Na “Zagreb Dox” festivalu dokumentarnog filma prikazan je dugometražni dokumentarac “Četiri jahača” (Four Horsemen) Rossa Ashcrofta. Film je to koji se bavi svjetskom krizom i koji kaže da “živimo u doba posljedica”, no ne misli pritom na posljedice – kako se u svakoj zemlji pojedinačno propovijeda – toga što smo “živjeli iznad svojih mogućnosti”, nego se radi o posljedicama jedne ekonomske politike koja je, između ostalog, omogućila financijskom sektoru da nalegne na društvo i proizvodnju, i da ih zaguši. Tu ekonomsku paradigmu Ashcroft imenuje “neoklasičnom”, koristeći taj termin – što smo u razgovoru razjasnili – kao sinonim za neoliberalnu. Moramo se upitati kako to da je, nakon što je financijski sektor proizveo krizu, praktički cijeli svijet odjednom pod optužbom da je “živio iznad svojih mogućnosti”. Tko određuje te “mogućnosti”? Stvarna ekonomija ili financijski sektor?
Film “Četiri jahača” bavi se, između ostalog, time kako se “proizvodi” novac – nakon što je sedamdesetih ukinut zlatni standard, to jest razmjenjivost dolara sa zlatom, zbog čega je novac postao doslovno papirnat.
“Običnim ljudima je teško shvatiti da centralne i komercijalne banke naprosto proizvode novac. Ljudi smatraju da iza toga nešto stoji, da se ne može tek tako, no to je naprosto istina. I nije samo to problem. Problem je što se tokovi takvog novca javno ne nadziru, jer je kontrolu nad procesom zapravo preuzela financijska industrija. Tako je dopušteno, kao što kažemo u filmu, da na izbor direktora Američke središnje banke direktno utječe Wall Street – oni izabiru ljude koji će im davati novac i koji će ih navodno kontrolirati. Onda se pitamo – što radi politika? Sredstva financijske industrije za lobiranje, ucjene i utjecaj na političke odluke su neizmjerna. Političari pritom nisu ni svjesni svih procesa. Mislim da bi danas svaki političar morao poznavati ekonomiju i znati kritički razmišljati o njoj, inače će mu svaku pozitivnu politiku nešto blokirati, a on neće razumijevati što ga blokira. Bez tog znanja možemo imati samo političare narcise. Dobro nastupaju, lijepo govore. Oni govore ‘ja ću promijeniti ovo ili ono’ i onda dođu na vlast i ne mogu napraviti ništa. Primjer je Obama. Što je napravio? Ništa”, kaže redatelj filma Ross Ashcroft dok razgovaramo u kafiću uz žamor, uglavnom mlađe, publike Doxa.
Ashcroft je mlad i pristojan lik, rođen 1977. u Liverpoolu gdje je, kako će mi reći kasnije, još osamdesetih vidio kako su politiku deindustrijalizacije Margaret Thatcher teško primali radnički slojevi. Njegovo, pak, zanimanje za svijet ekonomije vezano je uz to što, priznaje uz smiješak, nije uspio postati farmer. Završio je, naime, agronomski fakultet i želio pokrenuti proizvodnju na farmi. Nije uspio dobiti povoljne zajmove i složiti financijsku konstrukciju, no time je bankarska industrija zauzvrat dobila svog “filmskog analitičara”, jer se Ashcroft nakon toga počeo zanimati za ekonomska pitanja, nakon čega, kaže, drukčije gleda vijesti, od problema okoliša pa sve do “rata protiv terorizma”, jer je počeo prepoznavati što pokreće stvari. Ashcroft sebe doživljava prije svega kao filmaša, no član je i društva “Renegade Economists” koje okuplja i promovira “odmetnute”, kritičke ekonomiste, čiji je nekovrsni glasnogovornik. Ashcroft pritom izričito kaže da nije antikapitalist, te smatra da ni većina sudionika Occupy pokreta nisu antikapitalisti. “Kapitalizam će se nastaviti”, kaže, “i stvar je u tome da ga treba reformirati”.
Prethodnu večer pogledao sam njegov film koji zaista nije antikapitalistički, ali nije baš ni mainstream, film aktualan i zapravo edukativan (preporučujemo ga Đeli Hadžiselimoviću), gdje Ashcroft razgovore s 23 sugovornika raznih profila montira u dinamičnih 97 minuta (od Noama Chomskog i Josepha Stiglitza do novinarke Financial Timesa Gillian Tet, od bivšeg šefa kabineta Colina Powela do bivšeg “ekonomskog ubojice” Johna Perkinsa…). Publika je sa zanimanjem odgledala film o temi ekonomije, za koju su mnogi uvjereni da je “dosadna”, te je Ashcroft još i odgovorio na desetak pitanja iz publike. Neka žena u mom redu počesto je govorila “aha”, “aha”, naročito kad su bile spomenute svjetske rejting agencije čija se procjena u informativnim redakcijama naših televizija čeka kao božanska objava, pa uzdrhtali spikeri s nekom posebnom nasladom izgovaraju riječ “smeće”, jer nema čovjek tako često šansu svima reći da su smeće.
“Rejting agencije? Ma nemojte me zezati. Pa oni su lijepili oznake trostrukog A, dakle, oznaku najviše kvalitete, na sve ono financijsko smeće koje je pokrenulo krizu. Tolerirali su sub-prime hipoteke, davali blagoslov na sve to”, kaže Ashcroft.
“Mislite li da bi njih trebalo proglasiti smećem?”
Na ovo pitanje Ashcroft se nasmijao. “Problem je s neoliberalnom ekonomijom taj što su sve maske pale, a sve se odvija dalje. Rejting agencije i dalje ocjenjuju kao da ništa nije bilo. Goldman Sachs zarađuje. No, kao što ste vidjeli, moj film nije o ‘zlim bankarima’, o ovoj ili onoj kliki iz teorije zavjere, nego o sustavu. Neoliberalna ekonomija je na višim razinama toliko iskrivljena da ona više nema veze sa stvarnim svijetom. Pitaju me zašto, kad pišem, sintagmu slobodno tržište stavljam u navodnike? Recimo zato jer nakon što su javnim novcem, sa stotinama milijardi dolara, spašavane banke koje su tržišno propale – nema smisla ozbiljno govoriti o slobodnom tržištu. Ne, nego tu imamo socijalizam za bogate i kapitalizam za siromašne. Država intervenira za velike banke, one čak nastavljaju menadžerima isplaćivati nevjerojatne bonuse, a običnim građanima dugovi su ostali i za njih vrijedi kapitalizam. Je li to slobodno tržište? Ne, to je neoliberalna ekonomija koja nam priča o slobodnom tržištu. Svejedno, neoliberalni ekonomisti su još uvijek potpuno uvjereni da su u pravu. Mislim da je to opasno i da je to prepreka svakom napretku. To je vjerojatno najveća zabluda doba u kojem živimo. Problem s ovom vrstom ekonomije jest i u tome što ona transparentno kaže da ekonomija nema veze s moralom. Govoreći to, implicitno se kaže da je ona amoralna. Dakle, imamo ekonomsku logiku s kojom ne možeš raspravljati moralnim argumentima, koja je potpuno uvjerena da je u pravu i koja više nema veze sa stvarnim svijetom. S religijskim ideologijama barem možeš raspravljati o moralu, a ovdje ni to. Dakle, rejting agencije su dio strukturno korumpiranog sistema, na lošu robu stavljale su super rejting i sve ide dalje.”
Zanimljivo je u kolikoj je mjeri ova ekonomska paradigma posljednjih desetljeća ovladala obrazovnim institucijama, tj. velikom većinom fakulteta. U Ashcroftovu filmu Herman Daly, bivši senior ekonomist u Svjetskoj banci, a danas kritičar sustava, kaže kako mu se na e-mail javljaju studenti koje su privukle njegove knjige, a koji na fakultetu ne uče takve stvari, te mu kažu da nije uputno pred profesorima spominjati njegovo ime. Iz toga se može zaključiti da neoliberalna ekonomija zauzima poziciju ideologije i da se ekonomija više ne predaje kao znanost nego kao doktrina – a bit će da ni u nas nije puno drukčije: dovoljno je uočiti da su u nas nekolicina starijih ekonomista glavni kritičari neoliberalnog koncepta, dok su mlađi ekonomisti velikom većinom u neoliberalnoj doktrini (za informaciju onima koji se ufaju u mlade snage).
Ova se ideologija zatim, kako više govornika objašnjava u filmu, prenosi u praktičnu politiku jer, eto, ekonomija nalaže, “kao viša sila”, da se poduzmu ovakve i onakve reforme – tako imamo neproglašenu političku ideologiju, koja navodno nije ideologija nego zahtjev više sile. Zahtijevane reforme, pak, nisu recimo one kakve je poduzimao Franklin Delano Roosevelt kad se borio s Velikom depresijom – kad je pomagao oporavak nižih klasa, da obnovi potrošački motor ekonomije – nego se danas poduzimaju daljnji koraci koje štite vrh piramide i ne otvaraju perspektivu za oporavak većine, rabeći tek neuvjerljivu mantru rezova – “mora nam biti gore, da bi nam bilo bolje”.
Ne spominjati rupe i nelogičnosti u tom sistemu postalo je već stvar neproglašene obaveze u većini mainstream medija. Ashcroft je ipak pronašao sugovornike i na neočekivanim mjestima koji imaju o tome što reći, pa tako Gillian Tett, nagrađivana novinarka Financial Timesa, u filmu kaže: “Većina društava ima elitu i elita želi ostati na vlasti, a način da se ostane na vlasti jest kontroliranje ‘kognitivne mape’, načina na koji mislimo o stvarima. Nije važno samo ono što se objavljuje, nego je jednako važno što se izostavlja.”
Ashcroft, pak, sva to smatra opasnim za demokraciju. “Ljudi bi trebali glasati, a ne razumiju što se događa. Kako će izabrati nekoga tko će nešto promijeniti? Zbog toga radimo ovakve filmove. Ljudi moraju biti informirani da bi donosili odluke. Stvar se neće promijeniti dok se ne pojavi kritična masa ljudi koji su svjesni što se događa. Političari koje čekamo neće pasti s Marsa. A unutar ovakve ekonomske paradigme teško se može pojaviti neka bolja politika. Ne možeš imati pravu politiku i krivu ekonomiju. Kriva ekonomija proizvodi krivu politiku. Na kraju ne znaš što je bilo prije, kokoš ili jaje. Tako u Engleskoj na vlast dolaze ljudi poput Camerona, koji nema politiku i koji je ‘yes-man’ financijskog sektora, tj. londonskog Cityja, zbog čega se udaljuje i od Europske Unije. On se odužuje onima koji su ga podržali, uvodi zakone koji im idu na ruku. Stvari će se vjerojatno još neko vrijeme tako razvijati, sve dok ovakva ekonomija ne dođe do zida. Kad dođe do kraha, morat će se mijenjati i važno je imati razrađene solucije. Ja vjerujem da će u budućnosti aktivno špekuliranje novcem kakvog imamo danas biti zabranjeno. Društvo kroz povijest ipak dođe do toga da neke stvari isključuje iz legalne ekonomije. Nekad si, recimo, mogao kupiti čovjeka, ropstvo je bilo dopušteno. To je bio biznis, a danas je ipak izvan zakona. Prije stotinjak godina mogao te čovjek presresti na ulici i nuditi ti lijekove i nadrilijekove, a danas je to regulirano i ne možeš tek tako prodavati tablete, bez obzira što bi se moglo tvrditi da ljudi to kupuju na vlastitu odgovornost i da moraju sami razmisliti. Tako se danas govori o zaduživanju, a oni koji su dugove davali ne snose nikakvu odgovornost. Mislim da će do reforme kapitalizma morati doći. I da će ona morati početi od financijskog sektora. On danas ekonomiji ničim ne doprinosi.”