Jezični zemljovid Hrvatske tonski upisan u sinkronizacijama animiranih filmova, što ga je sociolingvist Ivo Žanić iscrtao u knjizi “Kako bi trebali govoriti hrvatski magarci? - O sociolingvistici animiranih filmova“ - koja je na Staru godinu objavljena u Algoritmovoj biblioteci ”Facta” - fenomenalna je studija hrvatskog društva, regionalnih stereotipova, simpatija i antagonizama, na pragu novog desetljeća!
Družeći se sa šutljivim divom Shrekom i brbljavim Magom, ribom Nemom, Pivcem Joeom, pelikanom Stipom, mišem Stuartom i desecima drugih likova iz 21 animiranog filma sinkroniziranih na hrvatske dijalekte, gradske govore i slengove, Ivo Žanić je zapravo sklopio političku sliku unutarhrvatskih odnosa i otkrio da “u hrvatskim sinkronizacijama nema ničega čega već nema u stvarnosti“!
A otkad se u hrvatskim kinima 1999. pojavio prvi cjelovečernji sinkronizirani igrano-animirani film “Stuart Mali“, svaka rasprava na tu temu – od novinske do forumaške i blogerske na internetu - svodi se na uvriježeno mišljenje Dalmatinaca, poduprtih Slavoncima i još ponekim, da Zagreb u odabiru jezičnih varijeteta za sinkronizacije planski diskriminira i vrijeđa pripadnike drugih jezičnih identiteta. No, je li to doista tako?, zapitao se Ivo Žanić pošto je kao Kaštelanin u Zagrebu, sa suprugom Mirjanom, rođenom Zagrepčankom, i sinom Andrijom, izvornim govornikom zagrebačkog adolescentskog slenga, pogledao niz sinkroniziranih crtića.
Podjela uloga. “Nikad nismo osjetili da su lijeni i glupi likovi Dalmatinci ni da su Zagrepčani povlašteni glavnim ulogama, što se na internetu i u novinama uporno tvrdi. Onda sam kopao dalje i shvatio da su i Istrani, i Slavonci, i Zagorci, i Dubrovčani uvjereni da je raspodjela jezičnih varijeteta nepravedna i da je središte te navodne manipulacije u gradu u kojem je i središte sinkronizacijsko-distributerske industrije.”
Žanić je analizirao 21 crtani i animirani film – od Potrage za Nemom do Simpsona, po kriteriju da su svaki barem dvaput spomenuli sudionici čak 28 filmofilskih internetskih rasprava koje su mu poslužile kao građa. “Jamčim da nisam našao nikakvih tragova sustavne diskriminacije nekoga govora, pa onda i ljudi iz te regije ili grada.
U mojoj građi nema potvrde diskriminacije u smislu politički ili interesno definirana plana, u smislu da bi se sustavno neki lokalni govor dodjeljivao negativcima, a neki drugi pozitivcima. Pogotovo je nema na relaciji Zagreb – Split, što je važno istaknuti budući da u Dalmaciji prevladava uvjerenje da se dalmatinski varijeteti, prije svega splitski, svjesno daju negativcima“, ističe Žanić.
Međutim, u jezičnoj slici animirane Hrvatske, baš kao i u zbiljskoj Hrvatskoj, sve se vrti oko odnosa Zagreba kao Centra i Splita koji je Zagreb izabrao za svojeg najdražeg (ne)prijatelja. U tom odnosu veliki je gubitnik, po Žaniću, primjerice, Rijeka čijeg govora u sinkronizacijama uopće nema, i to stoga jer je Zagreb za sebe rezervirao ulogu elitnog urbanog subjekta, a Split je monopolizirao ukupnu primorsko-morsku tematiku, odnosno hrvatsko mediteranstvo.
Šire gledano, i izostanak čakavskih idioma istarsko-riječko-kvarnerskog područja, kao i nevidljivost Slavonije, sve je to preslika realnog stanja stvari i odnosa u hrvatskom društvu. “Odnos Zagreb – Split, ujedno i paralela sjever – jug, kopno-more, odnos je najdražih neprijatelja koji jedan bez drugoga ne mogu. A dramaturgije animiranih filmova postavljene su vrlo jednostavno: parovi su urbano – ruralno ili kopno - more. Kod nas animirana urbana cjelina postaje Zagreb, a urbana sredina na moru Split.
Ostaju govori američkog srednjega Zapada, blago ruralni koji su u prijevodu na hrvatski pripali Dalmatinskoj Zagori ili Hercegovini, odnosno štokavcima ikavcima. I tako se stvorio trokut koji manje-više može servisirati sve dramaturške ili ambijentalne odnose nekog filma. Za nešto četvrto i objektivno ostaje malo prostora, pogotovo zato što likovi moraju biti jezično razlikovni da ih gledatelj, ne samo dijete, može što jasnije diferencirati. A upravo su najprepoznatljivija ta dva govora – zagrebački, jer je u njemu sjedište nacionalnih medija, i splitski jer je zahvaljujući popularnoj glazbi i sportašima drugi po prisutnosti u hrvatskom javnome prostoru.“
Odakle, međutim, taj neutemeljen, a tako često ostrašćen osjećaj Dalmatinaca da su zakinuti i u animiranoj Hrvatskoj? Ivo Žanić ga je pronašao u “sidekicku“, jednom tipu lika koji je standardni dramaturški obrazac u Disneyjevim animiranim filmovima, neka vrsta paralelnog glavnog junaka, njegov blizak drug ili pratilac koji funkcionira otprilike kako u književnosti funkcioniraju Don Quijote i Sancho Panza.
“Sidekick je uvijek temperamentom, naravi i porijeklom bitno drukčiji od glavnoga lika, a u njihovoj interakciji proizvodi se dramska dinamika. Postoji uočljiva tendencija, da ne kažem model u hrvatskim sinkronizacijama da u načelu ti sidekickovi govore splitski. Kada se prvi put pojave, kada ulaze u radnju, oni zaista ulete bučno i nespretno, što je nužno i iz dramaturških razloga, da bi lik privukao pažnju, i publike i drugih likova. Očito je da kad govornici iz Dalmacije čuju njegov govor u prvoj sceni, dok se lik doima grubim i nespretnim, memoriraju taj govor uz takvo ponašanje i prestaju pratiti evoluciju lika!
A u toj evoluciji svi se sidekcikovi pokažu izuzetno pozitivnim i plemenitim, odanim prijateljima, vrlo spretnima i bistrima. No, gledatelji kao da se toliko naljute prilikom tog prvog susreta, pa tu predodžbu zalede i ni ne primijete da baš dalmatinski sidekickovi u cjelini afirmiraju izrazito pozitivne osobine!“ U vrijednosnome smislu, u inat Dalmatincima koji su uvjereni da njih Zagreb negativno stereotipizira, Žanić je utvrdio da su u sinkronizacijama najlošije prošli ruralni kajkavci iz zagrebačke okolice.
Svi tupi, tromi i glupi likovi govore ruralnim kajkavskim. “Ako znate društvene mehanizme na kojima se stereotipi stvaraju, znate i da bilo koji grad prije nego što će početi natjecanje s drugim gradom, mora najprije sebe definirati kao grad, a on to čini u odnosu na neposrednu negradsku, ruralnu okolinu. Zagreb to čini u odnosu na Zagorje i Prigorje, na tipske 'dudeke', a Split u odnosu na Zagoru i Hercegovinu, na tipske 'rodijake'. Da je bilo koji drugi grad središte sinkronizacijske industrije, i on bi svoju ruralnu okolinu jezično preslikao u trome, neobrazovane i glupe likove.
Sudionici rasprava žive u zabludi da se te stvari mogu regulirati propisima ili da postoji nekakav pravedniji raspored. No, toga nema. Rješenje je naviknuti se na život u različitostima i ne vidjeti svuda oko sebe zavjeru. Stereotipi su društveni i povijesni proizvod i nisu problem sami po sebi jer su samo način da čovjek pojednostavni složenu stvarnost; oni postaju problem kada se zloupotrebljavaju. Jezični krajolik sinkroniziranih filmova preslik je naše stvarnosti.
Svojevrsna nadzastupljenost zagrebačkih jezičnih stilizacija, koja postoji, nije urota Zagrepčana, nego prirodna posljedica rakursa iz kojega se iz Zagreba vidi Hrvatska. Svaki grad ima svoj rakurs, svoju sliku Hrvatske i njenih bitnih točaka, svoju perspektivu cjeline, a Zagreb je poseban utoliko što ima moć posredovati na nacionalnu razinu, ali ponavljam, ne kao urotu i imperijalizam, nego kao spontan oblik ponašanja, nešto čega većina Zagrepčana uopće nije svjesna.“
Žanićeva knjiga “Kako bi trebali govoriti hrvatski magarci?“ ujedno je i prva znanstvena studija u nas koja internetske forume i blogove koristi kao legitiman izvor istraživanja. A zanimljivo je kako uočava da se svi mjere isključivo prema Zagrebu. Slavonca, primjerice, ne zanima je li slavonski zastupljen manje ili više od riječkoga ili dalmatinskoga, nego se svi uspoređuju samo sa zagrebačkim.
Iz toga Žanić čita sociolingvističku situaciju koja pokazuje da se politički odnosi iz društva, koncepcija o metropolizaciji i centralizaciji Hrvatske, izvan Zagreba doživljavaju kao nametnuti i izazivaju antagonizme te se svaki element govora koji se prepoznaje kao zagrebački odmah doživljava kao nastavak upravne i ekonomske centralizacije jezičnim sredstvima. Zapažanja sudionika internetskih rasprava često jesu brzopleta i pogrešna, no pokazuju živu zainteresiranost za učinke tog novog načina plasiranja jezične raznolikosti u javni prostor.
Žanića je, međutim, u njima neugodno iznenadilo koliko malo mladi ljudi poznaju lokalne i regionalne govore izvan najužeg zavičaja. Kako kaže, kajkavski sjeverozapad svu jezičnu složenost Dalmacije svodi na Split, a Dalmacija opet izuzetnu kompleksnost kajkavskog sjeverozapada svodi na Zagreb. A još ga je više zatekao stav većine roditelja koji s djecom gledaju animirane filmove i pokreću rasprave na internetu, sa stavom da njihova djeca ne smiju imati kontakt s govorima izvan zavičaja.
Dijete po njima, kaže nam Žanić, mora odrastati isključivo u kategorijama standardnog i zavičajnog govora i uopće nemaju senzibilitet za upoznavanje s jezičnom raznolikošću društva. Očito da je jezik tako važan dio identiteta da prekrije sve ostalo. Međutim, u Disneyjevima animiranim filmovima postoji mali broj likova koji su izraziti negativci, dakle podmukli tipovi, ubojice, pljačkaši, pravi filmski zlikovci. Kojim oni jezikom govore u hrvatskom prijevodu? To Ivo Žanić ne želi otkriti. “Našao sam sedam takvih likova i svi govore jednim varijetetom, ali je jako zanimljivo da ga baš nitko nije potegao kao problem. Vrlo intrigantno, ali na svoj način savršeno logično.“