Danijela Stanojević Majerić, novinarka, scenaristica i spisateljica, autorica zbirke kratkih priča 'Nauči psa trikovima' za Globus će pisati kolumnu tijekom svog boravka u Francuskoj, gdje će pisati knjigu i upoznavati francuski način života

Nakon što sam progutala žutu vodu iz pipe, razmislila sam o Francuskoj: hoću li tamo piti žutu vodu?

Predrasude o Francuskoj ne moraju biti samo zbog njihovog iseljavanja Roma ili zabrane nošenja burke na javnim mjestima. Ne, moje su se rodile nakon courrier électronique! Ostatku svijeta poznato kao e-mail.

Iako su prije bile potrebne giljotine i glave koje se koturaju s mnogo povika, te revolucionarnim otkrivanjem gaća, kolosalnih slika La Mariane s kokotom na ramenu, u današnje vrijeme to su alati suvremene komunikacije. Kaže mi prijatelj koji živi u Parizu godinama: „Danijela, moraš zaboraviti sve što si mislila da je zapad jer Francuska to nije i moraš znati da sve što nije kao u Francuskoj - to nije!“. Shvatila sam – oni su gori u komunikaciji, administraciji i birokraciji od nas.

Božo Biškupić, hrvatski um i njegovo ministarstvo su u jednu ruku – kako bi rekao Predrag Raos, a u drugu se posereš – vrlo komični. No, neću se jedina dovijeka sjećati Ministarstva i Bože. Mani Gotovac je u svojoj autobiografiji napisala kako je Božo molio Petra Selema da ju nagovori da odustane od selektorskog posla Novosadskog kazališnog festivala - a taman žena nema posao jer je nepodobna zbog Hrvatskog proljeća. Božo je oduvijek bio u birokraciji i administraciji, odlučivao kome idu pare a kome idu - ne! A sad ga i Siniša Labrović izaziva na boks meč jer tvrdi da bi bio gori ministar od njega.

Danas je djecu pametno na vrijeme usmjeravati. Birokracija je najunosniji biznis današnjice i birokrati kroje našu sudbinu. Kao da živimo 1984. Georgea Orwella. Primjerice, mene su zvali iz Ministarstva i rekli kako me žele podržati da odem u Francusku napisati knjigu „Kako ubiti svekrvu?“ i da mi čestitaju na uspjehu, te da im je neizmjerno drago i stišću mi ruku jer sam dobila stipendiju po pokroviteljstvom UNESCO-a!

Zatim su mi objasnili da se na njihovim stranicama prijavim na natječaj, te da se para nema ali će pokriti kartu za avion. Ljubazno sam prihvatila tu gestu i sva puna nade jer me gospođa nazvala na mobitel i lijepo sve otvoreno rekla, ispunila sam papire, otrčala na poštu, polizala kuvertu i sve poslala u Ministarstvo. Dva tjedna poslije poslali su mi odbijenicu i to poštom.

Naravno da sam reagirala, nazvala gospođu koja me prva kontaktirala i poslala joj e-mail. Zatim me ta jedna od njih nazvala, jer sam ih e-mailom pitala: je li to neka šala? Ali ona se s postavila kao što rijetko koji Nobelovac ima muda. Obratila mi se strogo kao bijednom psu: Gospođoo! Kako ste Vi 'opće mislili da ćete te novce dobit'!!! Pa vi ste mi rekli., kažem ja. Ja nisam, kaže ona. Pa, dovoljno je da je poziv bio od načelnice odjela iz Vašeg Ministarstva!, kažem ja. Tko je to rekao?, kaže ona…onda puno svačeg, pa kaže: E da Vam je to obećala predsjednica komisije, onda bi dobili novce. Hoćete mi reći da dajete novce preko veze?, kažem ja. Molim?, kaže ona.

Živjela Francuska revolucija! Bez obzira na birokraciju. Moja umjetnost kao ružno pače prepoznata je u Francuskoj. Tamo gdje je prva dama bivša mnogim slavnim dečkima kao što je Mick Jagger! Kako još uvijek nemam taj asortiman dečkića, a lijepa jesam kao i Brunica, morat ću za početak dok se ne snađem - pisati prozu.

U srednjovjekovnom dvorcu u Marnay sur Seine sat vremena hodom udaljen od Nogent sur Seine tipkam po tastaturi remek djelo. Uživat ću u pomisli da će me čitati za lektiru, gdje će upravo „Kako ubiti svekrvu?“ biti knjiga od antropološko – sociološke važnosti s nepogrešivom umjetničkom težinom i najoriginalnijom umjetničkom kampanjom iza sebe: „500 komada do Francuske!“. Baš u Marnay sur Seine, u tom pitoresknom mjestašcu gdje se gasi svjetlo u 23 sata ja ću ubiti svekrvu i izbaviti nas iz zla. I tako pretenciozno živjeti u konstruiranoj umjetničkoj realnosti. To je blagoslov nas umjetnika, mi smo optimisti!

Francuzi su baš tu ideju – mrtve svekrve - prepoznali kao originalnu. Naravno da jest! Govori o patrijarhatu. O patrijarhatu koji proždire naše divne, sposobne, neovisne ženske umove i ljepotu postojanja.

Morat ću sve više razmišljati o nama ženama u dvorcu u društvu umjetnika iz cijelog svijeta. Oni će biti arhitekti, kipari, povjesničari umjetnosti i tko zna tko sve ne i jako me zanima tko i što će se sa mnom družiti.

Da citiram doktoricu Lidiju Vukčević ja ću pisati kao Michel Houellebecq ali na ženskiji način, ironično zagristi u naše društvo. Koje me u startu inspirira. Jer moju umjetnost Francuzi plaćaju 50% a Hrvati ne plaćaju. Ali Mani Gotovac mi je rekla: „O pa obavezno morate u Francusku, to će Vam puno pomoći u karijeri!“ Ili ono što mi je naredio Pero Kvesić: „Moraš u Francusku!“. Njemu se dogodila gotovo ista stvar kao i meni, tako da me sa suzama u očima saslušao. Naravno da se valjao od smijeha. I tako sam dobila dva savjeta od dva svijeta pomalo ista, a opet različita. No, jedno je isto – prokleta birokracija! Gdje su sponzori društveno osviješteni?

Zato sam pokrenula kampanju 500 komada do Francuske. Nije pravopisno točna. Ali kako nešto točno izreći u zemlji s dva pravopisa? Jer onoj s jednim pravopisom, bogatim jezikom i kulturom bitno je da dođem i napišem knjigu. I Hrvatskom narodu je bino! Žele taj recept kako već jednom ubiti svekrvu i izaći iz patrijarhata koji vraća našu zemlju na Karpate i žene u domove da rađaju djecu koja neće znati po kojem pravopisu trebaju učiti materinji jezik.

Zato se sad pitam kakvu ću vodu piti u Francuskoj?

(Nabavom knjige 'Nauči psa trikovima' uključite se u kampanju '500 knjiga do Francuske')