Cijepljen protiv jeftinog pamfletskog onaniranja i naoružan sveznadarskim proroštvom ukletog ruskog avangardista Daniila Harmsa, Mario Kovač se uz rabijatni glumački tim HNK Osijek upustio u iskrenu misiju društvene odgovornosti. Sočan, drčan, apsurdno realan i komično mračan “Harmsijek” u Kovačevom redateljskom i dramaturškom pletivu trenutno je najsubverzivnija predstava u zemlji. Ozbiljno i borbeno zabrinuta nad sudbinom prezrenih, odbačenih, potlačenih, a nihilistički i anarhoidno iscerena u lice moćnika. Igru otvara Harmsova mama koja prikopčana na medicinske sonde nehimnično falšira Lijepu našu. Sto mu gromova, pa je li to Hrvatska definitivno na aparatima, pitam Kovača dok jutro nakon premijernog tuluma bistrimo dojmove.
Na infuziji “Tako je, naša predstava počinje s Hrvatskom na infuziji. Što mislim da je dijagnoza koju bi dali i stručnjaci daleko kvalificiraniji od mene za procjenu stanja ove države”, kaže jedan od najangažiranijih redatelja na našoj sceni, istinskih performera socijalne osjetljivosti. “Svakodnevno bombardirani podacima o BDP-u, o našem položaju na raznim statističkim listama Europske unije, zapravo tavorimo na dnu svih tih statističkih podataka. Smiješni su pokušaji vladinih ekonomskih analitičara koji nas pokušavaju uvjeriti da nam je zapravo jako dobro i lijepo a da mi imamo subjektivno loš dojam. Istovremeno slušamo oporbu koja sve to demantira i napada, a ako za nekoliko mjeseci dođe do promjene vlasti, zadržat će se ista retorika samo će se promijeniti oni koji govore isto. Dakle, htio sam u startu naglasiti gdje se dešava priča, da gledamo apsurd koji ovdje živimo. Svjesno smo krenuli s predstavom na isti način kako kreću mnoge priredbe kod nas, s tekstom koji veliča domovinu a obično su glavne zvijezde oni koji sjede u prvim redovima a rade sve kontra te iste domovine.”
Kovač priznaje da se u ovoj zemlji beznađa Harmsov apsurd može učiniti kao benigna kamilica u usporedbi s onim čime smo zatrpani na svakodnevnoj razini. Da je predstava bezazlena poput “dječje igre” s obzirom na ispervertiranu stvarnost.
Ogorčen je činjenicom da nam je scena preplavljena banaliziranim zabavnjaštvom ili, pak, provokacijama vođenim isključivim ciljem grabljenja medijske pažnje. On i njegov tim posvećeno su se trudili da ne pobjegnu u karikaturu, jer to ni tragična Harmsova sudbina ne bi trpjela. “Čovjek je poginuo zbog svojih ideala. Došla su tri zdepasta čovjeka i on je nestao jednom zauvijek. Upravo ta anonimnost omanjih, zdepastih ljudi koji se odjednom pojave i odvuku nas u mrak, obilježava našu predstavu”, objašnjava Mario i gorko se slaže da, nažalost, nije nemoguće da nam slične njuške opet zakucaju na vrata i otpreme nas u nove gulage.
“Imao sam prilike biti u komisiji koja je pratila i vrednovala rad kazališnih skupina u staračkim domovima. I bio sam duboko dirnut kad sam se uvjerio koliko je neiskorištene energije života i mudrosti, po tim ostavama u koje su ih obitelji tutnule. A tretiraju ih, sa svim tim pelenama, kao malu djecu, sve te nekadašnje profesore, doktore znanosti... Strpani su u institucije čiji već sami nazivi imaju užasan prizvuk: Dom za starije i nemoćne. To je tako ponižavajuće...”, zdvojan je Mario: “Taj naslov ima u sebi onu vrstu konačnog rješenja, vječne Treblinke za starije ljude kojima istekne rok trajanja. Navikli smo da svaki aparat ili produkt ima taj famozni rok trajanja na sebi i kao da smo ga sad nalijepili na ljude. Mene to zabrinjava. Jer, demokracija koja se nama nudi sve više se pretvara u onakvu kakvu ima Amerika a to je dvostranački sustav. Dvije prividno različite političke struje koje se kozmetički razlikuju po tretmanu prošlosti, bliže ili malo daljnje, i po retorici.”
Jednom od ključnih društvenih anomalija Kovač vidi hipokriziju Crkve kao odnarođene obnevidjele poluge moći, i po tome je u “Harmsijeku” baš onako lucidno raspalio.
“Crkva je posebna institucija s kojom ja imam problem. Jasno smo u predstavi pokazali razliku između vjere, nečega što je intimno i što ne treba dirati nego treba poštivati, vjere koja je sastavni dio svakoga od nas, čak i agnostika, i one organizirane, subvencionirane institucije koja s visine oltara propovijeda ono do čega sama ne drži. Znači, protiv sam te hipokrizije”, otvoreno iznosi ono što ga muči:
Papa i zlato “Ja ne mogu biti nekritičan spram toga kad vidim Papu koji dođe u Meksiko, dočekuju ga milijuni gladnih ljudi koji mu se klanjaju i maltene ljube stopala, a on pred njima hoda sa šeširom u kojem je tristo metara dugačak zlatni konac i koji bi nahranio pola onih jadnih ljudi. Užasavam se kad vidim tu teatralnost koju Vatikan nosi sa sobom, te izmjene straža, kostimografiju švicarske garde i tu crkvenu hijerarhiju koja apsolutno demantira ono što s oltara govore. Pozivaju se na Isusa, a zašto onda ne rade kao on? Zašto ne podijele sve to bogatstvo? Nego još dodatno provociraju, evo i kod nas, grade fasade od poludragog kamenja. Jer svi šutimo, i nitko ništa ne želi reći. To je ono što me smeta. Mislim da je to i uloga kazališta, i ne samo kazališta, umjetnosti općenito, da ne smije šutjeti. U rijetkim prilikama kada dobijem apsolutnu slobodu od uprave nekog kazališta onda se krećem u tom smjeru. Naravno, bilo bi krivo da ja svoj neki svjetonazor trpam baš u svaki tekst koji režiram, jer bi se to onda pretvorilo u propagandu, dociranje. S vremena na vrijeme napravim i predstavu koja mi je zanatska vježba, radim tekst koji možda i nije moj odabir, ali sigurno odbijam sve ono što se posve kosi s mojim uvjerenjima.”
Pitam Kovača slaže li se s osjećanjem da živimo u povampireno vrijeme udara na slobode, skoro gore nego olovnih devedesetih? On sam se i u posttuđmanovskoj “liberalnijoj” eri, godine 2001. susreo s gadnim cenzorskim kandžama kada je u Splitu “Krovna udruga” Ivice Ivaniševića/Ante Tomića (osim teme nasilne privatizacije otvorila je i tabu temu nasilnog protjerivanja nepoćudnih građana srpske nacionalnosti) dočekana na nož.
“Dočekana je na nož ali i na kamen. Igrali smo u prostoru devastiranog hotela Ambasador što je već bila jasna simbolika da igramo u prostoru pokradenom i uništenom u pretvorbi. Nakon praizvedbe je taj prostor i kamenovan, porazbijan je izlog s plakatima i fotografijama iz predstave, glumci su imali puno neugodnosti i prijetnji. Tadašnji dogradonačelnik Luka Podrug iz HČSP-a je početkom iduće sezone dekretom predstavu zabranio, odnosno naredio je novom intendantu Milanu Štrljiću, pošto je to Mani Gotovac odbila učiniti, da skine predstavu. Što je on i napravio i to je vjerojatno bio i uvjet da dobije poziciju intendanta. Tu sam se ja zapravo prvi put u profesionalnoj karijeri susreo s cenzurom u klasičnom smislu. Dotada sam radio sa Schmrtz teatrom koji je bio gerilska skupina, nismo mogli ništa izgubiti, nama nitko nije mogao skinuti predstavu jer šest godina nismo ni kune dotacija dobili ni od Grada Zagreba, ni od Ministarstva kulture. Zanimljivo je da sam na cenzuru i drugi put naletio u Splitu, režirajući operu ‘Maršal’ Silvija Foretića. A zašto je usprkos svemu tome kakve su devedesete bile nekako bilo lakše podnositi sve te stvari, čini mi se da je to zato što smo tada svjesno bili spremni podnositi žrtve, u ime nečeg boljeg što dolazi. S vremenom se taj entuzijazam razvodnio. Dobrim dijelom što se u javnosti prepoznalo da ona teza o 200 bogatih obitelji stvarno postaje činjenica. Da se desilo to drastično razdvajanje društva na slojeve. Nama se dogodilo da mi koji smo, iz financijskih razloga, uvjetno rečeno postali niži društveni sloj, gledamo kako neinteligentni ljudi čiji su estetski, moralni i etički potezi upitni, koji su doista manje vrijedni od nas, da su na pozicijama moći. To je ono što je dovelo do provala bunta a onda sada do letargije, beznađa, nihilizma. Sve se relativiziralo, postalo je posve nebitno za koga glasaš, da li si se školovao ili nisi...”
Ponude Nastojeći zadržati neovisnu autsajdersku poziciju Kovač uredno odbija ponude za režiranje predizbornih kampanja, državnih spektakala ili kakvih drugih političarskih happeninga. Prije pet godina, recimo, odbio je režirati predizbornu kampanju Ive Josipovića u tadašnjoj predsjedničkoj utrci: “Nisam pristao, iako bi mi to financijski riješilo puno pitanja u životu, ha, ha, ha... Kako su tada bile velike borbe oko Varšavske, čak su izbacili argument ‘Pa, zar vi niste protiv Bandića?’ Nema veze jesam li ja protiv Bandića ili nisam, bitno je da nisam za nikoga od vas. Naprosto mi nikada nije palo na pamet da budem za neku stranku, jer sam taj sistem učlanjivanja u krda mi je stran. Želim zadržati neku individualnost a ona odmah potone u pripadnosti bilo kojoj političkoj opciji. Čim je tu posrijedi hijerarhijski moment, taj partijski način razmišljanja u kojem ti kao vojnik stranke nemaš pravo na svoje mišljenje, meni je to antipatično.”
Performans za EU Otklonio je i ponudu da režira svečanost ulaska Hrvatske u Europsku uniju, iako bi mu to bio izazov u zanatskom smislu, ali jebiga, kako će kad je euroskeptik, koji je bio protiv ulaska Hrvatske u EU i još uvijek je kontraš u tom smislu. “Pljunuo bih sam sebi u lice da sam zbog novca ili drugih razloga pristao na tako nešto”, objašnjava Mario: “Osim toga sam volontirao i pro bono asistirao na performansu koji je Željko Zorica Šiš tada radio u isto vrijeme na Trgu Francuske republike. Performans na koji su došli ljudi koji su euroskeptici. On je napravio fenomenalan performans, njegov zadnji performans prije smrti, baziran na reklamama finske firme Patria, komentirao je čitavu tu bizarnu aferu s vojnim vozilima. Bila je to jedna antimilitaristička akcija koju je Šiš sjajno napravio. To je moj svijet, ja se osjećam dijelom svijeta umjetnika koji kritički promatraju sve ovo što se dešava oko nas. Meni je najbliže kazalište i glazba, najbolje se osjećam sa suradnicima koji razmišljaju poput mene. Kao što su, recimo, Iva Matija Bitanga i Leo Vukelić, ljudi koji su neka vrst autsajdera ali ljudi koji zbog tog autsajderskog statusa nemaju što izgubiti. Znači nemam nikakvu poziciju koju mi može oduzeti netko tko će mi s vrha zaprijetiti prstićem da moram to i to napraviti ili ću izgubiti dotaciju, sredstva, poziciju. Nemam, a ako nemaš ništa ne možeš to ni izgubiti. Zato, nikad politika u moju butigu, ha, ha, ha...”
U mladenačkim radikalnim uličnim akcijama sa Schmrtz teatrom u posljednjoj petoljetki devedesetih, poduzimao je gerilske krađe knjiga u knjižarama (dižući glas protiv tada uvedenog PDV-a na knjige) istjerivao demone iz zgrade zagrebačkog HNK-a, organizirao ovdašnji Millenium Marijuana March... Da li je taj ulični fajt s establišmentom danas definitivno napustio, odnosno je li sad ranjiviji kad nije sam, kad ima ženu i dijete za koje je odgovoran, je li ga strah te autsajderske izloženosti?
“Nije me strah, nego drukčije promišljam. Znači moje djelovanje se promijenilo, ali ne iz nekakvog kompromiserstva nego su me počele zanimati naprosto druge stvari”, odgovara Kovač: “Na primjer, fokus mog rada se zadnjih desetak godina spontano usmjerio na rad s osobama s invaliditetom. Dakle, nije mi se desila nikakva trauma, niti bilo kome u mojoj obitelji, nego jednostavno sam ušao u njihove živote nekako kroz vrata Kazališta slijepih i slabovidnih Novi život i kontaktom s raznim udrugama... Osobe s invaliditetom su fizički zadani autsajderi i službena politika ih tretira kao takve, prepuštajući ih teroru savršenosti koji nam se nameće. Pogledajte samo sve te časopise, fotošopirane likove i tu potrebu da svi budu vječno mladi i zgodni, mene to automatski odbija. I otvara mi oči za ljepotu onoga što je drugačije. Ljepotu starosti, bora, ljepotu štaka kao pomagala koje tijelu daju potporu, ljepotu invalidskih kolica... Ja imam čitav niz mladih prijatelja koji su počeli ukrašavati svoja invalidska kolica iz želje da ukažu na one koji ih gledaju isključivo kao hendikep. Predzadnji dokumentarni film koji sam radio, ‘Seks s invaliditetom’ bavio se seksualnim životom osoba s invaliditetom, nešto što se kod nas tretira kao tabu. Njih se doživljava samo kao medicinsku statistiku, zaboravlja se da su to živi ljudi. Nekako sam osjetio da pripadam u taj krug ljudi koji su ne svojom voljom postali otpadnici od društva, onog ‘uobičajenog’ društva.”
Film o žrtvama Izvrsnim dokumentarcem “Sama si je kriva” Kovač je, uz koredateljicu Jadranku Cicvarić Šiftar, odrješito progovorio protiv stigmatizacije žrtava silovanja, žena koje uz svoju strašnu traumu još i trpe prezir i optužbe patrijarhalne javnosti da su seksualno nasilje same isprovocirale.
“Zašto žena ne bi imala pravo hodati u minici, da li je to poziv na silovanje, na fizički napad?!” žesti se Mario: “Što to znači, da Vlastu Delimar sad može zaskočiti svaki isfrustrirani kreten zato što je ona u svojim performansima gola jahala u javnim prostorima? To je njeno tijelo, ona kao i svaka žena ima pravo odlučiti što će s njime.”
Simptomatično je da se žrtve kod nas uvijek pljuju, doslovce ili metaforički, nemarom – sve do neodgovornog cirkusiranja nad žrtvama ratnih zločina, po hodnicima najviših institucija ove delirične zemlje. “Mi smo baš društvo koje zaboravlja na ljude. I tu ne mislim samo na Hrvatsku, veći dio svijeta se zapravo pretvorio u tu svjesnu ili nesvjesnu amneziju nad žrtvama i slabima”, kaže Kovač.
Osim pržione u bendovima Nimbus Dei i D Elvis (u kojem Mario reinkarnira ionako neumrlog Elvisa) te pasionirano “didžejiranje” u klubovima, velika su mu ljubav formati tv-kvizova. Jel to nekakav kockarski demončić čuči u njemu, iza te kvizomanije?
“Ne, kvizovi su čista strast za proširenjem znanja. Jednom sam samo u životu ušao u kladionicu, uložio sam 20 kuna čisto da vidim kako proces ide, trebalo mi je za jednu predstavu koju sam radio. Dakle, nemam ništa kockarsko u sebi, ne igram loto, mislim da je to porez za budale. Šah je jedina igra koju poštujem.”
Uz žestoku dozu društvenog angažmana i krajnju osjetljivost za socijalne traume, zadržao je u sebi i svom stvaralaštvu onaj žanrovski dio zajebancije. Zato u Kovačevoj kazališnoj metodi ima toliko dragocjenih montipajtonovskih tragova ili pak otisaka strip-ramboida Crumba i Reisera, a u filmskom i televizijskom mu opusu svjetlucaju pornići, trash duologija o sinjskom kung-fu borcu Bore Leeju, cameo uloge u sitcomima... Mario se slaže da nam generalno nedostaje tog rugalačkog doživljaja istraumatizirane svarnosti: “Humor je najjače oružje. Kad kažemo da je smijeh lijek, zvuči kao banalna fraza ali ja zaista vjerujem u ljekovitu moć smijeha i s užitkom radim takav tip projekata. Činjenica je da jedini koji su tiranima smjeli istresti istinu u lice jesu dvorske lude. Pozicija dvorske lude ti je dala pravo da kralju kroz zajebanciju kažeš sve ono što mu se nije nitko usudio reći. Znaš ono: ‘Ma, on se šali, on je zajebant, kad on kaže da su svi ovi na vlasti lopovi, ma, on to može reći...’ Meni pozicija dvorske lude savršeno odgovara. I ja ju i odjećom i ponašanjem svjesno održavam.”
Zanimljiv je paradoks da je u svom umjetničkom djelovanju ikonoklast, a u javnosti je odavno zaradio status underground ikone. Ali Mario priznaje da taj ikonički status pokušava sabotirati koliko je to god moguće: “U toj se poziciji osjećam prilično nelagodno. Kad mi priđu ljudi koji cijene moj rad i žele se fotografirati sa mnom ili traže autogram, ja to u pravilu odbijam. Radije ih pozovem na piće, pa da lijepo porazgovaramo. Naježim se uopće na tu ideju davanja autograma. Okej, drugo je ovo kad radim kao DJ pa se svi glupiramo, cerimo...”
Za njegov novi naerotizirani projekt “Goli i bosi” obavljene su audicije u Zagrebu i Splitu, a prijava kandidata i kandidatkinja je stiglo i iz mnogih drugih gradova. Trenutno Pero Kvesić završava scenarij, pa će se na ljeto s producentom Ivanom Maločom iz Interfilma utvrditi daljnje faze posla. Ima li Mario ambicija da taj film bude neki naš “WR”?
“Seks macht frei” “Zašto ne, obožavam taj film Dušana Makavejeva!” spremno odgovara: “Na kraju krajeva tamo se u jednoj epizodnoj roli pojavljuje Tuli Kupferberg, američki bitnik iz meni jednog od najdražih bendova The Fugs, pjeva ‘Kill For Peace’ i fascinantno je da ga je Makavejev uspio upoznati i angažirati u tom svom sjajnom kolažu poigravanja sa statusom omladine, proletarijata i općenito seksa unutar jednog rigidnog sustava u kojemu smo živjeli. Makavejev je sjajno provukao tezu ‘seks macht frei’... Da, više ćemo u tom smjeru krenuti nego u onom ekpsloatacijskopornografskom. Ali i tu porno-industriju je ubila demokracija mobitela kad je došlo vrijeme da svatko može snimiti svoj pornić. Kad sam ja bio klinac meni su pojam bili Tinto Brass ili Russ Meyer, znači trash, capmovski pristup temi seksa a opet je imalo nešto otpadničko u sebi. Moj najdraži bend je Velvet Underground, Lou Reed i ekipa su uzeli ime po bizarnoj seksološoj studiji ‘The Velvet Underground’ Michaela Leigha, i taj spoj visoke umjetnosti i trasha meni je jako privlačan. Sve, samo da izbjegnem onaj mediokritetski srednji put.”
Kad smo kod seksa i slobode tijela, opća društvena klima tu je gadno reterirala i degenerirala u ćudoređe. Nije li čudna dvojnost današnjih klinaca, s jedne strane su konzervativni, kao da se stide nabujalih hormona, a opet na smartphoneovima upucavaju opaljene stvari...?
Mario kaže da je stav društva spram seksualnosti izrazito licemjeran: “Nama je potpuno nevjerojatno da se u udarnom televizijskom terminu vidi gola cica. Ili moji dokumentarci se puštaju iza 21 sat, jer ja ne dam da se izrežu psovke. Nisu to psovke koje vrijeđaju nego oni usputni ‘jebiga’ u nekoj rečenici… I onda to mora ići iza devet jer kao to bi mogla gledati djeca. Ali u ranijem terminu idu serije tipa obdukcijskih u kojima dijete gleda rezanje leša u kojem onda nalaze drogu ili spermu pa po tome detektiraju šta se desilo... Znači ubojstva, silovanje, razrezana trupla, propucavanja glava, to je sve normalno i za termin u 20 sati, ali gola ženska dojka to je nenormalno. To će na mlade kao negativno utjecati. Kad izađemo iz tog organa o kojem pričamo cijelo vrijeme, prvo što stavimo u usta je majčina cica. Svi smo mi goli. Rođeni smo goli. Taj strah od golotinje je fascinantan. Nije ni čudo da je Markiz de Sade bio slobodar par exellence. Prirodna nam je želja za fizičkim kontaktom a to je nešto što se prikazuje kao strano, kao nešto čega bismo se trebali stidjeti. Zabranjeno voće je najslađe. I onda naravno da klinci svoje želje puštaju pod okriljem anonimnosti na internetu, snimaju jedni druge, a onda se događaju svakojake zloupotrebe tih privatnih fotografija. Želja u nama je prirodna a tu vatru samo potpiruju zabrane.”