Samo za Globus renomirani strani kritičari i urednici za ozbiljnu glazbu iz Švicarske, Austrije i Slovenije analizirali su nekoliko poznatih skladbi novog hrvatskog predsjednika Ive Josipovića

Jedna od najčešće spominjanih referenci novog hrvatskog predsjednika Ive Josipovića, da je uz pravnu karijeru stvarao i uspješan skladateljski opus, to jest da je novi šef Pantovčaka kompozitor, uzimala se kao dokaz da je Hrvatska napokon postala moderna europska nacija. Međutim, i tijekom kampanje i nakon izbora nitko se nije upuštao u ocjenu što je to zapravo po crtovlju crtkao Ivo Josipović.

U želji da steknemo relativno nezavisan uvid u njegov opus, dali smo nekolicini renomiranih inozemnih kritičara ozbiljne glazbe da daju svoju kompetentnu procjenu. Što pak o kompozicijama Ive Josipovića misli panel inozemnih glazbenih kritičara, ovom prilikom za Globus govore suradnici švicarskog Neue Zürcher Zeitunga i Le Tempsa, austrijskog Der Standarda i slovenskog Dnevnika. Samo za Globus odslušali su četiri kompozicije: “Diabolezza”, “Drmeš za Pendereckog”, “Igru staklenih perli” u izvedbi Maksima Mrvice te “Melancoly song”.

Kako se doznalo tijekom predsjedničke kampanje – treći hrvatski predsjednik odmalena je prema glazbi osjećao izrazit afinitet te je osim prava, s izvrsnim uspjehom diplomirao i kompoziciju na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, te na oba fakulteta primio i uglednu rektorovu nagradu. Sada, kada odbrojavamo dane do njegove inauguracije za novog hrvatskog predsjednika, znamo i da je, dok je studirao u klasi profesora Stanka Horvata, Josipović bio dijelom generacije za koju se pričalo da je bila gotovo opsjednuta idejom da joj svaka kompozicija bude remek-djelo.

Premda je za sebe u jednom intervjuu ustvrdio kako on nije nikakav Mozart, jer bi se u protivnome bio isključivo posvetio glazbi, o kompozitorskom umijeću predsjednika Josipovića do sada se sudilo više-manje pozitivno, kroz prizmu brojnih nagrada, kako onih domaćih, tako i stranih, poput, primjerice, Nagrade Europske radiounije (koju je osvojio glasanjem uživo), ili pak diskografskih nagrada Porin 1999. i 2000.

Svoju prvu kompoziciju “Dvije minijature za glas i klavir” napisao je još 1978., na Akademiji, a drugu – “Susreti u snima: ciklus za mezzosopran i gudački orkestar” godinu dana kasnije. Netom nakon fakulteta, za vrijeme odsluživanja vojnog roka, napisao je dvije sasvim upečatljive orkestralne kompozicije: “Epikurov vrt” (1984.) i “Samba da Camera” (1985.), a do danas je napisao oko 50 skladbi. Na svojoj službenoj web stranici treći hrvatski predsjednik istaknuo je kako je riječ o djelima koja izvode ne samo eminentni glazbenici, a najavio je da će na Pantovčaku skladati operu o ubojstvu Johna Lennona.

Ljubiša Tošić

Josipović je impulzivan: tjera klavir da se znoji

Glazbeni urednik austrijskog dnevnika Der Standard

Jesu li četiri kratka djela Ive Josipovića koja sam poslušao reprezentativna za ukupni glazbeni opus tog kompozitora, ne znam i ne mogu, naravno, procijeniti. Kada bi bila reprezentativna, onda bi se moglo zaključiti sljedeće: skladatelj stapa romantične i impresionističke tonalne tradicije s obilježjima moderne 20. stoljeća. Djela pokazuju veliku emocionalnu širinu, oslanjaju se na jake kontraste i djeluju kao da su, u formalnom smislu, vrlo slobodno građene. Divlji ples u “Diabolezzi” kao da pušta klavir da se, u pravom smislu te riječi, znoji, djelo završava divljim klasterima. Svako malo pojavljuju se i ljupki momenti, za koje se u jednakoj mjeri čini da se nalaze u bijegu pred jednim paklom zvonjave. I kod “Melancoly song” sondirane su granice tonaliteta (u svrhu kontrasta), no ipak dominira jedna kantilena koja se okonča u sasvim romantičnom stilu. Doista impresionistički zvuči Josipovićeva “Igra staklenih perli”. Također, ovdje – kao i kod “Diabolezze” – pri kraju su vidljivi harmonijski ekstremi.

Najkonzekventniji na izražajnoj razini ostaje “Drmeš”: cijeli komad djeluje kao svojevrsni makabrični ples, kao igra s folklorizmima, kojoj kompozitor pridaje nešto sablasno. Kao folklorna noćna mora. Forme kompozicija čine se dosta asocijativnima, epizoda je poredana na epizodu, što u komadima ponekad – unatoč njihovim atmosferskim jakostima – stvara izvjesnu slabost u ukupnoj napetosti. Sve u svemu: jedan impulzivni eklekticizam (pri tome ne mislim ništa loše), kod kojeg struktura djela nastaje više iz emocije, a manje iz strogih konstrukcija. Pri tome, naravno, ne nedostaje ni emocija ni konstrukcije.

Gregor Pompe

U zanatskom smislu stvarno je majstor

Stalni glazbeni kritičar slovenskih novina Dnevnik

Ivo Josipović je prije svega glazbenik iznimno pročišćene kompozicijske tehnike. Njegove skladbe iskazuju dorađenu i preglednu strukturu, a posebno uzbuđenje daje im zvučni imidž, harmonijski zaokružen i mekan. Stilski Josipović u vremenu nakon velikih modernizama 20. stoljeća traži iznova kontakt sa slušateljem, kojeg ne želi okružiti samo strukturom svojih djela, već i živom materijom, melodijom, ritmičkom budljivošću i emocionalnošću. Zato bismo lako njegova djela postavili u kontekstu postmodernizma.

Josipović tako svoja zanatski detaljno “izmajstorirana” djela približava glazbenim elementima naše svakidašnjice: zvukovima nacionalno obojenih tamburica, minimalizma new agea ili ritmova popularih žanrova. Također, pored takvih koncesija ponekad ostaje kao stalno obilježje skladateljeve glazbe obrtnička dorađenost i trijezno estetsko promišljanje, koje ne postaje žrtvom prepriprostih rješenja. Primat ide i glazbenoj radosti, prevladavajućim ritmičkim i zvučnim bujnostima, preglednosti i komunikativnosti, dok Josipovićeva glazba manje nosi ekspresivnih poteza, traženja dubljih istina čovjekova bivanja preko razotkrivanja u umjetničkom aktu. Možda se upravo u tome skriva tajna zašto je Josipović i politički lider – njegova glazba je otvorena, ona se daje. Teško je, međutim, predočiti da bi sa širokom javnošću komunicirao skladatelj koji kopa po hermetičnim tajnama vlastitoga jezika i vlastite umjetnosti.

Jonas Pulver

Josipović mi se uopće ne sviđa

Glazbeni urednik Le Tempsa iz Ženeve

Saslušao sam navedene komade, i sramim se… Njegova mi se glazba uopće nije svidjela. Nažalost. Ne želim lagati da cijenim tu glazbu, premda je riječ o jednom predsjedniku.

Peter Hagmann

Podsjeća me na ranog Prokofjeva

Glazbeni kritičar i glazbeni urednik švicarskog dnevnika Neue Zürcher Zeitung

Glazba gospodina Ive Josipovića vrlo je zanimljiva. S moje točke gledišta estetike zapadne moderne glazbe, ona nije inovativna u strogom smislu riječi. No, očito je da je to vrsta muzike koja je vrlo osobna, stvarana s mnogo fantazije, znanja i znalačkog umijeća. “Igra staklenih perli” nastavlja ideje impresionizma, osobito Debussyja, no čini to s finim osjećajem za glazbene efekte i formu. “Diabolezza” podsjeća na ranog Prokofjeva. A isječak iz Pendereckog, koji sam preslušao, predstavlja kombinaciju tehnika ranog Pendereckog s folklornim zvukom (Hrvatske možda?). Ovaj je komad posebno zanimljiv, kao i “Melancoly song”. Gospodin Josipović nije Paderewski, no osobito me raduje to što čujem da Hrvatska ima jednog stvarnog, dobrog glazbenika za predsjednika.