Postao sam Kolumbo tek prije tjedan dana. Tako da doista ne znam kako će to na kraju izgledati. Tako je bilo i kad smo radili ‘Brata Magarca’. Na početku nismo mislili da će u predstavi postojati lik svetoga Franje, to se tek kasnije iskristaliziralo – kaže na početku našeg razgovora Krešimir Mikić koji u ZeKaeM-u ponovno radi s režiserom koji je, barem na njezinu početku, ozbiljno oblikovao karijeru ovoga glumca. To je Rene Medvešek, redatelj i glumac koji u Zagrebačkom kazalištu mladih postavlja ekspresionističku dramu Miroslava Krleže “Kristofor Kolumbo”. “Tako je kad radiš s Medvešekom, nikad ne znaš kuda će te put odvesti. Njegove predstave svoj oblik dobivaju tek u finišu. Trenutačno se najviše živciram zbog toga što svaki dan dobivam novu količinu teksta koju moram naučiti”, objašnjava Mikić.
Razgovaramo u mraku Thalije, ZeKaeM-ova kućnog kafića, desetak dana prije premijere predstave koja je najavljena za 22. studenoga. Mikić je u “šljakerskom izdanju”, odjeven u trenirku, u pauzi probe razgovarajući sa mnom opušta se uz pivo. Ima nevjerojatno ugodan glas, iako nije baš najsretniji sugovornik. “Ne znam – to je moj najčešći odgovor u intervjuima”, objašnjava s laganom ironijom u glasu. Pa smo tako naš intervju sveli na ugodno čavrljanje o svemu pomalo.
Štancanje. U godini kad je napunio četrdesetu Krešo Mikić dobio je priliku igrati dvije velike uloge u svome matičnom kazalištu. U ožujku je imao premijeru kao Hamlet u Frljićevoj inscenaciji Shakespeareova komada, a sada ćemo ga gledati kao velikog istraživača i vizionara Kristofora Kolumba. Zanimalo me postoji li kod glumaca ograničeni kapacitet za velike uloge – koji mu je maksimum u nekom određenom razdoblju? Mikić se na to smije i odgovara:”Mislite li, imam li osjećaj da je hard drive pun? Pa, imam”, kaže i dodaje: “No moramo biti u utrci s drugim medijima i predstave se moraju štancati kao lude. Tako mi barem kažu. A ja, iskreno, ne znam kako preživjeti ovakvim tempom.”
A Mikićev glumački hard disk za sada broji gotovo 50 kazališnih i 30 filmskih uloga te desetak (redom fantastičnih) sinhronizacija dugometražnih crtanih filmova. Zvuči kao dosta veliko opterećenje za jedno glumačko računalo, ma koliko ono jako i napredno bilo. Osjeća li potrebu za promjenom, sada kada je napunio 40?
“Da, želim crveni lamborghini, no nemam love za njega, pa vozim motor”, pristaje na klišeje Mikić, no ipak pojašnjava. “Sada, kad sam radio Hamleta, shvatio sam da se stvari događaju na malo drukčiji način, da mi se dogodila neka nova vrst opuštenosti.”
Kaže kako je najbolje shvatio koliko se promijenio na primjeru predstave “Pas žena muškarac”, koja je sada, nakon devet godina igranja, skinuta s repertoara Teatra Exit. “Tu sam vidio kako moje tijelo, s godinama, drukčije reagira.”
Za ulogu Hamleta Mikić je nominiran za ovogodišnje Nagrade hrvatskoga glumišta koje se dodjeljuju dva dana nakon Kolumbove premijere. “Posebno mi je drago što su me za nagradu nominirale kolege. To me baš dirnulo. Jer moje kazalište me uopće nije kandidiralo”, objašnjava.
Mikić, rodom iz Osijeka, u ZeKaeM-u je od 2001. godine kad se u doista velikom stilu ovdašnjoj publici predstavio upravo u Medvešekovoj predstavi “Brat Magarac” u kojoj je glumio svetoga Franju. Nije samo zbog svoje mršave, koštunjave fizionomije nevjerojatno uvjerljivo utjelovio ovog sveca; sve se u toj predstavi sretno poklopilo – i Medvešekova vizija, i igra cijelog ansambla i karizma mlade, tek nadolazeće glumačke zvijezde. Odmah u startu (već i u osječkim produkcijama) Krešo Mikić nametnuo se kao glumac koji može sve – koji je jednako uvjerljiv u nekim tananim improvizacijama, ali i kao Moliereov Tartuffe, jednako snažan i točan kao huligan u Matanićevim “Finim mrtvim djevojkama”, ali i kao sav od (pogrešnog) idealizma sazdan Don Fabijan u Brešanovoj “Svećenikovoj djeci”.
Najlakši posao. U njegovu slučaju gluma izgleda kao najjednostavnija i najprirodnija stvar na svijetu, kao nešto što može, kako tvrdi Harry Dean Stanton u divnom dokumentarcu koji je nedavno prikazan na Hrvatskoj televiziji, skoro baš svatko. “I Marlon Brando tvrdio je da je gluma najlakši posao na svijetu. On je to mogao reći”, kaže Mikić, no na kraju ipak zaključujemo kako gluma možda i nije baš tako jednostavan posao.
Mornari. No vratimo se ipak Medvešeku, Kolumbu i svetome Franji… “Kad smo radili ‘Brata Magarca’, ideja je bila da napravimo njegovu družinu, tek se nakon nekoliko tjedana rada pojavila potreba za likom samoga Franje. Tako je bilo i sada. Prvo smo dva tjedna svi bili mornari, a onda je Rene odlučio da ću ja biti Kolumbo. Iako mislim da bi bilo točnije reći da je u ovom slučaju Rene Kolumbo, mi smo mornari koji mu vjerujemo, a on nas vodi na putovanje s neizvjesnim ishodom”, objašnjava Mikić neprestano ipak ponavljajući kako on ne zna govoriti o svojim predstavama dok nisu gotove.
Najpoznatija inscenacija Krležina “Kristofora Kolumba” ona je Georgija Para na Dubrovačkim ljetnim igrama davne 1973. godine. U imaginaciji onih koji vole kazalište tako je zauvijek ostala slika (crno-bijela) polugolih mladića na brodu koji tijekom izvođenja predstave plovi oko Lokruma. “Gledao sam snimku te predstave na Youtubeu”, kaže Mikić. I novo, ZeKaeM-ovo uprizorenje jedna je posve muška priča. “To je jedna banda od dvanaest muškaraca, lopova, ubojica, pravih Hrvata, pravih muževa, mornara, akrobata, pjesnika, to je 24 testisa u sekundi. Prvi put radim samo s muškarcima – divlje je i kaotično”, objašnjava ovaj glumac.
Druga kuhinja. S Mikićem smo razgovarali nekoliko dana prije nego što je objavljeno da će Snježana Abramović biti nova intendantica najuspješnijeg i najproduktivnijeg hrvatskog kazališta zadnjih nekoliko godina. Pa se pitanje tako odnosilo na rad u kazalištu koje je u zrakopraznom prostoru, bez intendanta. “Imamo prvog časnika – Kseniju Marinković, koja stvari dobro drži pod kontrolom. Istovremeno radimo tri predstave, novca za plaće imamo, publike imamo… Neki dan smo imali sastanak glumačkog ansambla i razgovarali o tome što bismo mi htjeli. No mi smo bez ikakvog utjecaja na izbor novog ravnatelja. Sve se to događa u nekoj drugoj kuhinji”, objašnjava moj sugovornik kojeg sam imala priliku vidjeti i u ulozi političara – pretprošlo ljeto na Dubrovačkim ljetnim igrama u zanimljivoj i intrigantnoj predstavi “Allons Enfants” Nataše Rajković i Bobe Jelčića koja se bavila političkom klimom toga grada. Bila je to nevjerojatna glumačka zafrkancija, Mikić dodaje – ozbiljna zafrkancija – predvođena njime i Marijom Škaričić u ulogama dubrovačkih političkih prvaka.
“Nažalost predstava nije preživjela, valjda zbog svoje političke subverzivnosti. No to je bilo jedno posve čudno iskustvo. Pogotovo kad smo jednu predstavu igrali dok su vijećnici imali sjednicu. Dok su oni donosili odluke koje su imale utjecaj na užasno puno ljudi, mi smo ih istovremeno glumili u kazalištu pokraj. Čak sam tada u jednom trenutku pomislio da možda kazalište i ima smisla. No, jedino što je od toga ostalo je majica s natpisom – Srđ je naš.”
Ovaj za javnost uvijek dosta zatvoren glumac vrlo je rijetko govorio o tome kako je uopće počela njegova pustolovina s glumom. “Krenulo je sve u srednjoj školi, išao sam u dramsku grupu i ubrzo shvatio da se nešto zanimljivo događa, da privlačim dosta pozornosti dok sam na sceni, da me ljudi gledaju, da sve što napravim ima nekog smisla. Zaintrigirala me pozornica kao neki poligon igre, kao mjesto gdje možeš biti i ono što ne smiješ. A to je bio i svojevrstan eskapizam od škole i rata”, prisjeća se Mikić koji je glumačku akademiju u Osijeku upisao netom nakon rata. “Otišao sam na Akademiju nakon trećeg razreda srednje škole, paralelno sam studirao prvu godinu i maturirao. To je u mom slučaju bilo odlično, imao sam tek 17 godina i uopće nisam razmišljao o budućnosti, o mogućnosti da imam 40 godina i da se bavim glumom. Tražio sam nešto svoje – tada sam bio dosta zatvoren pa sam se tako u tom zaštićenom prostoru glume učio otvarati.” Ključna predstava za njega i njegovu generaciju bila je “Alaska Jack” koju je 2000. godine Saša Anočić postavio u osječkom HNK i koja je zapravo Mikića i dovela u Zagreb.
“Tu predstavu smo radili po Carverovim tekstovima i ona je na najbolji način omogućila da pokažemo, kao glumačka generacija, što možemo. Nakon te predstave sam shvatio da više neću ostati u Osijeku”, govori Mikić koji je ubrzo po svom dolasku u Zagreb jako dobro kliknuo s nekoliko ovdašnjih kazališnih i filmskih redatelja. Jedan od njih je sigurno i Bobo Jelčić s kojim Mikić u ZeKaeM-u 2006. godine radi predstavu “S druge strane”, zajedno s Ksenijom Marinković, Jadrankom Đokić i Nikšom Butijerom. Osim što je obišla dobar dio Europe, ova priča o četvero isprepletenih ljudi na jednome kauču, u jednoj prostoriji, u jednome životu, vjerojatno je jedna od najboljih hrvatskih predstava zadnjeg desetljeća.
Svećenik. “Tako to bude u mojoj karijeri, ona je puna tih nekih pikova kad se poklopim s nekim redateljima. Jedan od tih vrhunaca svakako je bio rad s Bobom Jelčićem”, objašnjava Mikić, a mene zanima što je teže, stvarati likove prema nekoj literaturi ili, kao često biva u slučaju Bobe Jelčića, graditi sasvim nove likove i svjetove. Mikić očekivano odgovara: ”Ne znam. I kad radim neku literaturu, ja u tome tražim ono što se mene tiče. Bobo ima posve drukčiji način rada, uči te stvarati likove koji mogu funkcionirati i izvan te predstave. No nije ni jednostavno s njime raditi jer te tjera da puno pišeš, što ja zapravo ne volim.”
Drugi režiser s kojim je Mikić izvrsno kliknuo sasvim je sigurno Vinko Brešan u čijem je filmu “Svećenikova djeca” Mikić sjajno odigrao don Fabijana, mladog, ambicioznog svećenika koji zbog svojih nesmotrenih djela na kraju – poludi. Navikli da ga skoro svake godine gledamo u nekom novom filmu, ovogodišnje izdanje Filmskog festivala u Puli bilo je neobično, između ostalog, jer nije bilo nijednog filma s Krešom Mikićem!
“Ništa nisam snimao zadnje dvije, tri godine. Nudili su mi dosta toga, no jednostavno nisam mogao, bio sam previše zaokupljen kazalištem gdje sam pristao raditi nekoliko velikih uloga zaredom. No volim film i volio bih kad bih mogao raditi i jedno i drugo”, s filmskom željom u glasu govori Mikić otkrivajući i neke dobre planove za skorašnju budućnost. “Nude mi s Hrvatske televizije da glumim Tina Ujevića u igrano-dokumentarnom serijalu koji bi trebao režirati Davor Žmegač po scenariju Jasena Boke. Pregovaramo sad hoću li glumiti samo mladog Tina ili u sva tri razdoblja njegova života. Veselilo bi me to raditi, pogotovo jer rijetko radim za televiziju. To sam dosad nekako izbjegavao, nisam nailazio na zanimljive projekte. Ipak, volio bih raditi dobru dramsku seriju. Ta forma me trenutačno više zanima nego možda film.”
Vjerojatno najpoznatiji i najslađi Mikićev televizijski angažman bio je onaj u reklami za Ožujsko pivo s glumcima/prijateljima Leonom Lučevom i Bojanom Navojcem. Bili su tako uvjerljivi da je bilo vrlo lako povjerovati kako takva tri frajera doista i postoje. “Volio sam to raditi i mislim da smo bili prilično subverzivni s tom serijom reklama”, kaže Mikić i smije se na pitanje je li on i privatno takav kao u reklami za pivo. “Pa svi su muškarci takvi”, kaže.
U taj aktualni interes za televiziju dobro se uklapa i najnovija Mikićeva razbibriga – opuštanje uz epizode američke televizijske serije "Columbo", o policijskom inspektoru kojeg tumači Peter Falk i koja je išla više od tri desetljeća, sve tamo od početka 70-ih. “To mi je super odmor. Falk je totalni genijalac ispred svog vremena”, kaže simpatični glumac.
Mikić otkriva kako ne izlazi van – ako to nije piće s kolegama poslije predstave. No, zato filmove gleda – sve. Također, veliki je ljubitelj glazbe koju sluša s ploča.
Radišan. “Sviđa mi se analogna tehnologija, čini mi se da su oni prije nas znali nešto što mi više ne znamo. Nedavno sam na putovanju kupio za tri eura ploču Boba Dylana iz 1974. godine. Ona pucketa, krči, ali svira. A CD-ovi koje sam kupovao u 90-ima više ne rade. Nekako mi se čini da nam je danas sve previše dostupno, i to me nervira. Što me danas može još zanimati kada do svega mogu doći klikom miša? Mislim da smo prezasićeni”, pomalo sanjarski priča Mikić koji se ipak još bavi umjetnošću koja je analogna – kazalištem. “Da, tu još imaš živog čovjeka koji nešto priča. No, neki dan sam nešto izvodio u Hrvatskom glazbenom zavodu, na Festivalu komorne glazbe, i u prvome redu jedna je djevojčica cijeli koncert odgledala kroz svoj iPhone. To mi je zanimljivo, dakle, kazalište je još tu, događa se sada i ovdje, no mi smo već posve odvojeni od te realnosti.”
“Osim što je izvanredan glumac, odgovoran i vrlo radišan, Krešimir Mikić pripada onoj vrsti umjetnika koja svoj rad prelama duboko u sebi. A to je osnovni preduvjet da bi se mogao priznati dramski problem u njegovoj dubini”, rekao je Rene Medvešek za interpreta glavne uloge u svojoj novoj predstavi “Kristofor Kolumbo”.
A koliko god se Mikić mučio govoriti o onome što upravo radi, totalno zaokupljen svojim aktualnim dramskim problemom, ipak uživa u toj radosti stvaranja i zato najavljuje: ”Kristofor Kolumbo bit će više nalik nekom glazbenom oratoriju nego uobičajenoj predstavi. Neće dugo trajati, bit će energično i dinamično, vrlo medvešekovski.”