Kineska urota u Muranu - Globus.hr

Lažnjaci u svijetu prestižnog brenda

Kineska urota u Muranu

Posljednji majstori muranskih radionica očajnički upozoravaju: Pazite, 70 posto proizvoda s etiketom “Murano” jeftine su kineske imitacije! Čak je i oznaka originalnosti najčešće krivotvorena!

I sve su to nagurali u isti izlog. Sa stropa ga rasvjetljava teški luster – u tisućama se dijelova broji njegova profinjena  struktura – a svjetlo lagano klizi preko glave neke masivne ptičurine, valjda pauna, što su ga nezgrapno zarobili u hvaljeno, proslavljeno staklo.

Jedino što je ovih dana nekako teško reći u što doista u tim izlozima gledaš: u tisućljetnu tradiciju čije tajne skrivaju kao zmija noge ili simulaciju tog vrijednog zanata koji se neukom oku lako pričini kao original.

Nitko ovdje niti ne skriva da je Kina odavno “preuzela” otok i da se kupci, zatrovani bajkovitim pričama o sijedom majstoru naboranih ruku, tu doslovno probijaju kroz džunglu istočnjačkih čuda dok im pravi “murano” tako lako proklizi kroz prste...

“Ne biste vjerovali, ali oko 70 posto proizvoda koji se prodaju kao originalno murano-staklo zapravo su kineske imitacije...”, objašnjava mi Matia Mian iz talijanske udruge Promovetro.

Ta udruga sa sjedištem na ovom otočiću, udaljenom od Venecije 40-ak minuta vožnje vaporettom, okuplja proizvođače murano-stakla koji se, sada već cijelo desetljeće, bore s poplavom jeftinih, uglavnom kineskih krivotvorina koje danas krase noćne ormariće nevještih, prevarenih kupaca.

“Pa zar i na otoku?”, naivno pitam dok šećemo njegovim mirnim ulicama, ali Matia ne mora ništa govoriti. S moje se lijeve strane pružio pogled na neuglednu trgovinu, “One euro glass shop” čiji trošni izgled otkriva da je već godinama tu.

“Ma kakvi, neću se ispred toga slikati”, govori mi Matia.

Ako košta jedan euro – nije Murano.

I ne trebaš biti pretjerano pametan da bi došao do tog zaključka.

No trebaš biti itekako pametan kako posjetitelje spriječiti da, iako znaju da su zavedeni, ne posegnu radije za jeftinijom kopijom nego ručno izrađenim staklom još vrelim od peći iz obiteljske radionice.

Ljudi nemaju novca pa kada bližnjima požele donijeti simpatičnu, šarenu staklenu sitnicu, između originala i kopije uvijek prevagne nekoliko desetaka eura razlike. Ono što će u originalnoj verziji stajati 60, 70 eura, u znatno lošijoj, kineskoj, bit će i do sedam puta jeftinije, a prosječni Francuz ili Englez ionako, ruku na srce, baš i ne vidi neku razliku...

I Matia Mian priznaje mi kako često ne uspijeva zamijetiti razliku između pravog murana i istočnjačke imitacije.

Vlasnici trgovina na otoku, koji namjerno zbog nižih cijena kupuju kineske imitacije, svjesno na vlastitim policama miješaju kinesku i originalnu talijansku robu pa je odabrati original za one nevješte uglavnom lutrija.

A onda još na proizvode nakelje neke naljepnice “made in Italia” pa sad ti, ako te prethodno ne upozore, znaj što ti je murano, a što Kina.

Utoliko je onaj “One euro glass shop” pošten jer, ulazeći u njega, barem zbog niske cijene odmah znaš da kupuješ “fejk”.

Puno je veći problem u onih prodavača koji ne žele priznati da im police većinom čine “ruku-nikad-vidjele” jeftine imitacije, koje su pomiješali s originalnim predmetima pa im nalijepili paprene cijene kao da su istinske rukotvorine.

“Je li to pravi Murano?”, pitam jednog trgovca dok u ruci premećem sivog, staklenog magarca.

“Je li pravi?!”, uzrujano me pita pa obriše pjenu koja mu se počela skupljati u kutovima usana. “Nego što da je pravi! Gospodična draga, to je najbolje kvaliteta koju možete pronaći na ovom otoku. Pa što vi mislite, čime se ja bavim...”, čujem ga kako urliče dok ravnodušno zatvaram vrata za sobom.

I tako u svakom dućanu.

Sve je uvijek original, rukom rađeno, baš na otoku. I sve “made in Italia”...

Pitanje je onda gdje je uopće nastao problem, i zašto industrija tog stakla upravo prolazi kroz jednu od težih kriza otkako ih je muza nadahnula da izrađuju hvaljene zdjele i lustere.

Prije 10 do 15 godina u tom je poslu radilo oko šest tisuća radnika; danas ih je na otoku ostalo jedva tisuću. I oni više štrajkaju nego što rade jer im poslodavci žele smanjiti primanja, ukinuti povlastice, produljiti radno vrijeme. S financijske strane većina vlasnika tih obrta ima dobre argumente: radnici u proizvodnji danas zarađuju prosječno između 1500 i 2000 eura mjesečno, uz to primaju trinaestu i četrnaestu plaću, a velik dio njih na redovita primanja dobiva još i bonuse samo zbog činjenice da su se – pojavili na poslu.

“Dobivate li vi toliko za novinarski posao?”, ironično me pita Diego Ferro.

On je vlasnik danas najstarijeg proizvodnog obrta murano-stakla na otoku, tvrtke Ferromurano, koja je oduvijek bila dio obiteljske tradicije.

Otkad točno datira obrt nisu uspjeli dokučiti, no posljednji podaci doveli su ih do 1200. godine, što je zasad najstarija zabilježena proizvodnja tog stakla na otoku.

A tradicija nikada nije bila prekinuta jer među pripadnicima loze Ferro nikada nije bilo sumnje čime će se baviti.

Uostalom, kao i većina na otoku.

Ako od djedova i pradjedova nisu naslijedili obiteljske radionice, preostalo im je da se još bave turizmom ili nekom popratnom djelatnošću koja dolazi uz staklarski obrt.

Mnogi tako na otoku proizvode kartonske kutije u koje majstori pakiraju vrijedne predmete, papir za zamatanje ili čelične armature za lustere i skupocjene lampe.

Posebna je i tradicija osiguravajućih društava koja moraju biti prilagođena toj industriji: ta društva svojim policama moraju pokrivati, recimo, padove predmeta u more što se na otoku gotovo svakodnevno događa.

Sve je prilagođeno toj vrijednoj, sada već odumirućoj tradiciji, a nastave li brojke tako strmoglavo padati, velika je mogućnost da se na otoku neće imati od čega živjeti.

Doduše, tu slutnju malo je teže potkrijepiti brojkama: proizvođači šute kao zaliveni kad ih pitate koliko tona staklenih predmeta godišnje izvoze širom svijeta ili pak, ne dao Bog to pitanje, koliki profit ostvaruju.

“Ma dajte, molim vas, nitko vam to neće reći”, govori mi Ferro dok sjedimo u njegovu uredu. On je posao preuzeo od svog oca Guida Ferra koji je danas ravnatelj Škole stakla na otoku. Diego zapošljava 23 radnika, što je znatan pad u odnosu na prije desetak godina: tada ih je u Ferromuranu radilo stotinjak, ali kako je nakon onog prokletog 11. rujna naglo pao gotovo cijeli izvoz, i Ferromurano se morao riješiti dijela radnika.

Ukratko, proizvođači stakla najviše žive od izvoza, a najmanje od direktne prodaje u specijaliziranim trgovinama.

Do prije jednog desetljeća najveći su im kupci bile Sjedinjene Američke Države. Teroristički napad na taj kontinent pošemerio im je poslovanje: narudžbe su naglo prestale stizati, a taman kad se činilo da će se tržište oporaviti, Ameriku je zadesila kriza koja se poput kuge proširila čitavim planetom.

I tako posljednjih deset godina: broj tvrtki koje izrađuju predmete od stakla s 250 je pao na nešto više od 100, a i ta je brojka zapravo upitna jer je određeni broj firmi koje su prijavljene kao proizvodnja stakla zapravo samo paravan za uvoz istočnjačkog jeftilena.

Ali ne i Ferromurano.

Oni su, priča mi Diego, već odavno shvatili koji je dodatni razlog zašto je potražnja za “muranom” tako naglo pala. Proizvođači su se, naime, godinama opirali unaprijediti, čitaj: modernizirati, svoj zastarjeli dizajn koji je, sviđalo se to nekima ili ne, vrlo tražena roba na tržištu. Pa se Ferromurano specijalizirao za moderne, uglavnom ukrasne predmete poput zdjela, tanjura ili vaza među kojima su im najtraženije jajolike posude – za što god ti duša poželi.

Većina proizvoda im odlazi u izvoz, danas uglavnom u arapske zemlje u kojima se i dalje otvaraju vrlo luksuzni, raskošni hoteli čiji vlasnici kao da nikada nisu čuli za štednju.

Sada im se nanovo oporavlja i američko tržište, a izvoze i u Japan dok je probijanje u Kinu nešto kompliciranije.

Ferromuranov je dizajn potpuno drugačija priča od onoga što u svojoj radionici proizvodi obitelj Signoretto.

Kao i većina murano-majstora, vrlo su nepovjerljivi prema novinarima te bi najradije da tamo ništa ne snimamo.

O svojem radu govore samo načelno, što je i posve razumljivo: proizvodi od murano-stakla na cijeni dobivaju zahvaljujući tehnikama koje su razvili pojedini majstori i koje ljubomorno čuvaju samo za vlastitu proizvodnju.

Kvaliteta predmeta ovisi o svemu: vrsti i tehnici obrade stakla, miješanju i postojanosti boje, tehnici savijanja još vrućeg materijala – pa čak i postotku vlage u zraku, koja različito pogoduje različitim vrstama predmeta.

Štoviše, većina majstora toliko prezire da im se nos zabada u posao da odbijaju u radnje primati radoznale turiste pa ih njihovi turistički vodiči, na čistu prevaru, odvode u lažne majstorske radionice gdje im imitatori pokazuju kako se prave “originalni” predmeti.

Ipak, majstor Gianni Signoretto dopustit će nam da snimamo njihovu malu, obiteljsku radionicu, i to najviše 20-ak minuta. Gianni pritom poput nekog staklarskog Bude sjedi u sredini radnje: četiri radnika, među kojima i njegov najstariji sin, dodaju mu staklo koje će vrstan majstor vrlo brzo pretvoriti u stakleni list, dio budućega skupocjenog lustera.

Gianni je kralj murano-lustera jer se njegova proizvodnja koncentrirala isključivo na taj proizvod. Recesija ili poplava jeftinijih imitacija njih gotovo uopće nije dotaknula. Kinezi uglavnom izrađuju falsifikate malih predmeta, figurica i sličnog pa kod kupovine lustera, barem ovdje na otoku, čovjek ne mora strahovati da će pogriješiti.

No, o svom poslu ne želi odati baš ništa.

Štoviše, ne želi niti pozirati za kameru, a fotografu ne dopušta ni da se približi masivnoj peći za staklo u koju odlaže oblikovane predmete.

Točno u 13 sati prekida snimanje, ali i posao jer je upravo zamirisala spiza. Gianni i četvero radnika svaki dan točno u 13 sati objeduju, i to u malenoj kuhinji u kojoj gospođa Signoretto priprema ručak. Reda mora biti, koliko god se to nekom činilo čudnim...

Ipak, u svom su poslu iznimno uspješni. Na zidu im visi fotografija pet metara dugačkog lustera, najvećeg dosad ručno izrađenog komada, koji su naplatili tristo tisuća eura.

Radili su ga za jednog predsjednika, ali više od toga ne žele otkriti.

Pored svog imena imaju poseban znak: vetro artistico Murano, a ta oznaka nalazi se na svakom komadu koji su proizveli.

To je jedan od načina zaštite originalnih murano-proizvoda koji je osmislila udruga Promovetro.

Naljepnica s tim znakom oznaka je da je riječ o originalnom murano-predmetu što je danas zapravo jedini dokaz za kupca kako kupuje “pravu” robu.

Naljepnicu je nemoguće krivotvoriti, objašnjava mi Matia Mian, a proizvodi je jedna talijanska tvrtka čije je ime također tajna.

“Naravno, kada smo napravili naljepnicu, odmah su se pojavile razne druge naljepnice s natpisima ‘made in Italia’ kojima proizvođači zavaravaju kupce. One ne znače ništa i ne mogu garantirati da je predmet uistinu izrađen u murano-tehnici”, objašnjava nam dok razgledavamo police trgovina.

I uistinu: brojni predmeti od stakla na sebi imaju svakojake oznake poput “made in Italy”, “handmade” i slično, no niti jedna od njih zapravo ne znači ništa i nije garancija originalnog proizvoda.

Ukratko, na Muranu falsificiraju i naljepnice.

Prava je jedino Promovetrina oznaka, ali nisu je nabavili svi proizvođači murano-stakla, pa činjenica da je predmet nema ujedno ne znači da nije originalan.

“Pa dobro, kako onda da znam što kupujem?”, nervozno pitam Miana, a on se samo nasmije.

Nikako.

Osim da kupujem isključivo predmete s Promovetrinom oznakom, ali za to mi treba puno novca jer su je nabavili većinom renomirani proizvođači čiji proizvodi postižu najviše cijene.

Danas taj trademark ima 50-ak tvrtki, a mnogi su se odlučili da im uopće ne treba jer za naljepnicu treba plaćati naknadu.

A ionako im loše ide...

Recimo, Diego Ferro ju je nabavio, a kako svaki proizvođač s njom dobije i svoj redni broj, njemu je pripao broj 007.

Pa je Diego danas poznat kao James Bond murano-proizvođača.

Strašno je alergičan na svaki pokušaj imitacije, pa je tako nedavno priveo kraju sudsku tužbu protiv jednoga velikog talijanskog izdavača.
murano na sudu Ni njemu ne želi odati ime, ali tvrtka je od Ferromurana naručila prototip staklene bočice koju su odlučili čitateljima darivati uz svoje knjige, no nakon što ju je Ferromurano izradio, izdavač je bočicu proslijedio Kinezima koji su proizveli stotine tisuća kopija, a kasnije ih pakirali uz knjige kao originalni murano-proizvod.

Ferro je poludio, tužio izdavača i dobio spor.

“Želimo li opstati, moramo nekako zaštititi tehniku izrade murano-predmeta. Naravno, to je jako teško jer murano podrazumijeva velik broj tehnika i stilova koje je tako teško objediniti”, objašnjava mi Ferro.

Naravno, s otoka će teško protjerati uvoznike lažne robe, ali nadaju se postići barem to da će trgovci biti obavezni uz predmete isticati njihovo podrijetlo.

A pravi murano dolazi isključivo s Murana!

Osim kad i sam kupac želi da mu ormarić krasi originalni murano – iz Kine.