Podsjetimo se na izložbu “U susret Muzeju suvremene umjetnosti“ održane 1986. godine u Klovićevim dvorima. Još je bio živ gospodin Božo Bek, začetnik ideje Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu i zaslužan za održavanje visoke razine vođenja tadašnje Galerije suvremene umjetnosti. Poznavao sam ga. Muzej je zamišljen kao mjesto gdje stanuje Ideja. Ideja s veliko “I“. Ideja da možemo promijeniti svijet. Učiniti ga boljim. Mnogi umjetnici i intelektualci okupljeni oko Galerije jednako su vidjeli Muzej, a živjeli su skromno, neshvaćeni i nepokorni. Nekad ih se nazivalo avangardom. Nije to bio pejorativni naziv. Gledalo se prema naprijed, vjerovalo u bolju budućnost. Pamtimo sve kustose iz toga vremena: Kelemena, Bašičevića, Putara, Matičevića, Susovskog, Koščevića, Lučića, Gattinku, skoro sa svima bio sam i prijatelj.
Prošle su ratne godine i godine gradnje muzeja. Muzej je otvoren. Ogromna kuća za koju se besmisleno naglašava da podsjeća na Kniferov Meandar, remek-djelo naše suvremene umjetnosti. Kuća od betona i lexana, nefunkcionalna i preskupa, sigurno nije remek-djelo suvremene arhitekture. U ovoj slavljeničkoj atmosferi kad nam političari i razni drugi celebrities govore da smo konačno dobili muzej svjetskog formata, kao da ga nismo masno preplatili, kritizirajući ga dovodimo se u opasnost. Kao da pljujemo po Hrvatskoj.
Mi nismo dobili Muzej. Nama su uzeli Muzej. Dobili smo skladište umjetničke robe. Na press konferenciji povodom otvorenja skladišta gospodin Božo Bek nije ni spomenut. Ondje su sjedili bezimeni kustosi. Božo Bek nije bio samo osoba s vizijom, on je i metafora u umjetničkim krugovima za živo umjetničko i intelektualno žarište gdje su umjetnik i njegovo djelo predmet potpune pažnje cijele institucije. U skučenom prostoru popularno zvanom Gornjogradska galerija, u vrijeme rigidne ideologije, osmislio se i razvio svjetski pokret Nove tendencije. I poslije, sve do 1986. godine, do izložbe “U susret Muzeju suvremene umjetnosti“, vodeći brigu o kasnim avangardama u sedamdesetim godinama i prvim izrazima postmoderne umjetnosti, umjetnici su imali pripadajući im dignitet u toj kući. Pogledajmo što nam je ostalo u zbirci Muzeja iz tog vremena i usporedimo s “izložbom“ novih akvizicija iz ovoga vremena upravo izloženim u Muzeju. Tada se neuki političari nisu usudili miješati u politiku Muzeja, a niti bi im to bilo dozvoljeno, jer je postojao moralni i intelektualni dignitet i integritet u toj instituciji.
Na pročelju zgrade piše kakva ideja danas stanuje u njoj. Budalasta priča Brace Dimitrijevića o kraljevom psu zalutalom u dvorište do tada nepoznatog umjetnika Leonarda da Vincija modificirana je u tekst nad ulazom, izjednačujući Maljeviča, Picabiju, Magrittea i Duchampa s nepoznatim, možda i nepostojećim imenima. Možda je moglo pisati i: “Vi koji ulazite zaboravite svaku nadu.”
Upravo nas to čeka u zgradi. Uselila se jedna druga ideja u kojoj je sve relativno, u kojoj je umjetnost roba, u kojoj je duh napustio tijelo. Ostala je samo ambalaža. Bez znanja, stava i stila zgrada je pretrpana robom kao da ju je slagao kustoski tim bankrotiranog trgovačkog lanca Pevec. Ovo nije mjesto kontemplacije, već poharani konzumni centar u sezonskoj rasprodaji. Pogledajmo kako je tretiran umjetnik, odnosno njegovo djelo. Gorgona je predstavljena na polici, skulpture su postavljene ispred na zid naslonjenih i oku nepristupačnih slika, na policu polegnutih crteža, itd. Da se razumijemo, umjetnik ima pravo učiniti sa svojim radom što god hoće, izložiti ga i neraspakiranog, pogotovo ako se zove Ivan Kožarić, ali jedan bezimeni kustos, kako god manipulirao umjetničkim djelom, neće postati umjetnikom. Kustos treba služiti djelu. Imam dojam da su zgrada i stalni postav, umjesto da afirmiraju umjetnikovu ideju, postali sami atrakcija, a umjetnička djela služe kao kozmetičko sredstvo za pokrivanje nedostataka i zgrade i koncepcije stalnog postava. Kad su ozbiljna umjetnička djela napravljena od materijala iskopanih iz najintimnijih rudnika prepoznata i kad su godinama čuvana čekala dostojno mjesto u Muzeju, a završe kao broš na lošoj odjeći skupa s lošom navrat-nanos skupljenom bižuterijom, moramo se zapitati tko to čini i zašto.
Naivno je misliti da su to slučajni događaji. Poznati proces pretvaranja javnog dobra u privatni interes, kako objašnjava Naomi Klein, do uvredljive karikature događa nam se pred nosom.
Scenarij je napisan skrivenom rukom, ali prepoznatljiva rukopisa. Glumeći dobrotvora, poklanjajući mape grafika, tražeći da ih se obuče kućom, da im se da dignitet ikakve vrijednosti, aktualni ministar kulture predatorski precizno u izvanrednim okolnostima donosi danajske darove i podmeće kukavičja jaja. Bujica dogovorenih “poklona“ je nahrupila, brana je popustila i muzej je naplavljen. U branu i njene filtre planski je, u dogovoru s partnerima u gradskoj upravi, ugrađen loš materijal. Bio sam predsjednik Upravnog vijeća Muzeja. Znam o čemu govorim. Planski su zapošljavani kustosi bez bibliografije, bez biografije, bez iskustva, bez autoriteta. Oni sposobni s biografijama napustili su Muzej ili su potisnuti. O svemu tome brujali su mediji, ali je vlasnik Muzeja ostao autističan.
Pogled s prve linije umjetničke borbe protiv mediokritetstva i umjetničke avangarde okrenut je prema ljudima okupljenima oko pozadinskog kazana. Ostvaruje se ona Picassova da uvijek pozadinci viču “Mi smo avangarda!“ Oni koji proizvode robu, a ne umjetnost, trebaju capoa di tutti capi. I on treba njih. Pseudogarniture su spremne čekale. Za početak, bilo je potrebno pokrenuti godinama pažljivo skupljanu zbirku na stranu. Znamo kako je do toga došlo. Trebalo je patentirati pojam anonimnih recenzenata, ustoličiti mediokritetsku mjeru kao vrhunski standard, predati Muzej u ruke anonimnima koji krivotvore svoju biografiju – o čemu je već pisano – a ignorirati mišljenje autora nedavno izašlog vrhunskog izdavačkog djela “Tradicija i moderna” akademkinje Vere Horvat Pintarić.
Koncept stalnog postava pod nazivom “Zbirke u pokretu” nije krivotvorio povijest, on ju je, kako kaže jedan moj prijatelj, obrisao. U Muzeju vlada kaos. Uvjeren sam da nema ni jednog umjetnika koji može nabrojati pet kustoskih grupa na koje je zbirka podijeljena, sumnjam da i sami umjetnici znaju u kojoj su grupi i zašto. Kod nekih sam to i provjerio, a ni sam ne znam gdje su me stavili, niti me zanima. Žao mi je da sam dio tog džumbusa, a ovaj dirty-dancing kustosa i kustosice ne smatram dostojnim ozbiljne rasprave. Ne ustanoviti kronološki umjetničke događaje znači od povijesti pokušati napraviti nezanimljivi dojam prošlosti. Gdje, kada i zašto je nastalo neko umjetničko djelo, identifikacijski je imperativ. Bez toga smo pusta ledina potrebna jedino trgovcima. Vrijednosti treba relativizirati, jer to je prostor koji trgovci vole, prostor za cjenkanje i nagodbu. I zato moraju stajati pod istim krovom visoke umjetničke vrijednosti, kao što su Bakić, Srnec, Knifer, Picelj ili Kožarić, s vulgarnim kičem autora poput Dimitrija Popovića, Vladimira Meglića i drugih anonimusa.
Sa zgražanjem uočavam da nema Ljube Ivančića, Frane Šimunovića, koji su inače prisutni u fundusu, nema ni Ante Kuduza, zatim Deana Jokanovića i umjetnika sličnih vrijednosti. Cijeli umjetnički životi kao da nisu ni bili. Mladen Galić i Ljerka Šibenik, dvoje elegantnih umjetnika s finim radovima koji su među prvima u Europi radili s crnim svjetlom i neonom, potpuno su pogrešno prezentirani u onoj jadnoj konstelaciji akvizicija. S osamdesetim godinama kustosi su u potpunom nesporazumu. Tvrde da su to nekreativne godine, a upravo je njihova koncepcija proizvod teorija proizvedenih u tim godinama. Bez obzira na to je li njihov kreacionistički pristup njihov svjetonazor ili njihova svjesna podvala, to je sigurno njihova legitimacija. Dati u ruke zbirku skupljanu pola stoljeća i kuću vrijednu pola milijarde kuna ljudima koji ne mogu izaći iz svoje solipsističke uskogrudnosti neodgovorno je.
Predugačak bi bio popis neshvaćenih radova od tzv. struke. A o skandaloznoj ignoranciji i bahatosti prema umjetničkom djelu i amaterskom scenografskom postavljanju, tehničkom i tehnološkom šlamperaju mjesto je za raspravu na drugome mjestu. Možda vrijedi spomenuti da su za vrijeme svečanog otvorenja Muzeja jednog od začetnika i osnivača, Ivana Picelja, glavnog protagonista u filmu o Muzeju, zajedno s Getuliom Alvianijem, novotendencijašem i donatorom velike kolekcije svojih djela vukovarskom muzeju, ostavili vani na kiši čekati da ih netko prepozna kao i mnoge druge.
Upravo se piše kraj scenarija opet poznatim rukopisom u kojem grad predaje državi, odnosno Ministarstvu kulture, polovicu osnivačkih prava Muzeja i skoro potpuno kadroviranje uprave s uvjetovanim zadržavanjem postojeće ravnateljice. Ako se članovi Gradske skupštine ne osvijeste, dream team za brisanje povijesti može mirno završiti svoj posao i nitko ih neće ni prozvati jer im se ne zna niti imena.