Odmah na početku da napomenem o čemu neće biti riječi u ovome mom intervjuu s glasovitim srpskim i (nekada) jugoslavenskim kazališnim redateljem Ljubišom Ristićem (najpoznatijim po kontroverznim kazališnim predstavama s kraja 1970-ih i početka 1980-ih, poput "Oslobođenje Skoplja", "Karamazovi" i "Misa u a-molu", te osnivačem, zajedno s Nadom Kokotović, kazališta KPGT).
Neću objaviti Ristićevu rekonstrukciju njegova razgovora s Draženom Budišom, obavljenog 20. listopada 1971. u Beogradu, točno mjesec dana prije početka velikog studentskog štrajka u Zagrebu – u doba, dakle, kada je Budiša bio glavni čelnik nacionalnog pokreta hrvatskih sveučilištaraca, a on, Ristić, jedan od vođa (još od 1968.) studentskog pokreta u Beogradu.
Ristić mi je taj svoj iznimno zanimljiv i važan razgovor s Budišom prepričao do najsitnijih detalja, ali uz uvjet da ga mogu objaviti u Globusu tek ako se s tim složi i sam Budiša. U suprotnome – ništa od toga ne smijem iznositi u javnost.
Taj, prvi dio intervjua s Ljubišom Ristićem, u kojem mi je prepričao svoj susret s Budišom koji se dogodio 20. listopada 1971. (a do kojega je, navodno, došlo na Budišinu inicijativu), vodio sam u ponedjeljak, 15. lipnja o.g. Dan kasnije, u utorak, nazvao sam, iz Beograda, Dražena Budišu (koji danas radi u izdavačkoj kući "Školska knjiga" u Zagrebu) i prepričao mu, u najkraćim crtama, što mi je sve ispričao Ristić. Budiša me pažljivo saslušao, a onda izjavio da ništa od toga nije istina i da će, ako objavim bilo što od toga, on energično demantirati.
Jedino što mi je Budiša potvrdio iz Ristićeva opisa tog (nesuđenog?) događaja, od 20. listopada 1971., jest da se on toga dana doista nalazio u Beogradu, u sklopu "Karavane prijateljstva" što su je hrvatski sveučilištarci, kao i ranijih godina, bili organizirali u povodu oslobođenja grada Beograda (kao što su i beogradski sveučilištarci tradicionalno priređivali svoje "karavane prijateljstva" Zagrebu, u čast oslobođenja grada Zagreba).
Ali da je on toga dana, pored posjeta Beogradu, došao i u stan Ljubiše Ristića na Novom Beogradu (zajedno s još jednom osobom, koja, nažalost, danas više nije živa) i s njim, izvan toga stana, vodio dugotrajan politički razgovor koji je, na kraju, urodio iznimno važnim političkim dogovorom – a koji je Ristić meni detaljno rekonstruirao – to, po Budiši, nema veze s istinom i on to drži čistom Ristićevom izmišljotinom.
Ristiću sam tog istog utorka vjerno prenio što mi je Budiša izjavio, na što mi je on odgovorio da je takvu njegovu reakciju i očekivao. Najavio mi je da će svoju vlastitu zabilješku o tom svom političkom "dealu" s Budišom kad-tad negdje objaviti.
Šteta. Da je Budiša potvrdio Ristićevu verziju, meni ispričanu, i dao mi svoju suglasnost da je objavim, bio bi to vrlo značajan novi pogled na 1971., koji bi, možda, uvelike revidirao naše sadašnje znanje i naše sadašnje spoznaje o toj godini, barem što se studentskih gibanja u Zagrebu i Beogradu, kao i u cijeloj tadašnjoj Jugoslaviji, tiče.
Kazalište u staroj Šećerani
Intervju s Ljubišom Ristićem vodio sam u prostorijama "Međunarodnog art centra K.P.G.T.", u staroj Šećerani, na Čukarici, na istome onom mjestu gdje sam ga prvi put sreo i upoznao, ako se ne varam, 1998., kad je to kazalište – izgrađeno na ruševinama jedne stare beogradske tvornice s kraja 19. stoljeća – i počinjalo s radom. Bila su to neka sasvim druga vremena.
Trenutačno mu u Zvezdara teatru u Beogradu igra predstava rađena po romanu Ive Andrića "Travnička hronika", u skopskome Makedonskom narodnom teatru priprema ljetni spektakl koji će za osnovu imati Shakespearova "Troila i Kresidu" i Homerovu "Ilijadu" (to će se izvoditi na otvorenom, na trgovima nekih makedonskih gradova), a potkraj ljeta i početkom jeseni, zajedno s Nadom Kokotović, priređivat će u Sankt Peterburgu, u Rusiji, novu verziju tzv. koreo-drame "Tosca", premijeru koje je imao, prije 31 godinu, nigdje drugdje nego u Zagrebu, u Teatru ITD (kao i u Slovenskom ljudskom gledališču u Celju).
Ovaj Ristićev intervju Globusu svojevrsna je uspomena na njegove zagrebačke kazališno-redateljske godine (druga polovica 1970-ih i početak 1980-ih), o kojima prvi put iznosi čitav niz dosad posve nepoznatih detalja, ne samo o njemu samome i njegovim kazališnim aktivnostima iz toga doba, nego i o nekim značajnim ličnostima iz kulturnog i političkog života tadašnje Hrvatske, poput Miroslava Krleže, Ivice Račana, Vladimira Bakarića, Rada Šerbedžije, Duška Ljuštine...
Odakle vi, zapravo, potječete?
- Rođen sam u Prištini (a ne u Peći, kako piše u Wikipediji), 1947. Moja je porodica jedna od, možda, 10-12 starih srpskih obitelji iz Prištine, iz jednoga dijela grada, Divan Jola, gdje su stare srpske porodice živjele još u tursko doba. Ristići su starosjedioci Prištine.
Što je vaš otac bio po zanimanju?
- Bio je visoki oficir Jugoslavenske narodne armije. Zvao se Miroslav Ristić. U Drugom svjetskom ratu, bio je jedan od trojice skojevaca s Beogradskoga univerziteta koji su organizirali partizanski ustanak u Prištini. Zbog toga je 1941. bio uhapšen. Nakon kapitulacije Italije sudjelovao je u dizanju ustanka u Makedoniji, te je postao komesar jednog od četiri bataljona Prve kosovsko-makedonske brigade. A moja je majka, koja je podrijetlom iz Ohrida, bila borac te brigade. I tu su se oni sreli i upoznali...
Vaše je podrijetlo srpsko?
- Moja baka, očeva majka, je Cincarka. Moj je otac, dakle, polu-Cincar. A moj djed, otac moje majke, Aleksandar Gostović, podrijetlom je Ličanin iz Brinja, koji je potkraj 19. ili početkom 20. stoljeća, bježeći pred austrijskom policijom, dospio najprije u Bosnu, a zatim u Makedoniju. Bio je revolucionar-mladobosanac, a kasnije i crnorukac – pripadao je Apisovoj organizaciji Ujedinjenje ili smrt.
Rano ste izgubili oca?
- Poginuo je u prometnoj nesreći, kao načelnik tehničke uprave JNA, kod Livna. Baš toga ljeta, 1979., imao sam, na Splitskom ljetu, premijeru predstave "Pijana novembarska noć 1918.", rađene po Krleži. Otac mi je poginuo samo dva dana prije te premijere. Odletio sam u Beograd, sahranio oca u 3 popodne, sjeo natrag na avion i vratio se predvečer u Split, na premijeru.
Kašičice i žličice
Spomenuli ste Krležu. S njim je, na neki način, i započela vaša kazališno-redateljska karijera.
- Da. Samo dvije godine nakon što sam, 1971., diplomirao na Akademiji dramskih umetnosti u Beogradu, dobio sam od Jugoslovenskog dramskog pozorišta ponudu da režiram Krležina "Vučjaka". Ponudu sam prihvatio, no pala mi je na um, usput, i jedna vrlo originalna ideja zbog koje sam se hitno morao konzultirati s Krležom. Njega, međutim, nisam poznavao. Zato sam zamolio Boru Krivokapića, koji je tada, kao mladi novinar, već nekoliko puta bio kod Krleže, da me poveže s njime. Stari je Krivokapiću poručio da je zauzet, ali da mogu doći k njemu za dva dana.
I vi ste se uputili u Zagreb?
- Tako je. Sjeo sam u svog smiješnog, prerađenog fiću (sličnog onome koji Dragan Nikolić vozi u filmu "Nacionalna klasa") i u dogovoreno vrijeme došao pred Leksikografski zavod na Zrinjevcu. Tajnica LZ-a me uvela u Krležinu sobu. Kako sam ušao i sjeo, Krleža me pogledao i upitao, onako iznebuha: "A što vama dođe Marko Ristić? On vam je neki rođak?" Odgovorio sam: "Naravno da mi nije rođak, on je naprosto jedan značajan pisac kojega rado čitam..." To je, eto, bio naš prvi susret.
U kasnijim našim razgovorima, Krleža me svako malo pitao o pojedinim ljudima iz Beograda pa mi se čak jednom povjerio da mu neobično nedostaje dijalog sa svim tim intelektualcima s kojima je tijekom čitavog života razgovarao, a onda s njima došao u nekakav glup, nerazuman sukob, zbog kojega je izgubio svaku mogućnost dijaloga... Spominjao je, npr., Velibora Gligorića, Oskara Daviča...
Koncentrirajmo se sada na taj vaš prvi razgovor s Krležom.
- Rekao mi je: "Dobro, imate tu kavu, evo imate i šećera, ako hoćete, imate i mlijeka, tu vam je žličica, ili kašičica, kako vam je drago..." Na to mu ja, malo isprovociran, rekoh: "Gospodine Krleža, ne razumijem vam ja te 'kašičice’ i ’žličice’, i te vaše srpsko-hrvatske probleme, meni je to prilično daleko i strano..." Nasmijavši se, upitao me: "Kako to, nije mi jasno?" Kažem: "Znate, kad ste se vi - Avari, Huni, Srbi i Hrvati – spuštali s Karpata, nama je na Bizantu bilo dobro."
Zapravo, ne znam što mi je bilo; iz te svoje početne nelagode i straha, napravio sam vic. I - Krleža je prasnuo u smijeh: "Ma nemojte, a tko ste vi, ako smijem znati?" Rekoh: "Mi smo Cincari, i kažem vam, nama je, kao i cijelome Bizantu, prije vašega dolaska na ove prostore bilo sasvim OK." Krleža se sada već smijao kao lud; onako debeo, omanjeg rasta, počeo se tresti, pa kaže: "A znaš li ti – tu je prešao na ti – tko su uopće Cincari?" Rekoh: "Nešto malo znam." "Sad ću ti ja reći." I na to je on meni puna dva sata držao predavanje o Cincarima, sve mi je o njima objasnio! Potpuno nevjerojatno – bio je to monolog bez prestanka.
Na kraju je rekao: "Uostalom, u našem teatru svi su Cincari: i Gavella, i Sterija, i Nušić..." Za Gavellu mi je, štoviše, kazao: "U Zagrebu je sve prevario, svima je govorio da je Grk, a zapravo je Cincar! A da znaš, i Krleže su došli s Dojrana..." Kasnije su mi u Makedonskoj akademiji nauka ispričali da je on njima potanko objasnio svoje podrijetlo, priznavši da je ono rumunjsko, cincarsko, s Dojrana. "Krlež" na makedonskom znači - "krpelj".
No, zbog čega ste vi, zapravo, došli kod Krleže? Što ste od njega htjeli?
- Izložio sam mu svoju ideju, da u Jugoslovenskom dramskom pozorištu u Beogradu, u predstavi koja je tamo od mene naručena, spojim dvije njegove drame - "Galiciju" i "Vučjaka". To jest, da ispričam jednu zajedničku priču o glavnom junaku obje te drame, intelektualcu Horvatu, koji je, po meni, jedan te isti junak. Krleža mi, međutim, nije davao za pravo; on je smatrao da to nije isti Horvat.
"Da je to isti Horvat" – napomenuo je – "ja ne bih napisao dvije drame nego jednu!" Pritom me počeo uvjeravati da ja o njegovim dramama nemam pojma. I ništa, u tom našem prvom razgovoru ništa nismo dogovorili. Sljedećeg utorka ponovno sam bio kod Krleže, u Leksikografskom zavodu. I mi nastavismo priču.
Naposljetku, to se pretvorilo u moje prilično redovito odlaženje k njemu, koje je i dalje imalo za povod moje uporno nagovaranje Krleže da mi dopusti režirati "Vučjaka" i "Galiciju" zajedno. To je bio glavni razlog zašto sam ja njega posjećivao. Predstava se trebala zvati "Horvat".
Kazališni eksperiment
Pa je li vam na kraju dao zeleno svjetlo za taj vaš mladalački kazališni eksperiment?
- Dugo vremena nije, kad mi odjedanput, iz čista mira, reče: "Uzmi, napravi ono, već si mi dosadio, nemam više strpljenja s tobom raspravljati! Poduhvati se toga, samo – nemoj me zvati na premijeru!" Ja sav presretan odem u JDP i kažem ljudima: "Krleža mi je dopustio!" Nitko nije vjerovao. I počeo sam raditi. Zakažem prvu probu, napravim glumačku podjelu, igrao je cijeli ansambl Jugoslovenskog dramskog, u Beogradu.
Horvata je igrao Milan Gutović, Rada Đuričin je igrala Margetićku, mislim da je Voja Brajović igrao Horvatova prijatelja, oficira u Galiciji... I mi imamo prvu probu. Počnemo u 10 ujutro, završimo negdje u dva, pola tri popodne... Siđemo s probe, kad tamo – na oglasnoj ploči kod buffeta JDP-a spazim objavu, pod naslovom "Zaključci partijske organizacije JDP-a", u kojoj je pisalo - citiram precizno: "Ljubiša Ristić nije moralno-politički podoban da režira delo revolucionarnog pisca Miroslava Krleže..." I još pola stranice takvih priča... Zaključke je potpisao sekretar partijske organizacije JDP-a, glumac Miodrag Radovanović Mrgud.
Čuveni Šicer iz Bauerova "Salaša u malom ritu"?
- On. I ja na to pokupim svoje krpice, izađem iz Pozorišta i više se ne vratim. Bilo mi je jasno što se tu događa. U tom istom kazalištu je dvije godine ranije bila zabranjena predstava "Kad su cvetale tikve" Dragoslava Mihailovića...
Ne čudi me. Ipak se to događalo 1973., neposredno nakon slamanja Maspoka i srpskih liberala...
- Točno. Moj prijatelj Lazar Stojanović, koji je napravio film "Plastični Isus", bio je u to doba u zatvoru. Ja sam u sve to bio umiješan, a bio sam i urednik "Studenta"...
Pa jeste li Kreži javili što se dogodilo?
- Jesam. Nisam ga nazvao telefonom nego sam mu napisao pismo, kako bih mogao birati riječi kojima ću mu to priopćiti. Jedino nisam spomenuo Radovanovića... Krleža mi je odgovorio, također pismom (sačuvao sam ga u svojoj arhivi), u kojem mi je poručio neka se ne sekiram, neka se ne uznemiravam, jer da se to s njegovim dramama događa već 60 godina, da je on na to navikao, da će se to već nekako srediti itd... Krleža je, eto, pomislio da se ta zabrana dogodila zbog njega! Svejedno, pobrinuo se da dozna prave razloge zašto je predstava tako naprasno skinuta s repertoara JDP-a. Čak je obnovio i svoje neslavno prekinuto prijateljstvo s Oskarom Davičom (s kojim nije razgovarao dobrih 15-ak godina!), samo da bi došao do prave, pouzdane informacije. I tako je Davičo, po Krležinoj zamolbi, znam to iz prve ruke, otišao ravno u CK SK Srbije i Gradski komitet SK Beograda, gdje su mu poručili da ta zabrana nema nikakve veze s Krležom i da su to glumci JDP-a napravili na svoju ruku.
Međutim, to nije bio kraj vaše komunikacije s Krležom?
- Naravno da nije. Krležu sam ja i nakon toga vrlo redovito posjećivao i počeo ga, štoviše, nagovarati da mi dopusti da napravim predstavu od odlomaka iz njegova "Izleta u Rusiju", a uvijek me je kopkala i "Pijana novembarska noć 1918." – njegov memoarski zapis napravljen 1942. u sanatoriju kod Vranešića, o onoj famoznoj čajanci u zgradi Kola u Zagrebu, potkraj 1918., kad je potpukovnik rasformirane austrougarske vojske Slavko Kvaternik onako teatralno pozdravljao oficire srpske vojske koji su, kao "osloboditelji", došli u Zagreb. Krleža mi, međutim, iz nekog razloga nikako nije dopuštao da se ta stvar napravi. Kad jednom...
Što se dogodilo?
- Pozvao me da hitno dođem k njemu, u Leksikografski zavod. Ostavio mi je poruku na šanku buffeta Teatra ITD u Zagrebu – bilo je to u drugoj polovici 1970-ih, kad sam u Zagrebu već radio "Toscu"... Odem u LZ i Krleža mi reče: "Hajde, Ristiću, prihvati se onoga posla." "Što?" "Ajde, odmah skupi ljude, zovi Radu Šerbedžiju, organizirajte se i napravite tu predstavu!" Kažem: "A koju? ‘Admiralovu masku?"’ "Ne." "Izlet u Rusiju?" "Ne, ne..." "Što onda?" "Pa ‘Pijanu novembarsku noć’!" Zaprepastio sam se. Krleža kaže: "Nemoj me ništa ispitivati, skupite ljude i krenite na posao!"
Zašto se Krleža tako naglo predomislio?
- Tih je dana Bakarić dao neki politički važan intervju. Mislim da je to bilo 1977. ili 1978., najvjerojatnije u "Vjesniku"... Uglavnom, Bakarić je u tom intervjuu dao jednu neopreznu izjavu – zapravo više njih – rekavši, uz ostalo, da je Partija Krleži oprostila. Krleža je na to dobio živčani napadaj, naprosto je poludio...
Zašto je Bakarić to izjavio?
- On je godinama bio vrlo težak bolesnik. Imao je astmu, posljedicu tuberkuloze od koje je bolovao još u mladosti. I ti bolesnici na plućima vrlo teško, ali dugo žive. Ne umire se od danas do sutra. Bakarić bi, malo-pomalo, pomislio da mu dolazi kraj i onda bi bubnuo neke stvari. To smo svi mi znali u to vrijeme. I kad bi Bakarić dao takvu neku izjavu, svi bi se rastrčali da vide što će se dogoditi. Ovo s Krležom doista je bio skandal prvoga reda. Krleža je, kažem, poludio, a ja sam se, mudro, pravio da ništa ne razumijem.
Koji je, zapravo, bio Krležin naum? Što je, pomoću vas, htio postići?
- Isprovociran Bakarićem, htio je pokazati, prvo, što je on doista mislio 1942.; i drugo, još važnije, koje je stavove zastupao u godini jugoslavenskog ujedinjenja, 1918. Onaj njegov čuveni govor na čajanci u Kolu 1918. i skandalozan sukob s potpukovnikom Kvaternikom koji je pozdravljao srpske oficire, nakon čega su Krležu uhvatili, prebili i izbacili na ulicu – to je on sada ponovno htio iznijeti u javnost, ali u jednoj novoj formi, posredstvom kazališne predstave koju sam ja, po njegovoj vlastitoj narudžbi, trebao režirati!
Njemu je to sada postalo strašno važno. I Rade Šerbedžija, kao glavni glumac u toj predstavi, i ja, kao njezin redatelj, dogovorili smo se da je održimo upravo u onoj dvorani preko puta zagrebačkoga HNK, bivšoj dvorani Kola, gdje se to sve bilo i odigralo, 1918...
A onda, samo 15-ak dana kasnije, u punom jeku našega rada na toj predstavi, Krleža je mene ponovno pozvao na razgovor. Ali ovaj put – ne u Leksikografski zavod, kao obično, nego na Gvozd! Sad ću vam ispričati verziju koja se donekle razlikuje od verzije Rade Šerbedžije, koju je on iznio u svojim sjećanjima. Jer, smatram da se Rade ne sjeća točno svih tih detalja.
Izvolite.
- U pola sedam ili sedam sjednemo Rade i ja u auto i krenemo prema Gvozdu. Zvonimo na vrata, ali nam ne otvara gospođa koja je uvijek otvarala vrata, nego ih otvara Bela. I kaže nam: "Samo šutite i ništa ne progovarajte. Situacija je užasna, užasno je bijesan. Samo šutite, ništa ne reagirajte!" U međuvremenu, Rade mi je, tijekom tog popodneva, već bio ispričao da je toga dana bio u Kumrovcu (u Političkoj školi) i da je imao najneobičniji doživljaj u životu.
Što?
- U Kumrovcu je tog dana bio CK Hrvatske, i njega su zamolili da tom prigodom Titu i Krleži govori Krležin "Moj obračun s njima". Rade mi se povjerio da se nikada nije užasnije osjećao. Kad je govorio, Tito je gledao nekamo u stranu, Krleža u sasvim drugom pravcu, Bakarić u trećem, a cijeli CK u zemlju, ili lijevo-desno. Nastavak te priče je Radi, pretpostavljam, ispričao Šuvar, ne vjerujem da je Rade to osobno vidio.
Kad je Radino govorenje "Mog obračuna s njima" bilo gotovo, Tito je Bakarića i Krležu uhvatio pod ruku i odveo ih niz stazu do nekakvoga drvenog stola, gdje su, naočigled cijeloga CK, zapodjenuli oštru raspravu – o, tada očito još neraščišćenom, sukobu na književnoj ljevici, iz vremena prije Drugog svjetskog rata. Krleža je, u jednome trenutku, počeo udarati štapom po stolu.
Nešto je vikao, Tito ga je smirivao, a Bakarić je na Krležu podviknuo: "Šuti!" Odmah nakon toga, Rade se vratio u Zagreb i o svemu me tome izvijestio. U Kumrovcu se to dogodilo prije podneva, ili oko ručka, a sada, oko sedam navečer, mi smo već bili kod Krleže, na Gvozdu... Popnemo se mi gore, Krleža je na prvom katu imao jednu sobicu gdje je bila fotelja, pisaći stol i pisaća mašina. Mala prostorijica, tri sa tri... Nešto ću vam reći, ali ne morate baš sve objaviti.
Krležu ionako ne mogu ništa više pitati.
- Možete Radu, on je bio prisutan. Krleža je počeo urlati. Teško je tih dana hodao, stalno se oslanjao na štap. Uglavnom je sjedio, no sada je, pred nama, stajao i tim svojim štapom udarao po fotelji. Gleda on u mene i viče: "E, nećeš ti mojim kurcem gloginje mlatiti!" Ja blejim u njega, zabezeknut. Rade stoji na vratima, onako kako smo bili ušli, a Krleža i dalje mlatara tim svojim štapom i ponavlja dvaput, triput, pet puta, jednu te istu rečenicu...
Ja potpuno problijedio, zastrašen, ne znam u čemu je stvar. Znam samo ono što mi je Rade bio ispričao... Rade također blijed kao krpa, stojimo obojica... Ne znamo što smo skrivili, u čemu je stvar. Ali Krleža viče na mene, ne na Radeta. I ja ga, ipak, upitah, iako nam je Bela rekla da šutimo: "Što je, o čemu se radi?" Krleža je na to rekao: "Kažem ti, nećeš ti mojim kurcem gloginje mlatiti!
Smjesta ostavi tu ‘1918.’, i da to više taknuo nisi!" I ja u hipu shvatim da on meni govori da sam ja tu "Pijanu novembarsku noć 1918." krenuo raditi protiv njegovih najboljih interesa i da je to provokacija uperena protiv njega izravno – zaboravljajući pritom da je on bio taj koji je mene bio pozvao i rekao mi: "Uzmi to i radi." I tada shvatim da to više nije to...
On i dalje urla, viče; ja kažem: "Dobro, u redu, dobro..." Na to Rade, potpuno uplašen, kaže: "Ja moram ići." Imao je predstavu, oko pola osam, u HNK. Krleža njemu: "Idi, idi, idi..." I Rade izlazi na vrata, bježi. Ja sad ostajem, ne znam da li da sjednem; Krleža mi ne nudi da sjednem. Šeta po onoj sobi kao ris, galami, viče, nastavlja svoj monolog, to traje... On se obračunava s nekim, a na mene viče, čitavo vrijeme. Onda se okrene prema meni i reče: "Slušaj, Ristiću, nemoj mi glumce dovoditi kad su ovako ozbiljne stvari u pitanju!" Nisam mogao vjerovati, bio sam zapanjen...
Što mu je sad to značilo?
- Znate, on je Radu obožavao, on je njime bio obuzet. Krležin odnos prema Radi bio je kao prema sinu. On je prema svima nama imao očinski odnos. Naprimjer, uobičajeni razgovor, kad bi se s nekim od nas susreo, bio je: "Što si oslabio? Zašto ne spavaš? Ti ništa ne jedeš?" Stalno je tu vrstu stvari govorio, stalno je bila ta priča. Ali Rade je bio potpuno nešto posebno. On je njega tretirao sasvim drugačije od mene ili nekog drugog. Naprosto ga je obožavao. I Bela isto. Oboje su ga strašno voljeli, i kao glumca, i kao čovjeka. Bio im je neopisivo drag. I stalno su ga gledali na televiziji.
Svjedok Šerbedžija
I sad je, ipak, ovako nešto izvalio na Šerbedžijin račun, na granici uvrede?
- Njega je, zapravo, bila sramota pred Radom; on je ovo htio raščistiti isključivo sa mnom, a sada se tu, odjedanput, i Rade pojavio, kao svjedok! Naposljetku, Krleža mi je rekao da sjednem. Sjeo sam. I – mislim da je to do ponoći trajalo. Ta Krležina priča. Šutio sam cijelu tu večer, a Krleža mi je pričao bez prestanka. On mi je te večeri pričao stvari za koje sam ja njega dugo vremena pitao i koje mi nikada nije htio reći.
Naravno, većinu toga vam sada ne mogu prepričati. U tom je monologu bilo koječega; uz ostalo, shvatio sam, iz konteksta, da je Krleža bio i delegat belgijske (tako mi je ostalo u sjećanju: belgijske) komunističke partije na kongresu Kominterne 1924., tj. da je te godine putovao na taj kongres... Sve u svemu, cijela ta Krležina povrijeđenost Bakarićevom izjavom i to njegovo naknadno dokazivanje što je on mislio ili što je rekao 1918. i općenito tih godina – sve je to bilo povezano s time da je on u tom pokretu bio davno, prije svih njih.
I to je, u datom trenutku, njegovom voljom, trebalo podvući. Ali kad je, nakon onog događaja u Kumrovcu, shvatio da će, odjedanput, ispasti sitna duša koja svima njima sad tu nešto dokazuje i istjerava svoju taštinu, odlučio je reterirati. Na moj račun, naravno.
Vaš generalni zaključak o Krleži?
- Pa, za mene je to bilo veliko objašnjenje cijele priče zašto Krleža nikad nije dobio Nobelovu nagradu. Postoji, naprosto, taj period njegova života, kao i njegova kasnijeg sukoba s partijskim intelektualcima, tzv. sukoba na književnoj ljevici. Za njega je to sve bilo vrlo bolno i vrlo ozbiljno.
Ustvari, Tito je bio jedina spona koja je povezivala njega, iz te njegove kominternovske mladosti, s tom staljinističkom partijom koja se poslije uspjela obraniti od staljinizma i iz toga izaći. To je ključna, crvena nit, koju sam ja iz svega toga razumio.
POLITIČKI KONTEKST DEVEDESETIH
Teška vremena zbog prijateljevanja s Miloševićima
Ljubiša Ristić je, 1998. godine, uza sve ostalo, bio i jedan od lidera Jugoslovenske levice (JUL-a), neke vrste pokreta koji je osnovala supruga Slobodana Miloševića, Mira Marković. Razlog mog prvog susreta s Ristićem, te godine, bio je jasan: zamolio sam ga da me poveže s Mirom Marković, s kojom sam namjeravao raditi intervju (za Globus, naravno). Od tog intervjua nije, međutim, bilo ništa.
Nakon prevrata u listopadu 2000. – kad je bračni par Milošević-Marković svrgnut s vlasti – za Ljubišu Ristića nastupila su teška vremena. Ne samo da mu se na bliskim vezama s tim parom danas jako zamjera u Hrvatskoj; još više mu to zamjeraju nove vlasti u Beogradu i Srbiji... Njegovo je kazalište, na staroj Šećerani, ostalo bez novca, bez ikakvih dotacija; prorijedile su se i predstave u njemu, da bi se na kraju savim obustavile. Htio – ne htio, Ristić se morao pasivizirati; nije ga nigdje bilo punih sedam-osam godina...
PRIJETNJA IDEOLOŠKE KOMISIJE CK
Račan: Odustanite od predstave! Ne tjerajte nas da budemo grubi!
Vaša zagrebačka predstava ‘’Karamazovi’’, što ste je režirali na tekst Dušana Jovanovića 1980., a kojoj je tema Goli otok, podigla je golemu prašinu. Kako je to podnio glavni partijski ideolog u Hrvatskoj, Ivica Račan?
- S Račanom sam imao odlične kontakte. No, s ‘’Karamazovima’’ je bilo problema. Prvo je ta naša predstava bila skinuta s repertoara Narodnog pozorišta u Beogradu. I mi, KPGT-ovci – Dušan Jovanović, Nada Kokotović, Rade Šerbedžija i ja – riješismo da je preselimo u Zagreb.
To je u Hrvatskoj shvaćeno provokacijom i Račan nam je parirao tako da je u Centru za kulturnu djelatnost SSOH Zagreba sazvao prošireni sastanak Ideološke komisije CK SKH. Zašto u CKD-u? Zato što su ljudi, tada još mladići, iz izdavačke djelatnosti CKD-a – Mladen Iveković, Darko Putak i Duško Ljuština – bili neka vrsta organizatora i ‘’menadžera’’ našega kazališta, KPGT-a.
Točnije rečeno, mi smo, još iz dana ‘’Oslobođenja Skoplja’’, u CKD-u formirali radnu zajednicu toga kazališta. I sad, povodom ‘’Karamazova’’, sjedimo, u CKD-u, s jedne strane, ta trojica iz CKD-a, Rade Šerbedžija i ja, a s druge strane - Račan i cijela Ideološka komisija CK (iz koje danas pamtim samo Ivana Salečića). Račan je predsjedavao tom sastanku. Bila je nedjelja, prije podne...
Danas se u tom terminu, u nedjelju, u Zagrebu ide na misu.
- Onda je to tako bilo... Sastanak je počeo u 10 ujutro i sve do ručka bilo je dosta nategnuto. Baš je bilo tvrdo. Momci iz CKD-a držali su se hrabro i čvrsto, ali je autoritet funkcionara preko puta bio vrlo težak i ozbiljan. Najprije su nam počeli objašnjavati da se mi ne razumijemo u tu stvar. I Račan krene da nam zavrće ruku, da mi od toga trebamo svjesno odustati, jer da to sada nije oportuno, da nije pametno, da nije dobro... Nema spora, svi smo mi protiv staljinizma, ali da u ovome trenutku to naprosto nije poželjno... U to doba, valja napomenuti, Rade Šerbedžija je poslije Tita bio najpopularniji čovjek u Jugoslaviji...
Kako se približavalo podne, rasprava se pretvarala u opasno nadmudrivanje. Nije bilo ugodno, jer je u jednome trenutku Račan izgubio živce i izrekao rečenicu, zbog koje je poslije zažalio: ‘’Nemojte to raditi, nemojte nas tjerati da budemo grubi!’’ Pogledao sam ga u oči – bio sam u to vrijeme bezobrazan – i odbrusio mu: ‘’Hajde, samo vi izvolite biti grubi, pa da vidimo koga će to više koštati!’’
Račan je sav pocrvenio u licu. Rekao je da, u krajnjoj liniji, mi više nemamo što o tome raspravljati i da je ovaj sastanak završen. Na to je ljude iz Ideološke komisije ispratio do vrata. I – cijela Ideološka komisija odlazi, a Ivica ostaje s nama, u CKD-u. Kad smo bili sami, rekao nam je, otprilike: ‘’Što da radim, kako ja drukčije mogu, ja nemam vlast, ja imam njih, ja moram tu balansirati, u cijeloj toj stvari...’’
Malo kasnije, meni je, u četiri oka, rekao: ‘’Ti si, Ljubiša, potpuno u pravu. Stvarno je za nas jako opasno da ovako postupamo, ali ja tako moram govoriti zbog njih; ali, vi radite. Radite! Ali, molim te, pazite što radite, nemojte nam praviti probleme. Budite pametni, napravite to kako valja, znam da vi to možete...’’ To je Ivica Račan nama onako nasamo rekao.
I ta je predstava, ‘’Karamazovi’’, polučila, na kraju, veliki uspjeh. Tisuće ljudi je to gledalo... Ali, naravno, Georgij Paro, kao selektor Sterijina pozorja, nije našao za shodno da tu našu predstavu uvrsti u program Pozorja, te godine...
Iskreno, tko vam je bio draži: Račan ili Šuvar?
- Šuvar. Bio je drugačiji temperament.
Koja je osobina nedostajala Račanu pa da vam on bude draži od Šuvara?
- Malo više strasti. Ipak sam ja ekstremni ljevičar, cijeli život. Meni je Šuvar mnogo više izgledao kao komunist, mnogo sličniji meni nego Račanu, iako sam s Račanom, zapravo, imao mnogo prijateljskiji odnos. Sa Šuvarom sam stalno imao sukobe...
CRNA EPIZODA BANDIĆEVA KULTURNJAKA
Ljuštini su u Americi ispred nosa ukrali 78 YU-pasoša
Poznato mi je da ste 1981. i 1982., na čelu kazališne trupe Zagreb Theatre Company KPGT, postigli izvanredan uspjeh na turnejama po Australiji i SAD-u. Osvojili ste i nekoliko vrijednih nagrada, npr. Obbie Award... Manje je poznato da je menadžer obje turneje bio, u ime zagrebačkoga Centra za kulturnu djelatnost, Duško Ljuština, šef kazališta ‘’Kerempuh’’ i desna ruka Milana Bandića...
- O Dušku Ljuštini imam fantastičnu priču iz Chicaga, s turneje 1982. Duško je doista bio menadžer naše trupe, naš vođa puta. A bilo nas je 78, ne sjećam se točnog broja... Budući da Duško u Americi nije imao povjerenje ni u koga, on je sve naše pasoše stalno nosio sa sobom, u jednoj torbici, čuvenoj ‘’pederuši’.
Mi, glumci, davali smo mu na čuvanje i svoj novac. I tako, imali smo jednom probu u Chicagu, kad odjedanput – nastane frka. Bili su neki crnci u blizini Ljuštine – tada se govorilo ‘’crnci’’, a danas ‘’Afroamerikanci’’ – i odjedanput je Duško zavikao: ‘’Pasoši, pasoši!’’ Ovi su mu na najvještiji način ukrali torbu s pasošima. Nema torbe! Naravno, mi odmah pozovemo policiju. Policija dođe i ispriča nam da oni otprilike znaju koja banda tu operira...
Kako je Duško Ljuština podnio tu krađu?
- Teško. Smatrao je da je on kriv. Mi smo ga tješili: ‘’Što si mogao, oni su majstori, oni su vješti, to im je profesija!’’
Što se dalje događalo?
- Sutradan, javila nam se jedna od glumica iz naše trupe, Antonija Ćutić, koja je igrala babu; inače profesorica engleskog. Sva izbezumljena, dođe i kaže: ‘’Meni su telefonirali.’’ ‘’Tko?’’ ‘’Neki su mi ljudi telefonirali i rekli da su spremni vratiti pasoše ako im platimo.’’
Koliko ste im trebali platiti?
- Ne sjećam se točno, to vjerojatno Duško zna. I mi odmah javimo policiji da nas je banda kontaktirala. Oni kažu: ‘’Odlično, kad vas ponovno zovu, kažite im da ćete donijeti novac, i neka dođu tu i tu, u to i to vrijeme.’’ I – došli smo; to je bilo vani, u vrtu nekog restorana. Bio je tu Duško, bila je Antonija, bio sam ja, ne znam je li bio i Rade Šerbedžija...
Osim nas, isprva nije bilo nikoga. No, koju minutu kasnije, ovi su stvarno došli, približili nam se i taman kad su bili jako blizu nama – na njih je, odjedanput, skočilo 20 policajaca (dotad neprimjetnih) koji si ih skleptali u roku od sedam-osam sekundi. Bilo je to kao na fillmu. Pasoši su nam bili vraćeni...