Danijela Stanojević Majerić, novinarka, scenaristica i spisateljica, autorica zbirke kratkih priča 'Nauči psa trikovima' za Globus će pisati kolumnu tijekom svog boravka u Francuskoj, gdje će pisati knjigu i upoznavati francuski način života

„Gustave Eiffel je upotrijebio nov način temeljenja, te je na kesonima (pneumatički način) podigao, u obliku vitke piramide, četiri rešetkasta nosača do visine od 300 m, gdje ih je platformom spojio s kupolom. „

Čitam o Eiffelovom tornju i mislim si: „naravno da svi znamo zašto je Gustave napravio tako visok toranj!“. Svaki arhitekt ima želju podići najviši toranj, ako me razumijete.

I ja to najbolje znam. Ne, nisam arhitektica, ali recimo da mi je to bila be opcija u životnom pozivu. Tako sam odlučila svoju be opciju zadovoljiti druženjem s mnogim tuzemnim i inozemnim arhitektima i oni me na mnoge načine smatraju originalnom. Najviše cijene moj ukus u odijevanju, taj tzv. retro chic.

Kako bi se što bolje mentalno pripremila za Francusku, I-GLE, naše poznate modne dizajnerice pozvale su me na svoju reviju u MSU. Tamo je sve bilo na nivou. Hrpa ljudi čeka ulaz, hrpa ljudi je na popisu, hrpa ljudi stoji i čeka nešto. Ništa nikome jasno. Sve je prešutno jasno. Osjećam se kao u ilegali, kao da sam u balkanskom špijunu. Oko mene stoje Čvorovići. Glumim da mi je jasno zašto sam baš u ovoj gomili, a ne u drugoj gomili. Improvizirani red carpet na kojem se izmjenjuju selebritiji, bljeskaju fotoaparati, fotografi koji žele zaraditi i baviti se umjetnošću. Uvijek isti. Mene nitko ne prepoznaje i nitko ne škljoca.

Prepoznaje me Mika iz Bookse, njezin dečko je Francuz i ona se bavi knjigama. Nakon revije I-GLI pojavila se Alka Vu Vinetu i ni jedan fotograf se nije okrenuo prema njoj da ju fotografira kako u crvenom kaputu i visokim crvenim štiklama i nekim perjem oko vrata stoji ispred lanca između dva stupića, te joj se priječi pristup prvom redu do catwalka. Točno stojim nasuprot nje s druge strane catwalka iza lanca između dva stupića i imam izvrstan pogled na reviju. U glavi mi je naslov: Alka se nije imala za što uhvatiti. Jedino me ubijaju visoke pete čizmama à la Charlijevi anđeli u 70-ima. I Urban, onako sav urban i kul, crno lakiranih noktiju u prvom redu gleda reviju, ne kužim. I dr. Nenad Korkut, kužim i njemu se, kao i meni, sviđaju I-GLE.

Naravno da na njihove krojeve padaju upravo arhitektice i da sam s velikom slinom u ustima i malom svotom u džepu mogla samo gledati u one savršene krojeve hlača. U tom sam trenu bila u Parizu ispod Eiffelovog tornja. Marama oko vrata, vjetar u kosi, crveni ruž na usnama. Vrat osvježava Chanel No. 5, a dušu grije rečenica Gabrielle "Coco": "Željela sam ženama podariti artificijelan, izrazito sofisticiran parfem". Très chic! U prekrojenim muškim hlačama za golf, udaram palicom MT EZ-Out wedge koja može čak 80 jardi šiknuti loptice u dalj. Dok spajam golf i arhitekturu, pada mi na pamet - Šampanjac.

Otpijajući gutljaj Dom Pérignona shvatim da mi je taj trenutak potpunog zamaha sve bliži. Neki dan, kad je sa courrier électronique stigla karta Aire Francea za Pariz, udarilo me kao loptica golfa, Francuska birokracija me podržala! Institut Français de Zagreb odlučio je osloboditi moja krila i pustiti me u francuski svijet čuda.

Francuzi su kul, ne boj se! Veli mi prijateljica i pročita kako je policija evakuirala ljude iz Eiffelovog tornja i parka koji okružuje najpoznatiji pariški spomenik nakon dojave o bombi, javio je novinar AFP-a. Policijski dužnosnik rekao je da je u području u trenutku dojave bilo oko 25.000 ljudi, ali je dodao da su mirno napustili mjesto događaja malo prije 21 sat. A zamisli balkanski stampedo?!, pita me i konstatira.

Sad ide dio - tko je što, kome rekao i zašto…

Zamišljam što bi se sa mnom dogodilo da se bivši direktor l' Institut Français de Zagreb - Stéphane Ré - nije pojavio na kick off kampanji u svibnju ove godine i rekao: „Hej, vidio sam poziv za „500 komada do Francuske“ i došao sam vidjeti što se zbiva. Čini mi se jako zanimljivo!“. I da Ina Pouant, nova direktorica Institut Français de Zagreb, nije rekla: „Comment ne pas, donc bien sûr“, a ja si mislim: „eh, da samo znaš kakav je balkanski stampedo i koliko mi je ljudi prišlo sa rečenicom i reklo: Nema šanse! Kakva Francuska, odustani! Nema se para! Nemoj ići.“ I kako je Ina rekla: „vous êtes campagne très intéressant“, tako mi je kupila kartu!

No, svojevremeno je Ljiljana Vokić govorila: „Hrvatska je uvijek bila dio Europe. Mi udišemo isti zrak i pijemo istu vodu.“ Ali zašto nam to ne pomaže?

Stéphane Ré mi odmah potom iz Pariza na Facebooku napisao: „Vidiš, ipak sam održao svoju riječ!“. I tu smo došli do poante. To je ono što nama fali! Ta riječ koja se na kraju održi! Taj interes za novitete, kojeg nema! Svi znamo priču s Ministarstvom kulture, tako mogu reći samo jedno: „Empereur est nu!“ ali pitanje je tko to vidi? Osim mene.

I da se vratim na zanimljivosti, veli mi Dalibor Martinis: „Uh, savjet za Pariz za Francuze? Svugdje ići pješice! Vive le flâneurism!“. Svugdje i idem pješice, nikako da nađem te prečace koje drugi koriste. Valjda ću tako bolje upoznati Matoševe stihove:

Na Banov grob zna neka žena doći 
S teškim križem cijele jedne nacije, 
A kip joj veli: Majko, audiant reges: 
Regnum regno non praescribit leges, 
I dok je srca, bit će i Kroacije!

 I temeljitije naučiti svoj put. Za sada imam jednu prednost: Karta mi je v žepu!

(Nabavom knjige 'Nauči psa trikovima' uključite se u kampanju '500 knjiga do Francuske')