Jedan od najuglednijih svjetskih rusista, koji je, u visokoj dobi, završio dvije knjige te upravo radi na trećoj, samo za Globus govori o životnom putu od Poljske, preko partizana, do ruske avangarde, te prvi put komentira kako je, kao mentor Dubravke Ugrešić, on doživio njezin odlazak

Jedan od najvećih živućih svjetskih rusista, umirovljeni redoviti profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu Aleksandar Flaker u nekoliko je posljednjih mjeseci objavio dvije knjige.

Prvi dio osebujno pisanih memoara, pod nazivom “Autotopografija” (Durieux, 2009.), svojevrsna je kulturna, politička i privatna povijest i europeizma i Hrvatske, a drugi dio - za generacije studenata ne samo slavistike, nego i komparatistike, povijesti umjetnosti, kroatistike… – kultna je knjiga “Ruska avangarda” (Profil – Službeni glasnik, 2009.).

Dok ga 86 godina prisiljava da veći dio vremena provodi u kući, sve u Aleksandru Flakeru opire se mirovanju: piše drugi dio “Autotopografije”, tjedno se susreće s kolegama s Odsjeka, doduše ne više na fakultetu, nego u svojoj dnevnoj sobi, čita mlađe hrvatske pisce, rado bi pogledao predstavu “Kauboji” u Teatru Exit, kad predstava ne bi bila mjesecima unaprijed rasprodana…  

“Autotopografija” je pisana jako osobnim stilom. Je li to prvi put da tako pišete?
- Uvijek mi je bio blizak osobni diskurs, a u posljednje vrijeme i u svojim sam se znanstvenim radovima pomalo oslobađao sveučilišno-profesorskog stila. Imao sam osjećaj staračke slobode! Sad konačno smijem! Nema više stotine fusnota, nastupam ja sam…

…uz pomoć fenomenalnog pamćenja, koje seže od vašeg prvog zavičaja, Bialystoka i Lódza u Poljskoj, gdje ste rođeni 1924., do Zagreba tridesetih i partizanskih dana, kad pronalazite novu domovinu.
- Poznato je da, kad čovjek ostari, sve se više sjeća mladih godina, a zaboravlja stare. Inače, u pisanju nisam koristio nikakve dokumente, osim što će potkraj druge knjige biti spomenut moj krsni list. Naime, do devete godine uopće me nisu krstili, no kad smo se selili u Zagreb, odlučeno je – dečko mora imati nekakav dokument.

I mnogo je bilo jednostavnije otići u Evangeličku crkvu, nego tražiti izvod iz matične knjige rođenih u Bialystoku. U Zagrebu sam kasnije završio evangeličku dvojezičnu pučku školu, na hrvatskom i njemačkom. Pokazalo se da je njemačka epizoda u mom životu produktivna – ne bih ja u ratu zarobio dva njemačka časnika da nisam znao njemački.

Evangelička vjera bila je vjera vaše obitelji po ocu.
- Krštenje je bilo poklon moje mame njezinoj svekrvi jer na vjenčanje mog oca i majke, koja je bila prisilno pravoslavka, njegova majka nije baš dobro gledala. Prvo dijete, moj brat, rođen je 1913. kad je Bialystok bio pod Rusijom i kršten je pravoslavno. Majčin otac, porijeklom Poljak, bio je carski časnik, i on je morao svoju djecu krstiti pravoslavno.

U Bialystoku je majka išla u zatvorenu školu za plemićke djevojke, i tako je u punoj svijesti da su njezini preci Poljaci, da joj je djed sudjelovao u poljskom ustanku, odradila 8 školskih godina, stekla nabolju moguću rusku naobrazbu. Na maturalnoj zabavi upoznala je mog tatu. Njegovi su bili tekstilni industrijalci. Eto, sad sam vam ispričao nešto dosad nepoznato.

U Zagreb ste se preselili pod okriljem velike ekonomske krize 1931. godine. Što se očekivalo?
- Vlasnik tvornice u Lódzu, u kojoj je radio moj otac, htio je uložiti kapital i pokazalo se da bi se to isplatilo u Oroslavju, u tvornici vunenih tkanina. Moj se otac ponudio da vodi posao, sretan i zadovoljan, s obzirom na to na krizu koja je zavladala u Lódzu. A tvornicu koju je moja obitelj imala u Bialystoku srušili su boljševici… Kriza je bila i u Hrvatskoj, ali otac je uspio.  

Tko je na vas intelektualno najviše utjecao?  
- Mama. Ona je bila stalno sa mnom, i u ratu propješačila najteže rute. Imala je književne interese, napamet je znala naslove iz ruske književnosti. Brat mi je maturirao u Lódzu, ja sam kao dijete upoznao ono što je on spremao iz poljske književnosti, Sienkiewi­cza, Mickiewicza… Bio sam radoznao, knjige su mi bile važne, za razliku od mojeg brata kojemu je motorbicikl bio glavni.

Vama je bio najvažniji – bicikl.
- Itekako!

U ljeto 1940. provezli ste rutu Kvarner-Dubrovnik, cijelu Crnu Goru, sve po makadamu, a i plivali ste od Korčule do Orebića...
- Bila je 1940. godina, Poljska je odavno pala, Nijemci su ulazili u Pariz, rat je bio tu. Nisam bio tako bedast da mislim kako neće doći u ove krajeve. To je bila sasvim racionalna odluka – ferije su, moraš ojačati, govorio sam samome sebi, ne možeš ovu zemlju gledati samo kroz prozor nekog hotela u Primorju ili Dalmaciji, nego je upoznati direktno, i spremiti se za ono što dolazi.

I dočekao sam rat spreman. Plivanje je, pak, bilo udvoje, s mojom djevojkom Verom, a to je onda puno lakše! Naime, za vrijeme svoje biciklističke ture upoznao sam Veru, koja je također putovala biciklom, i naše se poznanstvo produbilo.