"Dok hodamo pored ovih drvoreda, pada mi na pamet moj prvi tekst u novinama, ‘92.- ‘93., u Gradskoj rubrici Večernjeg lista. Poslali su me da pišem o sadnji drvoreda. Što kraće - to bolje, rekao je urednik. Pokušavao sam napisati perfekcionistički tih pet redaka. Nije mi išlo! Na kraju sam poludio i nazvao svoju tadašnju ženu da mi dođe pomoći. Jedva smo sastavili tih pet redaka. A urednik je rekao da ne valja. Moja specijalnost u Gradskoj bile su reportaže s gradilišta. Tražio se uzrok kašnjenja radova u staroj Vlaškoj, a ja sam izašao na teren i vidio da radnici dolje piju pivo i vire Zagrepčankama pod suknje. To sam i napisao, pa skoro najeb’o. Moji inicijali su bili D.Ka., a inicijali najveće zvijezde Gradske Da.K, pa me zamolio da ih promijenim, jer da svi misle da je on počeo loše pisati.” Damira Karakaša nerijetko nešto asocira na neku njegovu životnu epizodu. Novim nedavno objavljenim romanom “Sjajno mjesto za nesreću” definitivno se potvrdio kao najzanimljiviji hrvatski pisac. A nakon što je Dalibor Matanić probio led ekranizirajući zbirku priča “Kino Lika”, hrvatski redatelji u njegovim djelima pronalaze idealan spoj autentičnosti i novog pogleda na svijet oko nas. Karakaševa literarna i životna relacija je Lika-Pariz-Zagreb.
Je li vaš posljednji roman “Sjajno mjesto za nesreću” autobiografski?
- To je priča o nama, a ne o meni. Nikako ne bih želio da se shvati kao roman o Karakašu u Parizu. To je roman o novoj Europi i starim odnosima moći, o jednom drugačijem Parizu, roman s dna Europske Unije. I tako ga treba čitati. To je i roman o demistifikaciji iluzija. Kundera je rekao da najvažnija misija pisca i jest neprestana demistifikacija iluzija, pod čijom hipnozom danas živimo. A elementi autobiografskog, naravno da postoje. Neke stvari stvarno ne možeš izmisliti! U malom stanu u centru Pariza zaista sam prvi put u životu vidio rezač govana u zahodskoj školjci! Cijevi su bile dotrajale, pa je taj rezač usitnjavao govna da mogu kroz njih proći. A na jednom dijelu su bile povezane i šlaufom bicikla koji bi se napuhavao, pa sam cijelo vrijeme bio u strahu da ne eksplodira! To se jednom i dogodilo! Bez obzira na to što puno čitam, smatram da se pisac više postane iskustvom i patnjom, nego čitanjem.
Pričate li inače puno o sebi?
- Ha, ha, ha, to bi značilo da sam poprilični egoist. Ali pitanje je koliko me ljudi zapravo poznaju. Nedavno su me neki napali na jednoj večeri da sam bahat jer sam cijelu večer šutio. Pa sad ne znam kako da se više ponašam. Doduše, George Orwell je rekao da je jedan od motiva za pisanje i egoizam pa vjerojatno i u tome ima nešto istine.
Upravo je George Orwell napisao “Nitko i ništa u Parizu i Londonu”. Zašto mislite da biste trebali biti netko i nešto u Parizu?
- Prirodno je i ljudski da kad odeš u Pariz, želiš biti netko i nešto, tako i junak mog romana sanja da u tom gradu postane faca. Nitko ne ide u Pariz da tamo bude nitko i ništa. E sada, druga je stvar što mnogi Francuzi smatraju da kad netko dođe kao umjetnik primjerice iz Hrvatske, Srbije, Moldavije..., da treba biti sretan samom činjenicom što je tamo. To ide tako daleko da se nije ni pametno predstavljati kao pisac iz Hrvatske jer to zvuči otprilike kao da se meni netko predstavi kao astronaut iz Donjeg Lapca.
Volovi u rikverc
Junak vašeg romana u Parizu se predstavlja kao veliki pisac u Hrvatskoj. Mislite li da ste veliki pisac?
- Jednom su pitali Borgesa je li veliki pisac, on je odgovorio da je osrednji pisac, ali dobar čitatelj. Ako je Borges, koji je genijalac, osrednji, onda meni preostaje da kažem da sam doista nitko i ništa. Ali, definitivno nisam od onih pisaca koji smatraju da su njihove knjige kisik neophodan ljudima ili da će one promijeniti svijet. S druge strane, kad bih mislio da sam loš pisac, ne bih se ni bavio pisanjem. A od knjiga sam uvijek volio one malo nakošene, koje bi teško dobile Nobelovu nagradu.
Rekli ste mi da su dvije teze vašeg romana “Sjajno mjesto za nesreću”: u Hrvatskoj se može glasati samo za lopove i ubojice, te kada prvi put muškarac sa ženom obavi analni seks, tu prestaje ljubav.
- To su teze mojih likova, ali pretenciozno je reći da su to neke teze! Za ovo drugo o analnom seksu, to kaže jedna djevojka u romanu. Dosta čitatelja romana uhvatilo se upravo oko toga što je ta djevojka rekla o analnom seksu, počnu razmišljati o tome. Vidite kako ste i vi uhvatili analnog seksa?
Pa vaš junak inzistira na njemu. Možda voli dečke?
- Budimo iskreni, pokažite mi muškarca koji s ženom barem jednom nije poželio analni seks. Ne volim generalizirati, ali muškarci to vole. Ali, to je nešto što može biti vrlo kompleksno. A što se tiče moga lika, on je u Parizu prilično dezorijentiran! I emotivno, i po pitanju književnosti, seksa, svega. Inače, ja baš ne volim opise seksa, dosadni su mi. Uostalom, stara je stvar da ko puno jebe u romanu, malo jebe u životu! Stoga seks pokušavam opisati u dvije-tri prave rečenice. Cijenim stil Claudea Simona i njegove rečenice koje teku poput ogromne rijeke kojoj nema kraja, ali osobno sam bliži onome što kaže Flaubert - prava riječ na pravome mjestu. Volim preciznost, stil oslobođen svega suvišnog. To zahtijeva puno pisanja, a još više brisanja i čekanja. Ovaj roman pisao sam godinama. Počeo sam u Parizu, živio sam u stančiću bez grijanja i kad bih se u zimskim mjesecima vratio sa sviranja harmonike na ulici, a imao sam one rukavice bez prstiju da mi se ne koče prsti dok sviram, samo bih u tim rukavicama sjeo za kompjuter, nabacio na sebe deku i počeo pisati. Konačno sam ga završio u Zagrebu i na Lastovu... Još malo o toj preciznosti, dok sam pisao “Kino Lika” primjerice, mjesecima sam tražio pravu riječ za penis svinje! Čekao sam je mjesecima, i kad sam je napokon imao, skakao sam od radosti po sobi.
Izuzetno se trudite ne biti slični svojem ocu, a junak u romanu kaže da se boji kako je sve sličniji svom ocu. Bojite li se i vi toga?
- Pa, moram priznati da se brinem. Ne pada jabuka daleko od stabla. Obojica imamo tešku narav. Ali moj otac je jako pošten i plemenit čovjek, ali istovremeno i težak karakter. Ne zna kanalizirati emocije. I tu nastaju kuršlusi! Za razliku od njega, naučio sam, znam kada trebam sjesti i reći: pogriješio si, nisi u pravu, oprosti, ispričaj se! Mislim da sam osvijestio te neke stvari koje moj otac vjerojatno neće nikada osvijestiti. Uvijek postoje detalji koji nam se gade kod naših roditelja. Moj put se oduvijek temeljio na tome da će moj život biti sranje ako moji roditelju budu njime zadovoljni. U tome i jest tragedija. Inače, cijela moja loza oduvijek je bila zajebana, moj djed je bio poznat po tome jer je trčao za čobanima čija bi krava ušla na našu livadu i gađao ih sjekirom u leđa. Volio je bacati sjekiru. Bio sam klinac kada je jednom sjekiru bacio za kravom koju je obožavao i presjekao joj tetivu i kad je krava pala, a to je značilo da ćemo je morati zaklati, sjeo je pored nje i dugo plakao. Djed je inače kopao po metroima u Parizu u kojima sam ja svirao ličke pjesme. A moj je pradjed, pak, bio opterećen time da ga nitko od ukućana ne voli jer je ljude oko sebe maltretirao, pa se jednom pretvarao da je mrtav i kad nitko nije za njim zaplakao, uzeo je kolac u ruke pa po ukućanima.
Kako ste uopće postali pisac?
- Kao klinac, tamo u planinama iznad Brinja, crtao sam, pisao i svirao, a koji god bih poljoprivredni alat uzeo u ruku, odmah bi mi pukao. Moj otac je skužio da nisam baš taj! To sam amortizirao tako da sam pristao na posao koji u Lici ljudi ne vole - biti po cijeli dan u šumi sa stokom. Znate, to zahtijeva previše razmišljanja, a ljudi ondje vole raditi stvari koje im ne daju razmišljati. Imao sam šest godina, nosio sam knjige gore u šumu, puno čitao, bio u svijetu prirode, s volovima i kravama, i to me spašavalo od života dolje. Zbog mog afiniteta prema umjetnosti, a odlično sam crtao i radio minijaturne kipove, otac me kažnjavao! Išlo mu je sve to na kurac, pa me natjeravao da farbam žlijebove i ograde, da bar budem nekako društveno koristan ako već crtam i slikam, ili još gore, da čupam travu. Pazite, čupate travu, a nigdje kraja, to me ubijalo. Ali, njemu je bilo važno da se nešto radi, on mrzi kad netko ima ruke u džepovima. Morao sam se skrivati s knjigom. Zato sam najviše volio šumu i životnije. Od poljoprivrednih poslova najbolje mi je išlo vraćanje volova u rikverc. A to nije nimalo jednostavno, puna drvena kola sijena, volovi u jarmu, imaš komande volovima koje znače desno ili lijevo i sve to vraćaš u rikverc. Imao sam neki svoj sistem, nisam se nikada služio silom. Čudan je to svijet, kad bi bila neka nogometna utakmica na televiziji, moj djed je imao teoriju da je to velika prevara, da su to igračke od gume koje trče na struju. Sad vidim da je imao pravo.
Vaša biografija je atipična i za suvremenu hrvatsku književnost.
– Da sam rođen u gradu i da su mi roditelji obrazovani, vjerojatno bih završio na Likovnoj akademiji. Volio sam crtati, ali kasnije su ti crteži generirali u nešto što je sličilo na karikaturu, počeo sam ih objavljivati u novinama. Dobio sam kao klinac i nagrade, u Italiji, Zagrebu, Požegi, a u jednom studentskom listu objavljen je i intervju sa mnom. Sjećam se da sam taj intervju nosio stalno u džepu i pokazivao curama. Ali u godinama kada se trebalo opredjeljivati, potpuno sam se pogubio. U studentskom domu samo bih se ujutro probudio, u gradu je na cesti bilo jedno lijepo veliko ogledalo, i ja bih otišao do toga ogledala, malo se gledao u njemu, namještao, pa vratio natrag u sobu. To su ti moji kompleksi i idiotizmi, bio sam ja i budala i kurčio se, ali sada se na sve to mogu samo smijati. Uglavnom, nisam znao ni gdje ću, ni što ću. Bilo je možda za očekivati da ću završiti u Vrapču, ali, evo, nisam! Ili završiš u Vrapču ili prođeš! Moja sudbina je bila da ne završim u Vrapču, ali nikad nije kasno. Ima u jednoj knjizi Andreja Makina, ruskog pisca koji je živio u Parizu, scena u kojoj mladići putuju kilometrima kroz gustu šumu i snijeg izloženi vukovima da bi gledali film s Belmondom. Tako sam i ja kao klinac putovao kroz mračnu šumu u kino u Brinje da bih gledao Belmonda. I jedna sjajna Makinova rečenica koja kaže da u takvim momentima čovjeka štiti sudbina.
A kako ste vi prihvaćeni u nekom našem književnom establišmentu?
- Dok sam živio u Francuskoj, bez papira, i nisam imao ni kinte u džepu, i zapravo mi je ta moja harmonika pomagala, mnogima sam bio jako simpatičan. Ali kada je počelo s filmom ”Kino Lika”, pa festivali, novine, puno tih ljudi me zamrzilo. Oni me mogu voljeti samo ako mi je u životu loše. Tako da u biti, ne znam. Ali, nisam objektivno nikada bio osoba koju vole mase ljudi. Ne volim se ulizivati, ne volim laskati...
Zadnje utočište ološi
U Parizu ste završili i u zatvoru?
- Da, bio sam u zatvoru, što da tajim! Osuđen sam ni kriv ni dužan i prošao sam tamo pravu kalvariju! Deportiran sam u lisicama. Imao sam i suđenje, a trebao sam tužiti njihovu policiju, no tko će se time baviti. Zarekao sam se, kad sam nakon tog pakla izašao iz aviona, na onu travu u Velikoj Gorici, da se nikada više neću vratiti. No, to me za pet dana prošlo, pa sam opet išao u Pariz. Otkad je došao Sarkozy, Francuska se zatvara i nije tamo lako biti stranac iz Hrvatske. Ovaj moj roman govori i o egzilu i životu vani. Vjerujem onome što je rekao Sartre da kad čovjek ode u egzil, izgubi i svoje mjesto u svijetu.
Nakon gostovanja u emisiji “Nedjeljom u 2” imali ste puno problema?
- Svašta je tu bilo, ali bit svega je moja izjava o ustašama, da ne podržavam ideologiju koja se zasniva na mržnji i ubijanju. Čak sam zbog toga i popušio jedan posao, a to samo govori kakvih debila ima u ovoj državi. Potičem iz kraja gdje su se regrutirali crnolegionari i ustaše, a i moj je djed bio ustaša. Četiri, pet članova moje obitelji strijeljali su partizani. Čak postoji i podatak da se jedinom čovjeku iz kraja koji je otišao u partizane otac od sramote objesio u sjeniku. Kod nas dosta stvari ide po inerciji: netko je ljevičar jer mu je djed bio partizan, a drugi desničar jer mu je bio ustaša. Ja sam morao masu toga u sebi jednostavno prelomiti, a nije to lako jer dolaziš u sukob s okolinom, obitelji. Dakle, kao klinac sam bio prčevit prema milicajcima koji su te u Lici tukli ako bi pjevao krivu pjesmu. Došao je rat, moji prijatelji su počeli bacati granate na Otočac i Gospić, bio sam patriotski raspoložen i otišao u dragovoljce. Tek sam kasnije vidio da patriotski oblak zamagljuje vidike i da je stvarno istina da je patriotizam zadnje utočište ološu. Svaki nacionalizam mi je nečovječan. Moja je dužnost klincima koji na to briju reći, neka na mojem primjeru vide, da odjebu ”Za dom spremni”, ustaše, zločinačku ideologiju... Ako im treba heroja, neka ne pjevaju o Maksu Luburiću, nego o Damiru Tomljanoviću Gavranu. Govorim im to iz pozicije osobe koja se osvijestila.
I iz pozicije osobe koja je uzor mladima?
- Ma, ne mislim da sam uzor mladima! Ali, ako sam ja bio u zabludi, zašto bi i oni bili? Nakon filma “Kino Lika” neki ljudi nisu znali gdje me smjestiti: niti su mi roditelji partizani, niti sam pravoslavac, a bio sam i dragovoljac Domovinskog rata. Da nije tako, možda bih već završio obješen na nekom stupu dalekovoda!
MA, MOGAO SAM I JA BITI SA SVINJOM
Kroz vaše tekstove uvijek se provlači lik oca, primitivnog i nasilnog tipa kojeg autor ili lik prezire. No, ipak ste u onaj slavni filmski svinjac smjestili ženu, a ne muškarca. Zašto? - Ma mogao sam u svinjac smjestiti i ženu, i muškarca i sebe, nije to uopće bitno. Nije to priča o tome kako žena traži seks sa svinjom. Odrastao sam u Lici i znam kako je bilo teško ženama prije i kako im je teško danas, ali nije tako samo u Lici. A priča o Olgi priča je o surovosti okoline, priča o samoći, žudnji za ljubavlju, za nekim tko će te voljeti, naposljetku i priča o autodestrukciji kada srušiš iz ormara jednu čašu pa onda povučeš cijeli ormar. Jako poštujem žene, mislim da im u ovom muškom svijetu nije lako, i tu nemam dilema!