Zagriženi rokeri u njih se kunu... Dorsi, Floydi, Zeppelini (tim redom) - Sveto Trojstvo psihodeličnog rock’n’rolla – više od 40 godina čvrsto se drže na tronu na koji su zasjeli u doba vinila. A rock odavno nije mlad.
Jimi Page i Robert Plant nekoliko su puta posjetili Zagreb, gostovanje The Doorsa jednako je nemoguće kao i koncert Elvisa Presleyja, no Roger Waters, koji je autorski obilježio najplodnije razdoblje Pink Floyda, potpuno očekivano, koncertna je atrakcija godine.
Dvadeset godina nakon spektakularnog performansa The Wall, prilikom rušenja Berlinskoga zida, Waters kreće na europsku turneju u sklopu koje će nastupiti i u zagrebačkoj Areni.
Rock klasik Da su skandali, alkohol, droga i ludilo nepogrešiv recept za stvaranje mitova, poznata je stvar, kao i da idoli teško preživljavaju ako su povučeni... Od “dečka kojega bi svaka majka poželjela za zeta“ rock’n’roll zvijezdu teško je stvoriti. No, za Rogera Watersa, danas 68-godišnjaka, odavno važi neka treća kategorija. On je umjetnik čije stvaralaštvo prelazi buntovnički drive i prerasta u klasiku.
Od kontroverznog glazbenika, koji se javno sukobljava s dojučerašnjim kolegama i istomišljenicima, a onda se dugo i predano duri, Roger Waters postao je glazbena lektira. Privatno također prilično turbulentan, Waters se ženio četiri puta i ima troje djece. Danas “muškarac u najboljim godinama“ ne namjerava jurcati stageom poput Micka Jaggera, no Pink Floydi uvijek su i pretendirali prerasti devizu – sex, drugs & rock’n’roll.
Pa ipak, upravo je sklonost porocima obilježila njihovu glazbu, ali i zbivanja u backstageu. Pogledamo li problem iz tog kuta, “ozbiljni“ Floydi pali su na ispitu zrelosti za razliku od “neobuzdanih“ Rolling Stonesa koji su se s godinama razvili u ozbiljnu firmu sa strogim pravilima, bez iluzije da se business može miješati with pleassure.
Kako je sve počelo Roger Waters, čiji je otac poginuo u II. svjetskom ratu, živio je s majkom u Cambridgeu kad je odlučio upisati studij arhitekture. Nakon dolaska u London, 1965., upoznaje bubnjara Nicka Masona i klavijaturista Richarda Wrighta, te zajedno počinju svirati. On se prihvaća bas-gitare i isprva se autorski ne ističe. Zajedno s Keithom Nobleom, njegovom sestrom Sheilagh i Cliveom Metcalfeom sviraju u bendu Sigma 6. Na svirkama ih prati i Wrightova djevojka Juliette Gale, ali – velikog uspjeha nema. Nekoliko puta mijenjaju ime (Abdabs, Megadeaths...), no na nesreću - problem nije u tome...
Dok Syd Barrett, Watersov srednjoškolski kolega, nije došao u London studirati umjetnost, Waters, Mason i Wright nisu se mogli podičiti bog zna kakvim glazbenim iskustvima. Barrett, Mason, Wright i Waters osnivaju bend koji konačno mijenja ime u The Pink Floyd Sound. Spiritus movens benda, koji će kasnije vidike širiti sintetičkim drogama, glazbenu priču, dotad orijentiranu gotovo isključivo na sporadične svirke, izvlači iz garaže.
Jedanaestog ožujka 1967. Pink Floyd (koji je u međuvremenu odbacio dodatak “Sound“) izdaje singl, Barrettov autorski rad “Arnold Layne” te se - zahvaljujući njemu i koncertima koji su prethodili te relativnoj popularnosti kod londonske underground publike – otvara ponuda za ugovor s diskografskom kućom EMI. U kolovozu 1967. izlazi njihov prvi studijski album “Piper At The Gates Of Dawn” koji mnogi smatraju najboljim psihodeličnim albumom ikad. Po studiju se, snimajući ga, mimoilaze s najpopularnijom britanskom četvorkom, već etabliranim Beatlesima, koji upravo rade na “Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band”. Koliko se već tada moglo naslutiti da psihodelija (potaknuta LSD-jem) opasno može nauditi Sydu Barrettu, teško je reći. A upravo je on bio autor 10 od ukupno 11 pjesama na debitantskom albumu.
Sve u svemu, popularnost bendu raste, Pink Floyd pokušava osvojiti Ameriku, no Barrett je disfunkcionalan na koncertima. Zuri u jednu točku, lupa isti akorda, dečki iz benda su očajni... Prekidaju američku mini-turneju, a Syd odlazi na liječenje, s kojeg se nikad neće vratiti.
Na Barrettovo mjesto, kao druga gitara i vokal, dolazi njegov školski kolega David Gilmour. Roger Waters logičan je izbor za frontmana. Sedamdesete donose uspjeh, najavljen albumom “Atom Heart Mother” (s kravom na omotu) koji zasjeda na 1. mjesto top lista, a njihov “The Dark Side of the Moon” iz 1973. prodan je u 30 milijuna primjeraka i na Billboardovoj ljestvici proveo je 14 godina.
Skromni ili ne Vizualnost je bendu uvijek bila važna. Veliku su pažnju posvećivali nastupima uživo, light showu i omotima albuma. No, suprotno modi 70-ih, Pink Floyd od albuma “Ummagumma” iz 1969. na covere ne stavljaju vlastita lica... Znači li to da su dečki skromni? Upravo suprotno. Gilmour, Mason i Wright u sve su većoj sjeni Rogera Watersa, a to im se nimalo ne sviđa, iako je neosporna činjenica da su hitovi poput “Time”, “Money”, “Us And Them”, “Eclipse” izašli upravo iz njegove glave.
Problemi egzistencije, materijalizma, filozofska pitanja, osnovna su preokupacija benda. Ironično, upravo pjesme o materijalnom svijetu Floydima priskrbljuju komercijalan uspjeh, a gdje ima para, ne nedostaje ni “sukobljavanja oko koncepcije”, pa dečki uzimaju “pauzu jedni od drugih”.
Na albumu “Wish You Were Here” iz 1975. Roger Waters Barrettu posvećuje “Shine On You Crazy Diamond” i naslovnu pjesmu. Također, kritički se usmjerava prema članovima benda (možda i samome sebi), pa primjerice u “Have a Cigar” kaže: “The band is just fantastic, that is really what I think. Oh by the way, which one’s Pink?” (Bend je fantastičan, zbilja to mislim, usput - koji od vas je Pink?!)
Do albuma “The Animals“ Roger Waters već je otvoreno ljut, agresivan čak i prema fanovima... Na koncertu u Montrealu 1977. pljunuo je jednog obožavatelja, a Gilmour je bijesan napustio stage. Kao da je prokletstvo frontmana benda sa Syda Barretta prešlo na Watersa. U maniri totalnog control freaka priprema “The Wall”, album prepun općeljudskih pitanja... Ultimativni hit “Another Brick in the Wall” obračun je s britanskim školskim sustavom, politikom premijerke Margareth Thatcher, ali i vlastitim doživljajem odrastanja... “We don’t need no education” postaje mantra nezadovoljnika stanjem u društvu.
Dok se kritika usmjerava na globalnu politiku, Wright napušta bend, a David Gilmour (autor hitova “Hey You”, “Comfortably Numb”), ne može više boraviti u studiju zajedno s Watersom. Iznenađujuće, rezultat je izvrstan... “The Wall” izlazi 1979., koncerti su iznimno dojmljivi, ali produkcijski preskupi, pa zarade nema. A nitko se nema volje ni aktivirati oko filma o glazbeniku Pinku Floydu kojeg glumi Bob Geldof. Mračna priča o ludilu, usponu i padu umjetnika svojevrsni je autobiografski projekt Rogera Watersa, s otvorenim asocijacijama na Syda Barretta.
Koju godinu kasnije, kad odlazi iz benda, a njegovi dojučerašnji kolege nastavljaju svirati pod etiketom Pink Floyd, Waters izjavljuje: “Osjećam se kao otac djeteta kojega su oteli kako bi ga prodali lancu prostitucije. To im nikad neću oprostiti.”
Watersova solo-karijera uslijedit će nedugo nakon albuma “The Final Cut” (1983.), na kojem je skupio pjesme za koje nije bilo mjesta na prethodnom albumu... Gilmour je bio gorljivo protiv toga, no ni on ni i Mason ionako više nisu imali volje vlastite ideje oko novih projekata nametati Watersu. Pink Floyd se raspada... Među fanovima se otvara pitanje tko je u pravu, Waters ili Gilmour, “which one’s Pink?” I zapravo, do danas polemike ne prestaju. Jedni govore kako bez Watersa Floyda nakon odlaska Syda Barretta ne bi ni bilo, drugi smatraju da je David Gilmour žrtva Watersove narcisoidnosti te da bi Waters, da je genij kakvim se prikazuje, i sa solo-albumima postigao uspjeh kakav je imao bend, ali eto - to se nije dogodilo... Gilmour, Mason i Wright, nakon tri godine stanke, oživljavaju Pink Floyd. Waters otpada kao suhi list. Povrijeđena sujeta s obje strane najbolje se očituje u riječima Davida Gilmoura: “Mislim da Roger Waters ima moj broj telefona, ali ja nemam interesa s njim razgovarati ni o čemu.”
Na koncertu Live 8 iz 2005., u organizaciji Boba Geldofa, izvode “Wish You Were Here”, napisanu u čast Syda Barretta, koja je zvučala kao pjesma o Watersovu i Gilmourovu prijateljstvu na kušnji... Zajedničkom svirkom zakopana je ratna sjekira, no nažalost – vrijeme Pink Floyda je prošlo. No, u vremeplov se može uskočiti.
Vremeplov Prošle je godine diljem Amerike održano 56 koncerata “The Wall”, sa zaradom od 89,5 milijuna dolara... Komplicirana produkcija spektakla prema zamisli Rogera Watersa - zid koji se ruši pred očima publike, a potom iznova gradi - više od 30 godina nakon inicijalne ideje, konačno se i doslovno isplatila. Za izvedbu “Another Brick In The Wall” odabrano je 16 djece iz zagrebačkog doma Antuna Gustava Matoša.
Svjestan koliko su se nastupi uživo s tehnološkim napretkom promijenili, Waters je svaku pjesmu prilagodio modernijem zvuku, uz vrhunske specijalne efekte, predimenzionirane lutke, rušenje ratnog aviona, projekciju fotografija stradalih vojnika... Na svojoj je stranici pozvao obitelji poginulih da pošalju slike koje bi mogao uvrstiti u projekciju. Zid plača u režiji Rogera Watersa. “Videotehnologija potpuno je drukčija nego 90-ih, pa je moguće raditi videoprojekcije duž 700 kvadrata videozida”, rekao je Waters, uspoređujući turneju s koncertom u povodu rušenja Berlinskog zida. Zagrebačka Arena s nestrpljenjem očekuje “građevinske radove” karizmatičnog Watersa... A takav spektakl ne viđa se često.
LIVE IN BERLIN 1990.
Koncert je gledalo 200.000 ljudi i 52 zemlje putem TV-a
The Wall - Live in Berlin, iz 1990. jedan je od najvećih koncerata u povijesti. Na prostoru između Postdamer Platza i Brandenburških vrata okupilo se oko 200.000 ljudi, a TV prijenos pratile su 52 zemlje. Zid koji se rušio i gradio bio je visok 25 m, a pozornica se prostirala na 170 metara... “The Wall” je prvi put izveden na turneji 1980./1981., a na koncert 1990. Waters je pozvao Petera Gabriela, Brucea Springsteena i Erica Claptona, no oni se nisu odazvali. Sinead O’Connor ostala je upamćena po fenomenalnoj izvedbi hita “Mother”. Pripremajući spektakl Waters je, navodno, rekao: “Mogao bih pustiti Gilmoura da svira gitaru”, no kad Gilmour izjavi kako ni on ni ostali članovi nikakav poziv nisu dobili, Waters poručuje: “Ne znam otkud mu opće ideja da bismo zajedno mogli nastupiti u Berlinu.”