča već izdaleka, a prema slici s interneta, kako se pojavio na nogostupu, iz smjera svoje najnovije kuće, i Zdenca života. Kada smo se rukovali, započeo je govoriti o onome čemu je posvetio više od desetljeća svog radnog života, o Akademiji: “Jučer sam bio kod ovih koji rade tu kuglu...”
Mislite Kožarićevu?
– Ne, Kožarić je otpao svojom voljom iz cijele priče. Bio je izrazito ljut što ga nisam pitao da bih koristio njegovo “Prizemljeno sunce”. A ja sam mu pokušao objasniti da nisam želio širiti krug sudionika u mom radu, kako moj rad ne bi bio prepoznat u anonimnom natječaju po korištenju njegove kugle, jer mi smo ipak malo mjesto.
Sjećam se “Sunca” kad je stajalo tu, pored Kazališta.
– Pa, naravno. Ali, nije bilo na tome mjestu, i nije bilo u takovom društvu.
Bilo je na pješačkom otoku.
– Tako je. Mislio sam da će biti pozdravljen moj potez, da ga vratim iz Bogovićeve u blizinu njegove nekadašnje pozicije. Međutim, on je to cijelo vrijeme odbacivao, i na koncu je došao do mene glas, jer mi više nemamo neposredni kontakt, da je razlog u tome što njegova kugla ima potpuno drugačije značenje kad je sama, a opet potpuno drugačije kad je u društvu s mojom iglom. Rekao sam: ok, uvažavam.
Šteta, kad ste sve osmislili.
– Nije meni trebao Kožarić, u toj igri kontrasta trebala mi je kugla. Onda sam pomislio: ajmo gotovu kuglu staviti tu, ne moramo mi izmišljati neku novu priču. Bio sam možda blesav, naivan, da će to biti prihvaćeno. Nije. I sad sam odlučio da ta kugla ipak bude, ali ne kao “Prizemljeno sunce”. U međuvremenu sam ovu ovojnicu zarotirao, jer su se u Školi primijenjene umjetnosti bunili na izvornu varijantu. Bilo je puno crvene na jugu, i njima je to smetalo zbog toga što bi odsjaj sunca, od toga crvenoga, bio preintenzivan u njihovim crtaonama, koje su okrenute baš prema ovojnici.
...
INTERVJU U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU GLOBUSA