Nisam siguran da će itko od njih opstati kao filmska zvijezda – skeptično je odgovorio Veljko Krulčić na pitanje hoće li današnji glumci mlađe i srednje generacije ostvariti respektabilnu karijeru poput njihovih prethodnika iz zlatnog razdoblja hrvatske kinematografije. Vlasnik izdavačke kuće Vedis, danas specijalizirane za strip, čiji je nekoć najpoznatiji proizvod bio utjecajni mjesečnik “Hollywood”, potkrijepio je to primjerom. Početkom desetljeća pripremao je kao producent film Petra Krelje “Ispod crte” i jednu od glavnih uloga na audiciji dobila je mlada Leona Paraminski. Imala je nekoliko manjih uloga u hrvatskim filmovima, a upravo tada je počela snimati film Davora Žmegača “Prezimiti u Riu“ te kratki film Dalibora Matanića “Suša”. Kada je “Ispod crte” krenuo u produkciju, Leona je već bila neka vrsta zvijezde. Za “Prezimiti u Riu” dobila je Zlatnu arenu u Puli, a “Suša” je prikazana u Cannesu. Nakon Kreljina filma angažirali su je Silvije Petranović za kostimiranu dramu “Družbu Isusovu”, s kojom je otputovala na filmski festival u Šangaj, te Antonio Nuić za trpku epizodu omnibusa “Seks, piće i krvoproliće”, proglašenu važnim događajem u hrvatskoj kinematografiji.
A poslije toga? Nije se baš puno događalo, jer je dobivala uloge uglavnom na televiziji (istina, u vrlo gledanim sapunicama “Obični ljudi” i “Najbolje godine” te u hvaljenoj krimi seriji “Dobre namjere”), a na film ju je u velikom stilu nedavno opet vratio Matanić. Poput “Suše”, i kratki igrani film “Tulum” je prikazan u Cannesu, a za svoj je nastup prošlog mjeseca dobila nagradu na međunarodnom festivalu kratkometražnog filma u Nici. Leona će ove godine napuniti tridesetu, u “Tulumu” izgleda bolje no ikad, no hoće li to neki od redatelja – hrvatskih ili onih u regiji – iskoristiti, nemoguće je prognozirati.
U studenome 2005. godine Krulčić je u “Hollywoodu” organizirao među filmašima i filmskim kritičarima anketu o najboljih hrvatskim filmskim glumcima i glumicama. U svojim su kategorijama premoćno pobijedili Fabijan Šovagović i Božidarka Freit, no ni priča o njihovim karijerama ne svjedoči o neprestanoj uzlaznoj krivulji. Diplomac studija glume na zagrebačkoj Akademiji, Šovagović je nastupao u Zagrebačkom dramskom kazalištu (kasnije Gavella) dok je dobivao zapažene epizode u filmovima “Svoga tela gospodar”, “H-8” i “Prometej s otoka Viševice”. Uloge u “Crnim pticama” i “Brezi” već nisu bile tako male, gotovo bi ih se moglo nazvati glavnima, iako su imena njegovih beogradskih kolega Voje Mirića i Bate Živojinovića imale istaknutije mjesto na špici, pa od te 1967. godine Šovagović ide iz filma u film. Tajna je njegova uspjeha bila u tome što nije zanovijetao oko veličine glumačkog zadatka – igrao je Matiju Gupca u “Seljačkoj buni”, ali mu nije smetala ni proširena epizoda u kontroverznom pulskom laureatu “Maestro i Margarita” Aleksandra Petrovića. Bio je nešto između zvijezde i karakternog glumca, vrlo slično kao i Ivo Gregorević i Boris Dvornik, koji su na toj listi zauzeli drugo i treće mjesto. Četvrtoplasirani Rade Šerbedžija bio je ipak puno izbirljiviji.
Pa dok je vrlo dobar prosjek zaposlenosti kod hrvatskih filmskih glumaca ukazivao da je to ipak prvenstveno “muška” kinematografija, s glumicama je posve drugi slučaj. Božidarka Freit već je imala trideset godina kada joj je Tomislav Radić ponudio ulogu neuspješne glumice u “no budget” film “Živa istina”, u kojem je improvizirala lik sličan njoj samoj: Poput svoje junakinje, unatoč tome što je diplomirala glumu na zagrebačkoj akademiji, zarađivala je za život kao manekenka, nastupala na revijama i povremeno u koprodukcijama. Unatoč tome što je to bio art film, nekonvencionalan za svoje doba, “Živa istina” pretvorila ju je u zvijezdu, pa joj je i najplodniji srpski redatelj Žika Mitrović odmah zatim povjerio glavnu ulogu u ratnom spektaklu “Užička republika”, koji je u kinima najveće jugoslavenske republike gotovo dosegao gledanost dotadašnjeg šampiona, “Bitke na Neretvi”. Ipak, do 1981. je igrala u još samo nekoliko važnih filmova (“Žena s krajolikom”, “Pucanj”, “Ljubica”, “Ritam zločina” i “Visoki napon”), da bi se kasnije morala zadovoljiti s epizodama. U međuvremenu je radila i kao sekretarica režije na televiziji, kako bi sebi osigurala kakve takve prihode.
Drugoplasirana Alma Prica također nije uspostavila osobit kontakt s filmom (najpoznatija joj je uloga u “Kontesi Dori” Zvonimira Berkovića, za koju je nagrađena Zlatnom arenom na ratom devastiranom pulskom festivalu), dok su karijere njezinih kolegica s treće i četvrte pozicije – Mije Oremović i Marije Kohn – bile u znaku kratkih bljeskova: prva je imala velike pauze između svojih zapaženih nastupa u filmovima “U oluji”, “H-8”, “Imam dvije mame i dva tate” i “Tko pjeva zlo ne misli”, dok je druga nakon “Svoga tela gospodar”, “H-8” i “Tri Ane” proglašena velikom karakternom glumicom hrvatske kinematografije, da bi je od početka šezdesetih sveli na epizode. Paradoksalno, tijekom posljednjeg desetljeća dobivala je bolje uloge nego u prethodnom razdoblju, pa je tako bila odlična u filmu Jasmile Žbanić “Na putu”. Sudbina Leone Paraminski, dakle, nije osobita iznimka.
Daria Lorenci najveće je iznenađenje filma Rajka Grlića “Neka ostane među nama”: tko bi rekao da glumica koja se lako snalazi u ulogama konobarica (“Metastaze”), policajki (“Seks, piće i krvoproliće”) ili djevojaka kojima su roditelji problem (“Oprosti za kung fu”) može odigrati otmjenu zagrebačku damu srednjih godina. Ona je u Zagreb stigla ipak tek 1992. (rođena je u Sarajevu 1976.) i nakon što je upisala glumu na zagrebačkoj Akademji, kao da je bila predodređena za ponešto “grublje” uloge: izvjesne tvrdoće (što nije prigovor, nego oznaka karaktera lika) bilo je i u njezinoj interpretaciji arhitektice u filmu Zrinka Ogreste “Iza stakla”.
Sočno, a jeftino. Tko bi bio njezin pandan u kinematografiji bivše Jugoslavije? Ognjen Sviličić uspoređuje Dariju Lorenci s velikom beogradskom glumicom Mirjanom Karanović, koja je također u stanju dočarati tako velik raspon od grubosti do nježnosti.
Zašto suvremena hrvatska kinematografija ne omogućava svojim glumcima i glumicama stabilnije karijere, kada se na pulskom festivalu zna prikazati i sedam-osam novih filmova, što je više nego šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća? “Vjerojatno zato što mi svoje filmove radimo prvenstveno za festivale, kako ove u regiji tako i međunarodne”, smatra Ognjen Sviličić. Redatelj koji je u tragikomediji “Oprosti za kung fu”, napravljenoj u skromnoj televizijskoj produkciji, osigurao sočne uloge Dariji Lorenci, Filipu Radošu, Veri Zimi i Vedranu Mlikoti, nije s filmom imao većeg odjeka u kinima, ali je obišao svjetske festivale.
Ipak, činjenica je da hrvatski filmovi uglavnom ne postižu osobitu gledanost (u posljednja dva desetljeća samo su tri – “Kako je počeo rat na mom otoku”, “Što je muškarac bez brkova” i “Maršal” – imala preko 100 tisuća gledatelj), što je poprilična razlika u odnosu na “zlatne” šezdesete ili sedamdesete. Kada je Krešo Golik tražio glavnu glumicu za film “Živjeti od ljubavi”, u potrazi za njom priključili su mu se svi mediji bivše Jugoslavije. Odabrao je Vlastu Knezović, koja je već nastupila u seriji Antuna Vrdoljaka “Prosjaci i sinovi”, ali je tamo nitko nije vidio, jer je Televizija Zagreb seriju spremila u bunker. O Knezovićki se tada pisalo naveliko, što je imalo smisla jer je Golikov film imao samo u Zagrebu preko sto tisuća gledatelja. Talentiranoj glumici to kasnije nije osobito pomoglo: osim manje atraktivnih uloga u ratnom spektaklu “Doktor Mladen” i serijalu “Rad na određeno vrijeme”, jedva da je još čime mogla opravdati svoj status filmske glumice.
Pa premda se domaći filmovi više osobito ne gledaju, bar ne u kinima, neosporno je da kroz protekla dva desetljeća kroz hrvatsku kinematografiju prodefilirala iznimna galerija glumaca, koja je u izvjesnom smislu superiornija svojim prethodnicima. U drugoj polovici šezdesetih godina imali ste Anu Karić i Jagodu Kaloper, no beogradske glumice Milena Dravić, Snežana Nikšić i Stanislava Pešić u Zagrebu su uvijek nalazile posla, jer je konkurencija bila skromna. Uz Leonu Paraminski su danas, međutim, Zrinka Cvitešić, Marija Škaričić, Daria Lorenci, Nataša Janjić, Nina Violić, Olga Pakalović, Jadranka Đokić, Nataša Dorčić i još nekolicina njih: to je postava kakvu hrvatski film nikad nije imao na raspolaganju.
Hrvatska je kinematografija nekad imala vrlo jake glumce, s mnoštvom angažmana i u drugim republikama - od etabliranih Šovagovića, Dvornika, Relje Bašića i Antuna Nalisa do novih nada Šerbedžije i Ivice Vidovića. Ipak, ni današnja postava nije puno slabija, a u njoj su Leon Lučev, Krešimir Mikić, Rene Bitorajac, Rakan Rushaidat, Franjo Dijak, Mlikota, braća Medvešek, braća Navojec, Predrag Vušović, Borko Perić, Tarik Filipović, Alen Liverić, Nikša Kušelj...
Redatelj Vinko Brešan smatra da se mogu povući paralele između Leona Lučeva i Rade Šerbedžije; obojica lako igraju filmske junake i scene seksa im nisu nikakav problem, u svemu drugome jako su različiti. Komičar Predrag Vušović, procjenjuje Brešan, mogao biti pandan pokojnom Miodragu Petroviću Čkalji, a Dražen Kühn iz “Maršala” fitilj je sa sporim sagorijevanjem: njegovo vrijeme najvjerojatnije tek dolazi. Redatelj je uvjeren da danas jedino sapunice mogu stvarati zvijezde: stoga je zanimljiva odluka Dalibora Matanića da glavnu ulogu u svom novom filmu “Majka asfalta” povjeri Janku Popoviću Volariću.
Kako glumci izdržavaju tu varljivost filmske slave? Lako, ne obraćaju na nju pretjeranu pažnju. Kada sam na snimanju kostimiranog spektakla “Sveti Georgije ubiva aždahu” Srđana Dragojevića, na banatskim lokacijama, upitao Natašu Janjić čeka li je kakav filmski posao po povratku u Zagreb, ona je odgovorila: “Niti jedan”. Nije samo spomenula unaprijed dogovoreni nastup u filmu “Kenjac” njezina tadašnjeg dečka Antonija Nuića. A opet, zbog snimanja je morala staviti na led bar četiri atraktivne predstave kazališta Gavella u kojima je igrala, a za jednu od njih i dobila nagradu Hrvatskog glumišta. Nisam stekao dojam da zbog toga zdvaja. Ako nema filmskih ponuda, možda će biti televizijskih, a kazalište je u svakom slučaju stabilna baza.
NA AUDICIJI KOD MATANIĆA
Djevojke moje, nije sve u mijenjanju bundi
Najveće pokojne legende ex-yu filma Fabijan Šovagović i Pavle Vuisić vjerojatno nisu mogli očekivati da će upravo Hrvatska postati najveći regionalni inkubator glumačkih imena u posljednjih desetak godina. Vjerojatno sad na onom svijetu nazdravljaju šljivovicom znajući da nije sve raspadom bivše države otišlo k vragu.
Nova hrvatska imena pažljivo grade svoje karijere i jednom će se sigurno moći smatrati nasljednicima stare garde; bilo po fizičkoj sličnosti, stilu, virtuoznosti ili barem sklonosti alkoholu...
Tako bi Zrinka Cvitešić i Nataša Janjić mogle nastaviti put Mire Furlan. Bojan Navojec i Nikša Butijer mogli bi se tući za putanju nedodirljivog Pavla Vuisića (po glumačkim interpretacijama, ne po izgledu). Jadranka Đokić i Leona Paraminski mogle bi nastaviti putanju “edgy” cura Anice Dobre i Sonje Savić. Marija Škaričić i Daria Lorenci sigurno su prave nasljednice najveće filmske dive na ovim prostorima Mirjane Karanović. Rakan Rushaidat, Leon Lučev, Filip Križan, Janko Popović Volarić (ako se makne iz sapunica) dostojno mogu uskočiti na teren “neprilagođenih momaka”: Žarka Lauševića, Aleksandra Berčeka, Dragana Nikolića, pa čak i velikog Mikija Manojlovića. Franjo Dijak također bi mogao biti u prethodnoj skupini, ali isto tako uz malo rada mogao bi biti i novi Ivo Serdar. Ozren Grabarić lako bi mogao naslijediti Borisa Dvornika, ali ne na prvu loptu - ulogama u komedijama, već ozbiljnim rolama. Ne znam samo tko će zamijeniti Taška Načića...
Sve ove “mogli bi” putanje naravno ovise o razvijanju samih aktera, ali one otkrivaju snagu domaćeg glumačkog inkubatora koji je osim kvantitete, razvio i glumačke osobnosti koje se ne mogu uspoređivati s filmskom arhivom SFRJ.
Vrlo je teško ukazati na moguće nasljednike filmskih genija Fabijana Šovagovića ili Ivice Vidovića. Isto je tako teško danas Krešimira Mikića uspoređivati s bilo kim prije viđenim na ovim prostorima. Možda ga je lakše okarakterizirati strancima kao hrvatskog Adriana Brodyja... Jadranka Đokić može se uspoređivati s “edgy” curama iz prošlosti, ali vjerojatno će se za dvadesetak godina tražiti baš njene nasljednice.
Isto tako i za Olgu Pakalović, Juditu Franković, Ivanu Roščić, Lanu Barić, Marka Makovičića i doslovno hrpu drugih kvalitetnih glumačkih imena koja se svakodnevno pojavljuju na našoj sceni i postaju naš najkvalitetniji kulturni izvozni proizvod. Ti glumci su se uspjeli maknuti od šturog akademizma koji je vladao 90-ih na zagrebačkoj ADU, uspjeli su se izdignuti iznad površne tabloidne slave gdje je najbitinije da ih kumice prepoznaju na placu jer glume po kretenskim serijama...
Vjerujem da bi se Leon Lučev snašao u nekom (nepotrebnom) remakeu Pavlovićeva “Kad budem mrtav i beo” na mjestu Dragana Nikolića. Marija Škaričić bila bi virtuozna u (opet nepotrebnom) remakeu Papićevih “Lisica” na mjestu Jagode Kaloper. Krešimir Mikić bio bi zanimljiva zamjena za Stevu Žigona u novom Berkovićevu “Rondu” ili za Bogdana Diklića u Šijanovim “Maratonci trče počasni krug”. Daria Lorenci i Zrinka Cvitešić mogle bi biti Mirjana Karanović i Mira Furlan u Kusturičinu “Ocu na službenom putu”. Bojan Navojec bi napravio nekog svog Marka Labudana kao zamjenu Bati Živojinoviću u nekoj novoj Babajinoj “Brezi”...
Za Taška Načića još uvijek nismo našli dostojnu zamjenu, kao na primjer ni za glamur Ene Begović koja je možda i jedina živjela život filmske dive na ovim prostorima (ne analiziram uloge). Za razliku od spomenutih glumaca-šljakera, ima naših glumica koje pokušavaju kopirati Enu, sličiti na nju, živjeti poput nje.
No, djevojke moje, treba raditi na sebi, nije sve u mijenjanju bundi...