Poznati lovac na antikvitete i kolekcionar Jura Gašparac uskoro bi mogao postati vlasnik središnjeg, najvećeg stana u bivšoj rezidenciji slavne zagrebačke obitelji Feller u Jurjevskoj ulici 31A, kući zaštićenom spomeniku kulture, koja predstavlja jednu od najznačajnijih i najvećih secesijskih vila u ovom dijelu Europe.
Vila je građena između 1909. i 1911. za obitelj Eugena Viktora Fellera, slavnog i imućnog ljekarnika koji je osvojio svijet izumivši eliksir Elsa-fluid.
Najreprezentativniji dio vile, ujedno i jedini donekle originalno sačuvan, upravo je dvorana u tom stanu koju je “zapikirao” Gašparac.
Ona je velika 130 četvornih metara, većim dijelom u vlasništvu je države, a manji dio pripada nasljednicima obitelji Feller. U dvorani je sačuvan luster od bronce i kristala, lamperija i freske njemačkog slikara Fritza Hegenbarta kao i dva manja drvena reljefa. S golemih vrtnih vrata u dvorani, koja se protežu od poda do plafona, puca pogled na Tuškanac i zelenilo bivšeg vrta Fellerovih.
Budući da se Gradski zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode brine o takvim građevinama, Gašparac je prije dvije i pol godine poslao prijedlog Gradu Zagrebu da mu ustupi taj prostor nakon što se dogovori s državom. Zauzvrat Gradu nudi ostavštinu prof. Tihomila Stahuljaka, jednu od najvrednijih kolekcija koja se pojavila u posljednjih nekoliko godina, zaštićeno kulturno dobro koje sadrži umjetničke i uporabne predmete, dokumentaciju obitelji Drašković i Vranyczany, te namještaj, rukopise i predmete ostavštine Viktora Kovačića i Isidora Kršnjavog.
Gašparac je tu vrijednu zbirku kupio od nasljednice obitelji Andree Stahuljak za samo 18.000 eura, ali njezina je vrijednost, slažu se stručnjaci, neprocjenjiva. (S druge strane, kvadrat stambenog prostora u vili Feller košta najmanje 3000 eura.)
Ako se realizira ova kulturna trampa, Gašparac se obvezao nakon restauriranja i rekonstrukcije dvorane taj dio vile Feller otvoriti javnosti tako što će godišnje organizirati nekoliko kulturnih događaja u aranžmanu Muzeja za umjetnost i obrt. Usto, Gašparac bi u dvorani organizirao koncerte klasične glazbe, izložbe i humanitarne večeri za poduzetnike koji bi, plaćajući ulaznice, pomagali različitim udrugama.
“Vrijednost zbirke nesumnjivo je veća od vrijednosti dvorane. Cijela priča zapela je u uredu gradonačelnika, a zbirka koju ja posjedujem propada jer se čuva u kući s neadekvatnim uvjetima”, kaže Gašparac.
Ostavština Tihomila Stahuljaka u tom bi slučaju bila smještena u Muzej za umjetnost i obrt, s čime se slaže i ravnatelj Miroslav Gašparović, ali i nekoliko stručnjaka koje je angažirao Zavod za zaštitu spomenika kulture.
Tako znanstvena savjetnica Instituta za povijest umjetnosti, dr. Željka Čorak, kaže da je “povijesna i kulturna vrijednost zbirke neprocjenjiva, a materijalna vrijednost daleko nadilazi iznos plaćen u kupnji, kao i onaj koji bi se zahtijevao za dio vile Feller”.
“Transakcija zbirke Stahuljak za dio vile Feller dvostruki je dobitak za hrvatsku sredinu. S jedne strane učinili bi se dostupnima predmeti koji nadopunjuju našu povijest kasnog 19. i ranog 20. stoljeća, a s druge strane otvaraju jedini put očuvanju iznimnog spomeničkog prostora vile Feller”, smatra Čorak, a s njom se slaže i dr. Tonko Maroević. Zamjenu podržava i arhitekt Aleksander Laslo.
Zamjenom bi bili zadovoljni i nasljednici obitelji Feller jer bi im u tom slučaju Grad isplatio oko milijun kuna za manji dio koji im je vraćen u denacionalizaciji, a jedan dio kuće u kojoj su odrastali sačuvao bi se od propadanja.
Fellerovi su gradnjom triju važnih građevina urbano oblikovali Zagreb. Financirali su gradnju dvokatnice na Tomislavovu trgu 1903., koju su projektirali kraljevski arhitekti Hönigsberg i Deutsch, Vjekoslav Basler za njih je 1905./1906. sagradio i četverokatnicu na uglu Trga bana Jelačiča i Jurišićeve ulice, u to vrijeme najvišu zgradu u Zagrebu, na kojoj se nalazila golema boca Elsa-fluida. Eugen Feller, naime, bio je pionir u ljekarničkom oglašavanju i od svog je proizvoda napravio brand.
Vila Feller - u kojoj se nalazilo 28 soba, uključujući i dvorane, dvije čekaonice, sedam kupaonica, brojni toaleti, hodnici, stubišta - 1914. objavljena je u prestižnom časopisu međunarodne reputacije Innen-Dekoration iz Darmstadta. Nacrte su nostrificirali zagrebački arhitekti Benedik i Baranyai.
Obitelj Feller bila je brojna. Pater familias Eugen Viktor Feller imao je 12 djece, a neki od njih izrasli su u velikane naše umjetnosti i svjetske znanosti. Dok je on sam bio poznati ljekarnik i obogatio se na revolucionarnim kozmetičkim prozvodima, a i trojica sinova krenula su njegovim stopama, sin Miroslav bio je književnik i teoretičar vizulanih komunikacija, Marijan je bio pijanist i pedagog, a najsvjetlija točka obitelji, Vilibald, svjetsku je slavu stekao na području matematike, proučavajući u Americi teoriju vjerojatnosti i družeći se sa samim Einsteinom.
Gotovo su sva djeca studirala i svi su na neki način bili lumeni. Vilibald, koji je poslije promijenio ime u William, već je s 22 godine stekao doktorat, a po njemu je nazvano fascinantnih 150 matematičkih teorija i pojmova.
No, genijalna djeca nisu imala mnogo potomaka, pa ih je danas ostalo tek nekoliko. Nakon procvata tijekom proizvodnje Elsa-fluida, poslovno se carstvo počelo raspadati. Došao je i II. svjetski rat, a budući da je obitelj bila židovskog podrijetla, neki od njih su nastradali u logorima Jasenovca i Stare Gradiške, neki su se odselili u inozemstvo, a s dolaskom komunizma, kao i mnoge “nepoćudne” obitelji, i njihova je bila smatrana buržujskom, te je u njihovu velebnu građevinu trebalo useliti siromašne obitelji. Nacionalizaran im je velik dio imovine.
Rasprodaja imovine Marta Zdenković, praunuka Eugena Viktora Fellera, prenosi nam što joj je o tom vremenu rekla majka. “Do gradnje vile obitelj je živjela u Stubici gdje su imali i tvornicu. Kuća u Jurjevskoj, velika oko 1200 četvornih metara, u to je doba bila prava avangarda. Imala je i posebnu kuću za poslugu i golem vrt koji se protezao sve do Dubravkina puta. Cijelo imanje bilo je veliko oko 10.000 kvadrata. Bila je to prva građevina u Zagrebu s centralnim grijanjem. Moj je pradjed bio prilično imućan i među prvima je imao automobil. Moja mu je mama bila najstarija unuka i jedina koja ga je upoznala. Ne znam kako se raspalo to cartsvo...”
“A znate li recept za Elsa-fluid?” pitam je.
“Nikad ga nitko nije saznao. Prabaka je, nakon pradjeda, brzo umrla. A djeca nisu razmišljala o recepturi”, kaže.
Eugenovi sinovi otišli su svaki svojim putem. Kuća je postajala sve praznija, a obitelj sve siromašnija. Komunistička vlast u vilu je smjestila jednog majora koji je sa sobom donio i kozu. Martin djed pisao je tadašnjem gradonačelniku: “Dok vam ovo pišem, koza majorova brsti ceder libanonski.” Ali, gradonačelnika nije bilo briga ni za kozu ni za kuću.
Nakon II. svjetskog rata obitelj je počela rasprodavati imovinu. Prodavala je dio po dio kuće. Više to nije bila obiteljska rezidencija, nego zgrada s nekoliko stanova, tako da danas postoji čak 14 vlasnika. I Martina majka 1972. prodala je svoj dio, a dio je nacionaliziran. Konačno, obitelj je dobila tek 7/18 dvorane. Vraćeno im je 30-ak kvadrata prostora. Marta Zdenković dobila je i smiješnu odštetu. Godišnje će do 2019. primati oko 1800 kuna.
“Kad dođem onamo, osjećaji su podijeljeni. U jednu ruku najradije ne bih išla, a opet – ondje sam odrasla i drago mi je što sam uspjela sačuvati barem fotografije i neke memorablije iz tog doba”, kaže Marta Zdenković, 65-godišnja logopedica u mirovini, koja danas živi sama u stanu na Pantovčaku.
I ona podržava inicijativu Jure Gašparca jer kaže da je to jedini način da se dvorana sačuva od zaborava.
U vili Feller živi i slavna primabalerina, novinarka i spisateljica Maja Bezjak, godinama predstavnica suvlasnika kuće. Stan od 90 četvornih metara kupila je prije 40-ak godina, a za propadanje vile najviše krivi državu.
“Sve ove godine pokušavala sam barem malo sačuvati izvornost kuće, ali to je bilo teško bez pomoći države. Kuća je zaudarala po vlazi, morala sam mijenjati plinske instalacije, provoditi novu hidroizolaciju, kanalizaciju, popravljala sam krov… A sve to košta. Žao mi je što je sve tako ispalo, obitelj nije kriva, oni su morali prodavati da bi preživjeli. Međutim, to je država trebala otkupiti i napraviti neki memorijalni prostor. Ovako je sav namještaj odnesen i nepovratno izgubljen”, kaže Maja Bezjak.