Život i samoubojstvo Viktora Tauska, psihoanalitičara i jednog od najtalentiranijih sljedbenika Sigmunda Freuda, pravnika i psihijatra čija je obitelj velikim dijelom života vezana za Zagreb, ljubavnika Lou Salomé kojega je, međutim, upravo kompliciran odnos s Freudom odveo u dobrovoljnu smrt – dobili su uoči ljeta drugi nastavak u trilogiji “Tabu” koju ispisuje Sibila Petlevski.
Knjigu “Bilo nam je tako lijepo” (koja slijedi “Vrijeme laži” iz 2009.) Sibila Petlevski, književnica i profesorica na Kazališnoj akademiji, napisala je “čitljivo”, gotovo konvencionalno, pa svi kojima je prvi dio bio preintelektualističan – mogu sada opušteno uživati u biografiji raskošne, buntovne i tragične ličnosti početka 20. stoljeća.
Spomenite neka od mnogih istraživanja koja ste obavili pripremajući 2. dio trilogije “Tabu”.
- Moja je strast istraživanje deklasificiranih tajnih dokumenata koji se mogu jeftino naručiti ili besplatno downloadati jer im je tobože prošao “rok trajanja”. I iz FBI-jeva arhiva sam nešto uzela: slučajeve njemačkih špijuna u vrijeme 1. svjetskog rata. To mi se dobro vezalo uz jedan odvojak priče iz “Vremena laži” koji je, onako fiction-faction, jer kod mene je uvijek tako, sve je autentično, dakle sve je točno, ili istinoliko, smješteno uz okolnosti koje su stvarne ili bi mogle takvima biti. Ne bojim se nadograditi činjenice: “Tabu” je romaneskna trilogija, nije biografija.
Zovete ga i nekrografijom.
- To je naziv za subverzivni pristup životopisu koji, volim reći, započinje vremenom nevinosti na nekoj sretnoj rodnoj grudi, a onda, sazrijevanjem lika, otvara pogled na bolne točke društva i vremena. Odjednom postaju bitniji razlozi odustajanja od života, a životopis se pretvara u smrtopis. Učinila sam sve da biografija ne bi počela klasično, ali sada, u “Bilo nam je tako lijepo!”, ipak pletem klasičnu, psihološki realističnu mrežu stvarnih likova i stvarnih odnosa.
Tu je i vojna strategija...
- Vojna strategija 1. svjetskog rata me i inače zanima, a kroz istraživanje građe za romane puno sam naučila. Volim autentične detalje i volim znati da nisam pogriješila, da nisam dovela u pitanje vjerodostojnost. Čitala sam memoare vojnih zapovjednika iz toga vremena, priručnike, a kako sam pasionirana čitateljica novina, pročitala sam, na primjer, dan po dan, nekoliko godišta hrvatskih, ali i nekoliko godišta srpskih novina koje su u vrijeme austrougarske okupacije Beograda izlazile u Srbiji i na Krfu, i tu su mnoge povijesne fikcije o razvoju ideje jugoslavenstva i njenim protagonistima dobile “krv i meso”. Svakome bih preporučila čitanje novina iz onih razdoblja za koje postoje prejednostavna rješenja u udžbenicima povijesti.
Koliko ste se mogli pomoći istraživanjima Branimira Donata?
- Ne puno jer sam se vrlo brzo opskrbila s puno više materijala nego što je imao Tvrtko Zane, odnosno Donat koji je pristao biti jedan od “domišljenih” likova moje trilogije. Svakako, njemu dugujem prvu inspiraciju: često sam putovala vlakom u München k mužu koji je u to vrijeme ondje živio. Kupila bih onda sve novine. Jednom sam naišla na intervju s Donatom, u kojem je govorio da istražuje sudbinu Viktora Tauska, s obzirom na hrvatsku modernu... Odjednom mi je palo na pamet – jao, pa to je divno! To je roman! Novine su mi od uzbuđenja ispale iz ruku, cijeli sam dan bila ekstatična kao Indiana Jones kad nađe kovčežić! Oboje smo zažareno istraživali, no Donat bi se jedne teme brzo zasitio, a moj je istraživački duh takav da mi, kad na nešto naiđem, trebaju barem tri romana... i opet nije iscrpljeno.
Po čemu je Viktor Tausk bio reprezentativan za doba u kojem je živio?
- Po mnogim stvarima. Prvo, pobunio se protiv patrijarhalnog sustava u kojem je živio. Istovremeno je bio veliki ljubitelj žena, ali i, mogla bih reći, muški protofeminist. Privlačile su ga snažne žene, mislim da ga uopće nije mogla privući žena koja mu nije imponirala, intelektualno mu bila konkurencija, izazov i partner za dijalog, od supruge Marte Frisch do Lou Andreas-Salomé. Po tome je tipično modernistički muškarac koji se upušta u svašta, koji želi istraživati. U to vrijeme su ljudi još imali ideale... Sve ga je interesiralo, a u to vrijeme se nije moglo dogoditi da je netko živ i misli, a da sve ne proba, od ekstremnih seksualnih sloboda ili dovođenja u pitanje političkih i nacionalnih sustava, do eksperimenta s alkoholom, pa i narkoticima. Viktor je živio u duhu kozmopolitizma koji je bio i prirodan, i prinudan, jer Habsburška Monarhija je bila takva... Njegova obitelj je živjela od Žiline u Slovačkoj, gdje je Viktor rođen, do Sarajeva, Zagreba, mnogih malih mjesta. Studirao je u Beču, živio u Berlinu, gdje je bio umjetnik i novinar, ali nije mu baš išlo.
Smetaju li vam primjedbe da ste prekomplicirani, preintelektualistični?
- Ne više. U početku mi je smetalo, a sad mislim da me tako čitaju iz predrasude, jer im je netko utuvio u glavu da ja pišem teško. Na kraju, i pjesnikinja sam, a poezija se čita u intimi, čak i kad je stvarnosna poezija u pitanju, dođe do kratkog spoja sa širom publikom. Moram primijetiti da u vezi s ovim romanima uopće ne postoji kratki spoj s “običnim” čitateljima”: pišu mi dirljive mailove i u stanju su primiti poruku moje proze bez predrasude, za razliku od “profesionalnih” čitatelja koji romane često ne čitaju do kraja. Ali pst! To se u hrvatskoj kulturi ne smije priznati.
Početak 20. st. je razdoblje velikih otkrića i sloboda u intimnom životu. Kako ste odoljeli sirenskom zovu tog mnogo atraktivnijeg materijala i posvetili najviše pažnje političkim i socijalnim zbivanjima?
- Neke sam stvari ostavila u naznakama. No, ponekad se pitam zašto se uvijek dogodi da erotske scene čitatelji imaju potrebu cenzurirati, da ih to šokira. Ja mislim da je to zato što uspijevam stvoriti atmosferu, pa oni sami dorađuju scenu svojom maštom. U prvoj knjizi je to izrazito erotizirana scena seksa utroje u štali, u kojoj se istovremeno porađa kobila... Željela sam erotiku u drugom dijelu napisati ne kao da je pisana danas, nego u duhu D. H. Lawrencea. To je seks fin de sièclea. Eksplicitan je, ali osjeća se kao drukčiji, nekakav “vintage” seks. Možda današnje vrijeme preferira plošne odnose i nemaštovite, loše opise lošeg seksa u kojim se s dvije-tri verbalne vulgarnosti pokušava nadomjestiti miris znoja, sperme i krvi? Ne znam. Možda je erotika koju zagovaram “vintage sex” za razliku od “nutra-van” modela koji od silne brzine ponavljanja mehaničkih klišea više nema vremena za užitak.
Cijela trilogija zove se “Tabu”, posvećena je tabuima današnjice, od samoubojstva i vjere do seksa...
- Svemu o čemu mislimo da sve znamo, da smo to davno apsolvirali i od toga se oslobodili, a nismo, jer sve se vraća; društvo postaje još konzervativnije nego što je bilo prije 20 godina.
Koji od tabua mislite da svojim životom dovodite u pitanje?
- Tabu takozvanog “situiranog” života. Ljudi su robovi sigurnosti i kad te netko, koga nisi godinama sreo, pita što si postigao, prije svega misli na materjalne stvari: kuću, stan, vikendicu, vozni park... Iz te perspektive ja nisam postigla ništa. Moje prijateljice su se čudom čudile životu koji sam godinama živjela, a ja mislim da sam živjela baš kao prava slobodna feministički osviještena žena. Događalo mi se svašta, u svašta sam se upuštala, i ni za što mi nije bilo krivo. Naučila sam lekciju od oca koji je govorio da se “sloboda plaća”. Sloboda od politike, naravno, ali i sloboda od straha zbog novca – u mome djetinjstvu nekad je novca bilo malo, a nekad puno, od očevih ili majčinih inozemnih nagrada. Tu sam stekla lekciju koju sam kasnije primijenila: nije me strah promjena. Imam dugoročni plan, ali to ne znači da želim predvidjeti svaki budući korak na način na koji se ljudi obično osiguravajau. Živim u unajmljenom stanu... Obično kažem da posjedujem bijelog slona, onog kojeg treba hraniti...
Mislite na očeve i majčine slike?
- Da. Kad bi sultan u 1001 noći htio uništiti svojega vezira, poklonio bi mu svetu životinju za koju se treba brinuti. To su te slike za koje treba pronaći odgovarajući prostor.
Jeste li ga pokušali naći?
- Grad se interesirao, ali to je duga priča, tu bih još puno trebala napraviti. Očeva ostavština najcjelovitija je ostavština jednog domaćeg umjetnika i u statusu je nacionalnog blaga Hrvatske, što znači da treba pronaći odgovarajući prostor da bi ona bila zaštićena, čuvana i izložena javnosti kao, recimo, Meštrovićeva.
Prekinula sam vas u priči o vašem životu...
- Dvadesetak godina s mojim mužem Davidom Gazarovim između nekoliko gradova ljubavna je priča od koje bi se moglo napraviti posebnu knjigu. I zapleti njegova života bili su zanimljivi: izgnanstvo iz Bakua, naš susret u trenutku kad je ovdje bio rat, egzistencijalni problemi koji su nam neprekidno stajali na putu, praktična strana organizacije života... Da, shvatila sam da većina mojih prijateljica koje misle da su apsolutno slobodne i neovisne – sasvim ugodno žive na zlatnim karticama svojih muževa! Naprotiv, nas dvoje smo ravnopravni partneri u svemu, to je način života u kojemu dva umjetnika nastoje opstati emocionalno i egzistencijalno. Znači, kad je nekom potrebna pomoć, drugi je tu pri ruci. A kad sve zajedno ide k vragu, onda se, što ja volim reći, gospodski propada. No, uvijek priznajem i to da me, kao umjetnicu, od kopanja po kanti za smeće spašava to što sam profesorica na Akademiji dramske umjetnosti.
Vidite li se u ulozi ministrice kulture?
- To mi nikad nitko ne bi ni predložio, jer sam istinski neovisni intelektualac! A to nikome nije potrebno, ja nisam ni u jednoj stranci. Kad bi mi netko to ponudio, onda bih o tome razmišljala. Tad bih razmišljala u kojoj mjeri mogu pomoći ovoj zajednici. To je ono što je kod mene nepopravljivo: uvijek gledam što je za društveno dobro, a ono što je dobro, nije uvijek i popularno. Evo, recimo moje iskustvo iz vremena kad sam bila predsjednica hrvatskog PEN-a pokazalo je da sam pomaknula neke stvari, ali ipak sam se na kraju osjetila kao Don Quijote. Vjetrenjače su ponovno sagrađene, kao da ništa nije ni bilo.
Na primjer?
- Moje iskustvo iz 90-ih se ponovilo 2000-ih, pa 2005. Mislila sam da se teška atmosfera telefonskih poziva, prijetećih pisama ili moja slika s crnim florom nikad neće ponoviti, politikantska kratkovidnost, strančarnje umjesto realnih vizija napretka, pomodni nacionalizam, hipokritske igre s manjinskim pravima, prekrajanje zakona i fikcionaliziranje Ustava kad se kome i kako svidi. Napravila sam silan napor u ovoj sredini, i bio je svojedobno primijećen, ali što je danas od toga ostalo?
Napisali ste 23 knjige. Impresivna brojka. Čega se odričete da biste mogli pisati?
- Ničega. Ja jednostavno živim ubrzanim tempom, a takvi ljudi brzo sagore, ako se ne paze. Recimo, malo spavam, svega četiri sata. Godinama. Na to sam se baždarila, sad mi je postalo dovoljno. Iako sam shvatila da to baš i nije dobro za zdravlje. Suprotno uvriježenom mišljenju, nisam knjiški crv, upravo obrnuto. Moja prava priroda je avanturistička. Puno sam putovala, po cijelom svijetu. Ponekad kad se probudim – ne znam gdje sam. Pokušam se orijentirati i dogodi mi se da se trgovi spoje – odjednam imam neki imaginarni trg pred sobom. Da se razumijemo, nije mi nikakav tata i nikakva država plaćao skupo obrazovanje po metropolama kao što je sugerirao u trenucima političkih napada na mene jedan hrvatski pisac. Putujem stjecajem okolnosti – obiteljskih i poslovnih. I, kao da imam prirodu pretplaćenu na događaje. Kad nekamo odem, obavezno u tom dijelu svijeta moraju biti barem neke velike demonstracije gdje se nađem u središtu pobješnjele gomile: u Barceloni, u krvavom anti-WTO protestu u Genovi ili, primjerice, u Meksiku gdje je tisuće ljudi marširalo uz povike “Viva Zapata”. Kad sam u Tokiju s još nekim kolegama gostovala na odsjeku slavistike, srela sam stare znance – japanske istraživačke novinare – i otišla u zloglasnu četvrt s labirintom sićušnih barova koje uglavnom nadziru yakuze, i tamo obišla nekoliko nenadziranih, disidentskih barova gdje se zaustavilo vrijeme iz sedamdesetih koje su i u Japanu bile obilježene studentskom kontra-kulturom. Iz svakog tog bara mogla bi se ispričati jedna hemingvejevska kratka priča.
Uvijek govorite i da vas je bolest, od koje ste na sreću ozdravili, promijenila.
- Kroz bolest sam naučila da je život kratak, da želim živjeti ubrzano kao što i živim, te da nemam više vremena trošiti se na ljude koji to ne zaslužuju. Još jednu sam pouku stekla kroz druženje s dragim pokojnim prijateljem Hrvojem Pejakovićem. Posjećivala sam ga skoro svaki tjedan. On mi je pričao kako se družio s jednom osobom, neću je imenovati, i kako su njihovi susreti i druženja bili fantastični. Jedan važni razgovor između njih dvojice prepričao mi je od riječi do riječi. Ali, kad sam ga sljedeći put srela, sa suzom u oku mi je povjerio da je taj čovjek u međuvremenu sve zaboravio. Dakle, Hrvoje mu se dao u energetskom, emocionalnom, intelektualnom smislu, a on taj poklon nije trebao. Nazvala bih taj slučaj uzaludno potrošenim dahom. Dakle, odlučila sam raditi samo s ljudima koji su, sad ćete se smijati, dobri ljudi. Možete to shvatiti i ovako: da nisu “vampiri duha” koji isišu energiju, nego da su pozitivni i da energiju daju, baš kao što i ja volim davati. Nakon čega se može mirne duše reći – bilo nam je tako lijepo!