Halo? Gledali smo neke fotografije vaše zemlje i lokacije nam se čine idealnima. Imamo budžet za snimanje, nekih pet milijuna eura. Možete li nam ponuditi porezne olakšice za snimanje filma u Hrvatskoj? – javlja se u Hrvatsku naivni stranac.
S druge strane linije - tajac. Sanjao je hrvatski producent o danu kad će ga zvati iz Hollywooda.
Ali kad se to napokon dogodilo, znoj mu je orosio čelo.
Mi smo divni i krasni. Doveo bi Amerikanac u Hrvatsku stotine ljudi, snimao na autentičnim lokacijama, zaposlio bi na setu i hrvatske filmske radnike. A kako bi tek procvjetao turizam. Pa, noćili bi ovdje ti posjetitelji u postsezoni, kad hoteli većinom zjape prazni.
I što da sad naš producent odgovori strancu, a da mu ovaj istog trena ne poklopi slušalicu?
Prestrašeni se Hrvat prigušeno nakašlje pa zausti:
- Gledajte… ovaj… znate kako je, kod nas vam, nažalost, nema poreznih olakšica za strane koprodukcije. Ali, molim vas, ipak dođite, ovo je zaista krasna zemlja za snimanje.
Pita onda Amerikanac kako je kod Hrvata s prekovremenim satima.
Valjda su barem tu fleksibilniji uvjeti, da barem prekovremeni ne budu preskupi. I još ga zanima s koliko bi novca hrvatska filmska komisija sufinancirala troškove obilaska lokacija.
- E sad, ma znate, nemamo vam mi filmsku komisiju, a ni država baš ne daje neke poticaje za snimanja. A prekovremeni, to vam je kod nas točno određeno i nema fleksibilnih uvjeta. Ali vi svakako dođite, evo, ja vam e-mailom pošaljem nešto što će vam se sigurno svidjeti. Popis hotela u kojima ćete moći dobiti neke popuste. Znate, za smještaj radnika i cijele ekipe... Halo, jeste li još na liniji...?
Ne, američki producent je spustio slušalicu i već zove u Mađarsku. Ako je ondje broj zauzet, ima još kontakte u Bugarskoj, Rumunjskoj, Srbiji i Češkoj. Svejedno. Jer Hrvatsku nije odabrao. A zašto i bi kad u nekim drugim zemljama Istočne Europe film može snimiti barem 30 posto jeftinije?
U Mađarskoj će, recimo, zahvaljujući zakonu o filmu, dobiti povrat 25 posto uloženog novca. Mađari će mu izgraditi pravi mali New York da bi u njemu Amerikanac snimio “Hellboy II”, a odmah zatim i Pariz za snimanje serije “John Adams”. Za proizvodnju jednog hollywoodskog spektakla Amerikance će u Mađarskoj dan snimanja filma koštati 160 tisuća dolara. U Hrvatskoj, pak, 250 tisuća dolara.
- Za snimanje filma potrebna su tri preduvjeta. Dobra porezna politika, studiji i pristojna infrastruktura. A što od svega toga imaju Hrvati? Ništa – tvrdi Boris Dmitrović iz Formula filma.
I doista, Hrvatska, usprkos vapaju filmskih producenata, nije stvorila zakonski okvir koji bi poticao strance da u Hrvatsku dođu snimati film: nema sufinanciranja od strane gradova i županija, nema povrata poreza, nema organizacije zona snimanja u pojedinim mjestima, nema popusta u hotelima niti nižih cijena cateringa na setovima gdje zna biti i nekoliko stotina ljudi.
Hrvatska nema ni filmsku komisiju. A ta bi komisija trebala biti prvi kontakt stranih producenata s hrvatskom produkcijom.
Ako čak dođe do toga da prije dogovora o koprodukciji filmaši ipak posjete Hrvatsku kako bi obišli potencijalne lokacije za snimanja, obeshrabri ih – tvrde naši sugovornici - nedostatak inicijative s hrvatske strane.
Obilazili su tako Hrvatsku producenti “Kronike iz Narnije”. Htjeli su ovdje snimati drugi nastavak filma. Ipak, otišli su u jeftiniju Češku, a devet dana snimali su i kod naših susjeda, Slovenaca. Redatelj Ralph Fiennes htio je u nas snimati film “Coriolanus”. I on je odustao jer mu se Srbija pokazala isplativijom. Predomislio se i redatelj hita “Parfem”, filma snimljenog po istoimenoj knjizi Patricka Suskinda, koji je postao planetarni hit, a ruski hit “Ljubavna priča” na kraju se umjesto kod nas snimao u - Turskoj. Čak ni sin Vatroslava Mimice, redatelj Sergio Mimica, nije ni pomislio da svoju seriju “Pillars of the Earth” dođe snimiti u rodnu zemlju. Odabrao je Mađarsku.
- To vam je tako. Javi vam se čovjek da bi kod nas snimao i onda krenu problemi. Mi mu pripremimo troškovnik jer su mu se silno dopale naše perfektne lokacije, a kad mu pokažemo cijenu, on se prenerazi. Pa pita može li se nekako dogovoriti, traži olakšice... Moramo ga odmah razočarati: ništa od toga. I onda čovjek ode negdje drugdje – priča nam Ivan Maloča iz Interfilma.
U Hrvatskoj se zato godišnje snime najviše dvije koprodukcije.
- Eto. Jednostavno, više ne dolaze. Počelo je to s Domovinskim ratom, a jedna dekada bila je sasvim dovoljna da naše susjedne zemlje izgrade dobre odnose sa strancima, naprave model sufinanciranja snimanja filmova te nam naprosto preotmu poziciju na tržištu - objašnjavaju u Jadran filmu.
Najbolje je to za rukom pošlo Mađarima. Njihov zakon o filmu odobrila je Europska komisija, a omogućeno im je čak da porezne incijative prošire tako da one uključuju i troškove nastale tijekom snimanja izvan Mađarske.
Ta porezna incijativa predstavlja jedan od rijetkih primjera dobrog partnerstva između politike i industrije, a u Mađarskoj se danas, zahvaljujući koprodukcijama, godišnje okreće 300 milijuna eura, dok strani filmaši po samo jednom filmu tamo uštede i više od 600 tisuća eura.
Novac koji se počeo slijevati u tu zemlju bio je dovoljan da se prebrode i oni manji, tehnički problemi s kojima su se Mađari sreli. Za razliku od Hrvata koji su se oduvijek dičili dobrim filmskim radnicima, Mađari su imali relativno slabo opremljenu i obučenu ekipu. Idu stranci i u Bugarsku (snimali su se ondje hollywoodski hitovi “Crna Dalija” i “Ugovor”) kao i u Rumunjsku, ali ondje je ipak sasvim druga priča. Ni ove zemlje, poput Hrvatske, nemaju riješenu poreznu politiku za snimanje koprodukcija, ali zato imaju znatno jeftinije filmske radnike pa stranci zapravo dolaze iskorištavati jeftinu radnu snagu. Recimo, ako bi vozača u Americi dnevno morali plaćati 400-tinjak dolara, u Rumunjskoj će ga naći za devet.
Da danas u Hrvatskoj nema ni blijede kopije najsjajnijih hrvatskih trenutaka zabilježenih od kraja 50-ih godina prošlog stoljeća pa sve do početka rata, priznaje to i producent Damir Terešak iz Maxima filma. U posljednjih pet godina radio je na možda četiri koprodukcije, a ističe kako bi, kad bi postojala dobra porezna politika, strani filmaši rado zaboravili i na činjenicu da su hrvatski filmski radnici nešto skuplji od bugarskih ili rumunjskih.
- Treba to riješiti sada, dok još u Hrvatskoj postoje ljudi koji imaju iskustvo rada na produkcijama i ne treba ih posebno educirati. Mi smo kao producenti molili bivšeg premijera Sanadera, da pokuša promijeniti nešto oko poreznih olakšica, ali uvijek ispada kako je nezahvalno u jeku krize tražiti neku povlasticu - govori Terešak. A te povlastice, ističu producenti, Hrvatskoj bi donijele “zdrav novac”, milijune eura.
Nedostatak filmskih koprodukcija na kraju je, smatra redatelj Vinko Brešan, doveo i do katastrofalnog stanja u hrvatskoj kinematografiji:
- Ljudi više ne rade sa strancima pa onda pada i profesionalizam hrvatske kinematografije. Nema razmjene iskustva s filmašima iz naprednijih zemalja, sada smo osuđeni samo na hrvatski film. Naši ljudi jednostavno više nemaju toliko “utakmica u nogama”.
“Posrećilo” se, međutim, Borisu Dmitroviću iz Formula filma. Njegova tvrtka bit će koproducent spektakla “Medieval” koji će režirati Rob Cohen., s budžetom od oko 100 milijuna dolara, a računa se da bi filmska ekipa u Hrvatskoj trebala potrošiti oko 17 milijuna.
No, ono što nema cijene, ističe Dmitrović, jest promidžba koju će Hrvatska dobiti zahvaljujući filmu, a ne treba odbaciti ni to što će u predsezoni hoteli diljem Jadrana biti dupkom puni.
- Razumijete, taj film će nam donijeti 25 tisuća noćenja, ljudi koji budu radili na njemu u Hrvatsku će dovesti i svoje obitelji, jednostavno je neupitno kakav učinak na gospodarstvo i turizam može imati filmska industrija. Mi stalno pokušavamo ljudima u politici objasniti koliki je potencijal Hrvatske i kako bismo svi od toga imali koristi. Pa zamislite da se izvan sezone snimaju filmovi diljem Jadrana? Neprocjenjiva je reklama koju bismo kao zemlja dobili kroz filmove, jer njih gledaju milijuni kinoposjetitelja - kaže i to rado potkrepljuje i nekim primjerima.
- Hotel Intercontinental je u Zagrebu sagrađen 1975. godine, ali prvi put su svi njegovi kapaciteti bili popunjeni 1980., i to zbog snimanja filma “Vjetrovi rata”. I što da vam više kažem? - pita.
I sam je to pokušao objasniti u Ministarstvu turizma, ali, kaže on, političare tek treba podučiti da film uz relativno mala ulaganja hrvatskoj privredi i promidžbi može donijeti užasno puno.
Najbolje su to shvatili u državama u kojima film ipak više doživljavaju kao proizvod, a manje kao umjetnost.
- Pogledajte samo rezultate snimanja ”Harryja Pottera”! Danas svi turisti obilaze engleske krajeve gdje su se snimali filmovi, a slično je bilo i nakon snimanja američkog filma ”Sumrak”. Pa i mi imamo sličnih primjera. Nijemci još i danas obilaze kanjon Zrmanje gdje se snimao filmski serijal Winnetou za kojim su ludjeli. Od toga se može napraviti odličan turizam. To bi na sebe vezalo procvat grana koje nisu usko vezane uz film - kažu u Jadran filmu.
Umjesto da surađuju s cijenjenim filmašima, hrvatski producenti danas se moraju veseliti sitnicama koje su u susjednim zemljama Istočne Europe već samorazumljive. Ovih dana, doznajemo, napredovali su u svojim razgovorima s Hrvatskom gospodarskom komorom, a ondje im je obećano kako će osnovati sekciju za filmsku djelatnost koja dosad nije postojala.
- To je jedan mali pomak, pomak koji će nam otvoriti put za eventualne daljnje pregovore oko povoljnije porezne politike - kažu u Jadran filmu.
Ivo Škrabalo ističe kako će se hrvatski filmski preporod dogoditi “samo čudom” jer su Hrvati većinom ostali bez dobre filmske ekipe. Slaže se s njim i Arsen Antun Ostojić, voditelj odsjeka produkcije pri Akademiji dramskih umjetnosti.
- Zbog višegodišnjeg manjka ozbiljne produkcije, i profesija filmskih profesionalaca polako nestaje, tako da je sve teže sakupiti dobru ekipu. S vremenom će i onih nekoliko koji su ostali otići u mirovinu ili potražiti neku drugu, unosniju profesiju, jer ni od rada na hrvatskom filmu više ne mogu živjeti - zaključuje.
Jadran film snimio 145 filmova
U zlatno doba, Jadran film funkcionirao je kao hrvatski Hollywood, a danas se zadovolje ponekim entuzijastičnim strancem koji se toliko zaljubi u Hrvatsku da u njoj odluči snimiti film, što košta da košta. I tako dok je - prije pada željezne zavjese - Jadran film u trideset godina sudjelovao u snimanju 145 koprodukcija, u ovih zadnjih dvadeset godina, kažu nam, nisu ih snimili više od jedne godišnje.
Nekada su surađivali s Alanom J. Pakulom, redateljem koji je dio nagrađivanog filma “Sofijin izbor”, s Meryl Streep u glavnoj ulozi, snimao i u Hrvatskoj.
Snimao se u nas i “Limeni bubanj” njemačkog, Oscarom ovjenčanog redatelja Volkera Schlöndorffa, a Orson Welles 1962. godine Zagreb je iskoristio za ekranizaciju Kafkina “Procesa”.
Njihovi filmski radnici bili su među najcjenjenijima u Europi, a Jadran film je imao (a i danas ima, iako je malo koristi) jednu od najbogatijih garderoba s raznolikim kostimima za ekranizacije filmova čija je radnja smještena u razdoblje Drugoga svjetskog rata.
Danas, pak, među najznačajnijim koprodukcijama ističu onu s njemačkim redateljem trash filmova, Uweom Bollom, koji će u veljači drugi put posjetiti Zagreb, i još jednu s redateljem Johnom Curranom koji će film “Lijepi i prokleti” s Keirom Knightley u glavnoj ulozi snimati u Opatiji.