Kako se nova evolucijska sila našeg društva, cool generacija ili generacija milenijaca, snalazi u čitanju knjiga koje su im na popisu obavezne školske lektire? Čitaju li danas djeca, uopće? Jesu li književni naslovi propisani u lektiri prilagođeni njihovim interesima i sposobnostima? Internet generacija, ona koja je cijelo vrijeme na udaru silne količine informacija nam sjedi danas u srednjim školama. Generacija Y koja je od rođenja izložena širokoj upotrebi mikrokompjutera je u osnovnim školama. Obje generacije su digitalne jer odrastaju uz tehnologiju i uvijek su multitasking – istovremeno obavljaju više radnji. Uče intuitivno i nelinerano, a osnova učenja im nije, kao prijašnjim generacijama, čitanje.
Istovremeno, popis propisanih književnih naslova koje moraju tijekom školovanja obavezno pročitati natrpan je više nego prije. Je li moguće napraviti alternativni popis lektire koja bi toj novoj generaciji čitanje učinila privlačnijim? Sva ta pitanja, postavljena roditeljima, književnim teoretičarima, profesorima hrvatskog jezika, urednicima knjigama za djecu i mlade, književnicima za djecu i odrasle, dobila su i svoje odgovore.
“Kad je riječ o samom popisu lektire, glavno pitanje glasi – što je poanta lektire?”, tvrdi Lara Hölbling Matković, urednica knjiga za djecu i mlade u Algoritmu i Novom Liberu, inače majka, kako kaže, “jedne nezasitne čitačice”. “Želimo li njome od djeteta učiniti vještog čitača koji svladava tekstove s brzinom i lakoćom, razumije njihov sadržaj, poznaje vokabular i kulturološki sadržaj koji se iz tekstova mogu doznati? Ili želimo da dijete dođe u doticaj, pa makar kako površan, s kapitalnim djelima svjetske književnosti radi ‘opće kulture’? Ili, pak, želimo odgojiti buduće potrošače, publiku koja će održati izdavačku industriju na životu? To je za mene ono pitanje o tome treba li čovjeka naučiti pecati ili mu dati ribu.”
Lara Hölbling Matković smatra, naime, da će osoba kojoj je knjiga prikazana kao željeni predmet iz svijeta odraslih – a ne nešto što se mora, koja je u školi imala slobodu da izrazi svoje mišljenje o tekstu – a ne da dobiva loše ocjene ako kaže da je knjiga bila nezanimljiva, koja je uključena u proces izbora lektire – da samo dio tekstova bude nametnut, određen, a da dio dijete samo bira i s kojom se knjiga dodatno obrađuje kao podloga za izražavanje drugih sklonosti (gluma, slikanje, ples, animacija i sl.) nužno biti i osoba koju će zanimati čitanje i u odrasloj dobi. Ako je poanta, pak, dovesti dijete u doticaj s klasicima svjetske književnosti, misli da je najvažnije izabrati tekstove koji su prikladni dobi, dobro prevedeni i obraditi ih tako da se prvo napravi pregled običaja i društveno-političke situacije u to doba, jer stvarne paralele između nastave hrvatskog i povijesti nema pa djeca često čitaju o dobu koje uopće ne poznaju.
“Osim toga, često čitaju klasike koji uopće ne spadaju u ono što zovemo književnošću za djecu i mlade. Stoga im je i motivacija likova i tijek radnje posve neshvatljiv. Kod domaće književnosti iz starijih razdoblja prvo treba obraditi vokabular i sintaksu koja je djeci neprohodna. Ako je poanta stvoriti vještog i radosnog čitača, onda treba kao obavezne tekstove ipak uzeti dobi primjerene naslove iz suvremene produkcije.” Lara Hölbling Matković napominje da bi Harryja Pottera stavila bih izvan popisa jer smatra da bi cijeli serijal trebalo čitati tijekom školovanja od petog osnovne do trećeg srednje škole zbog sjajno obrađene teme odrastanja i sukoba Dobra i Zla.
Književnica Sanja Pilić, dobitnica književnih nagrada čiji su romani, primjerice “Mrvice iz dnevnog boravka”, na popisu obavezne literature u osnovnoj školi, misli da je svrha lektire nekoć i sad uvijek ista: potaknuti djecu na čitanje, pogotovo djecu koja čitanju nisu sklona.
“Naravno, putem lektire ona uče o prošlosti, o međuljudskim odnosima, stilovima, političkim sustavima, jednostavno imaju prilike spoznati kompleksnost svijeta i ljudskog iskustva uopće, a bogme vježbaju i koncentraciju. U dobu u kojem je svaka televizijska emisija ispresijecana reklamama, usredotočenost na pisanu riječ je vrsta vježbe koja će im koristiti kasnije u životu. Škola, pa tako ni lektira, ne bi trebala biti poligon za dodvoravanje djeci: osobno mislim da je bolje imati više negoli niže kriterije po pitanju znanja, učenja, discipline, što naravno ne znači da samim tim škola mora biti nesimpatična ustanova. Naravno da unutar školske lektire djeci treba ponuditi knjige koje korespondiraju s njihovim vremenom i emocijama, ali također i klasike koji im se katkada čine dosadni. Osobno, moja djeca su rado čitala, naravno da im se nisu sviđali svi lektirni naslovi, pa što? Nećemo dramatizirati”, kaže nam Sanja Pilić.
Priznaje, doduše, da i sama smatra da su neki naslovi iz popisa lektire za srednje škole ubitačno dosadni – “Bogme ih neću imenovati jer ima tu i suvremenika!”, ili potpuno strani današnjem mladom čitatelju, ali da ima načina da ih se približi mladim čitateljima.
“Potom, lektira za srednje škole posložena je kronološki što znači da petnaestogodišnjak započinje svoju lektiru s Ovidijem i Vergilijem što mi se čini neprimjerenim za taj uzrast”, objašnjava Sanja Pilić. “Knjige koje čitaju u trećem i četvrtom razredu možda bi bilo bolje čitati u prvom i drugom (Krleža, Brešan, Andrić, Kovačić, Ibsen), a mislim da bi valjalo prorijediti naše autore koji su pisali u devetnaestom stoljeću. Također ima tu i autora koji su zaslugom političkog trenutka završili u lektiri, a djelo im i nije reprezentativno.”
Redoviti profesor na Odsjeku za lingvistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu prof. dr. Ranko Matasović, kao intlektualac i otac troje djece, nikako s pozicije stručnjaka za povijest književnosti, smatra da bi dobro sastavljen popis lektire trebao biti zasnovan na vrijednostima svjetske i nacionalne kulture. Također, misli da čitanje lektire mora biti intelektualni izazov, i da ne treba sve podređivati onome što djeca smatraju zanimljivim i što mogu pročitati bez teškoća, baš kao što ni matematiku ne učimo samo kroz igru i zabavu.
“Mislim da bi se svaki gimnazijalac morao pokušati probiti kroz Joyceova ‘Uliksa’ i proniknuti u duhovni svijet Dostojevskijevih likova. Ali, koliko čujem od svoje djece, koja prilično mnogo čitaju, velik je problem što djela koja su na popisu dolaze na ‘raspored’ malo prekasno, odnosno kad su ih djeca već prerasla, pa im nisu više zanimljiva. Program dopušta i mnogo izbora, što ne mora biti loše, ali posljedica toga može biti da djeca biraju ona djela koja su vrlo kratka, i uz to najbolje sažeta i prepričana na internetskim stranicama. Mislim da bi zbog toga općepriznati klasici morali biti obavezna lektira, tj. ne bi se smjelo dogoditi da zbog slobode izbora djeca mogu ‘preskočiti’ primjerice Ivanu Brlić Mažuranić ili Šenou. Ništa ne potiče napredno učenje jezika i razvijanje jezičnih vidika poput čitanja klasika. Možete imati jednako snažan umjetnički doživljaj čitajući kvalitetan prijevod ‘Ane Karenjine’ ili gledajući uspjelu ekranizaciju toga djela, ali samo ćete čitajući to i slična djela naučiti kako se jasnije, ljepše i bogatije izražavati”, kaže nam Ranko Matasović.
On kao prijedlog navodi samo neke knjige za koje se, kaže, začudio da nisu na popisu lektire njegovih sinova, koji su sada u osmom razredu.
“To su knjige koje sam ja jako volio u njihovoj dobi ili kad sam bio nešto mlađi, i koje smatram klasičnima, primjerice Sienkiewiczewi romani ‘Križari’ i ‘Quo vadis’, ‘Jadnici’ Victora Hugoa, djela Roberta Louisa Stevensona, ‘Tri mušketira’ Alexandrea Dumasa i ‘Bijeli očnjak’ Jacka Londona. Pri izboru knjiga ne treba se previše osvrtati na standarde suvremene političke korektnosti. Primjerice, za Sienkiewicza i Kiplinga se ne može reći da su politički korektni, ali profesor će moći objasniti zašto su starije generacije pisaca drugačije gledale na rase, odnose spolova i slične stvari. Također, iako smatram da i domaća i svjetska književnost moraju biti podjednako zastupljene, te da lektira mora sadržavati i starije i suvremene pisce, to ne znači da u lektiri za baš svaki razred mora biti pisaca koji pripadaju svim tim kategorijama. Ako, primjerice, u Hrvatskoj nema stvarno dobrih suvremenih pisaca koji pišu za publiku od deset do dvanaest godina, ne treba ih pod svaku cijenu izmišljati.”
S jednog proizvoljnog popisa od stranih i domaćih knjiga i pjesama koje je profesor i pisac Zoran Ferić radio s pojedinim razredima srednje škole u jezičnoj gimnaziji u posljednjih petnaest godina, svaka od njih nečim je u stanju privući mladu publiku. “Stevenson lijepom atmosferom, avanturom i napetošću”, kaže Ferić. “Kunderine ’Smiješne ljubavi’ tretiranjem muško-ženskih odnosa koji su za današnju djecu zastarjeli i čudni, ali ih svejedno zanimaju. Pojedine priče, kao ‘Autostop”, odlično prolaze. Inzistirao sam na Borgesu, nije prolazio toliko dobro, ali pojedini učenici se zainteresiraju puno više nego za druge pisce koji im se sviđaju. Njihove reakcije objasnile su mi pomalo i povijest hrvatske književnosti sedamdesetih”, kazuje Ferić. “Odgoj djevojaka...” prolazi standardno odlično i tu se često učenici prepoznaju, kao što prepoznaju tranzicijsku situaciju. “Ono što ne prepoznaju u toj knjizi je njen bajkoviti sloj”, dodaje Ferić i natavlja: “’Trainspotting’, tradicionalno, izaziva vrlo podijeljene reakcije mlade publike, a tu se onda često uključuju i roditelji sa svojim komentarima te knjige. ‘Flaubertova papiga’ je odličan dodatak gospođi Bovary i ambicioznijim učenicima bude jako zabavan. Kad savladaju otpor prema hibridnom žanru, knjiga dobro prođe. ‘Svijet po Garpu’ bude im jako zabavan, ali rjeđe pohvataju njegovu ozbiljniju stranu. No to je sigurno knjiga koja do neke mjere može mobilizirati srednjoškolce.“
“Podrum” im je težak zbog Bernhardtove rečenice, ali vrlo je pogodan za diskusiju. Teško se čita, ali se o pročitanom lako govori. Pogotovo zato što su im dileme mladog lika dosta bliske. Iz “33 trenutka sreće” Ferić radi samo poneke priče i one izazivaju ozbiljno čuđenje, neke neprijateljstvo i gnušanje. Međutim knjiga može zainteresirati i ima lektirne potencijale.
“’Dućani cimetne boje’ su im daleki, ne znaju što bi s takvom prozom i koji joj je smisao”, svjedoči Ferić. ”I pojedine knjige domaćih autora dobro prolaze. Recimo ‘Izvanbrodski dnevnik’ Slobodana Novaka bolje od ‘Mirisa...’ Šoljanova priča ‘Dobri čovjek s Kaprija’ uvijek izazove naglo prepoznavanje društvenih fenomena koji su još uvijek oko nas, čak još intenzivnije nego kad je priča nastala. Ne radi se samo o turizmu, radi se o kompletnom potrošačkom mentalitetu. ‘Sarajevski Marlboro’ kod djece odlično prolazi, naročito im se sviđa priča ‘Hanumica’. Privlači ih dobrota koja se javlja usred užasa i lik koji i u ratu, usred ubijanja, posjeduje rijetku ljudskost. ‘Osmi povjerenik’ standardno dobro prolazi kao i Tomićev ‘Što je muškarac bez brkova’. Logika je jasna. Poslije dobre priče i emocije, humor je drugi najjači argument za čitanje kod srednjoškolaca. Pojedine priče iz ‘Užasa i velikih troškova’ prolaze doista dobro, kao i prva, kompleksnija priča iz zbirke ‘U što se zaljubljujemo’ Romana SImića Bodrožića.”
Komparativnu analizu Glamuzinine pjesme “Ispruženi” i Šimićeve pjesme “Ljubav” Ferić je održao kao predavanje za profesore srednje škole i to se mnogima učinilo neprimjereno zbog vulgarizama. “Zanimljivo mi je da vulgarizmi i djecu i nastavnike više smetaju u poeziji, nego u prozi. Kao da je poezija neki posvećen prostor, hram riječi koji je lako oskvrnuti. Jedino, što kod narativne poezije djeca postavljaju pitanje je li to stvarno poezija. To je, naime, toliko daleko od njihova shvaćanja pjesme i poezije da se često diskutira samo o tome.”
Profesor Milivoj Solar iznosi zanimljivu ideju i o pristupu lektiri u škoama. “Zalagao bih se za obrnuti redoslijed djela”, kaže, “od onoga koji je kod nas u praksi: krenulo bi se od postmodernizma prema Bibliji! Od Kundere prema Knjizi o Jobu! A pored toga neka djeca čitaju krimiće i Tolkiena.”
Akademik Milivoj Solar
Važniji su profesori nego popisi lektire
Milivoj Solar generacijama je učenika, uz autoricu “Čitanke iz stranih književnosti” Nevenku Košutić Brozović, ostao upamćen kao prvi dodir sa svjetskom literaturom. “Suvremena svjetska književnost” nekoć, a danas i “Leksikon književnosti”, donose sažete preglede najvažnijih momenata povijesti književnosti, te se Solar često smatra vodećim autoritetom o tim pitanjima.
“Alternativni popis školske lektire ovome propisanome koji je sigurno prenatrpan nemoguće je napraviti s namjerom da bude bolji”, smatra književni teoretičar, akademik Milivoj Solar. “Jer lektira nije pitanje dobre ili loše književnosti i nema popisa koji bi pokrio najrazličitija djela s kojima se djeca danas susreću. Sve, naime, ovisi o profesorima hrvatskoga jezika i držim da bi upravo njima koji rade s djecom trebalo to prepustiti. No, temeljni je problem našeg obrazovanja u tome što nema dosta sati hrvatskog jezika u nastavi niti za učenje govorenja i pisanja.”