40 godina filmskog seksa u Hrvata - Globus.hr

RAZDJEVIČENJE DOMAĆE KINEMATOGRAFIJE

40 godina filmskog seksa u Hrvata

Ovih se dana navršava 40 godina od pojave prve scene spolnog odnosa u hrvatskom filmu, koji se dotad, nasuprot europskoj kinematografiji, budno klonio bilo kakva dodira s tom “opasnom” temom

U nizu obljetnica koje upravo proslavljamo, jedna nam je gotovo promakla. Sredinom prosinca, točno prije četiri desetljeća, napokon se pojavio hrvatski film sa scenom u kojoj je nedvojbeno da se odigrao seksualni odnos. Davne 1969. godine, 16. prosinca, dozvolu za prikazivanje dobio je film Krste Papića ”Lisice“, i odmah se našao u distribuciji, gdje je prošao dosta skromno.

Nije imao posebno atraktivan plakat ni fotografije u izlozima kina, bilo je očito da je u pitanju nekakva politizirana drama crno-bijele fakture fotografije, a i pripadao je publici neatraktivnoj struji ”crnog vala“, koju su kritičari hvalili, pljuštale su i nagrade po domaćim i međunarodnim festivalima, ali osobite zarade od nje nije bilo.

Ipak, Zagrepčani koji su se odlučili pogledati film u tadašnjem kinu Balkan u Varšavskoj ulici (današnjoj Europi) zasigurno nisu požalili. Ne samo stoga što je u pitanju bilo izvrsno ostvarenje (Papićev drugi cjelovečernji film za nekoliko je ”kopalja“ nadvisio slabo ocijenjeni prvijenac ”Iluzija“) nego i zato što je sadržavao prizore dotad neviđene u hrvatskoj kinematografiji.

Radnja se odigravala 1948., u vrličkom kamenjaru, gdje se upravo spremala svadba nešto starijeg mještana (Fabijan Šovagović) i lijepe seoske cure (Jagoda Kaloper). Signal da gledamo malo drukčiji hrvatski film uslijedio je u sceni u kojoj se nevjesta i njezine prijateljice zadirkuju i maze, kako bi olakšale napetost prije svadbe.

Pred kamerama se razgolitila poneka dojka, zadignule su se suknje i otkrile što se krije iznad koljena, ukratko, prizori krcati nesvakodnevnom erotikom. Malo dalje, u kinu Lika, već su igrale danske erotske komedije i njemački seksualno obrazovni filmovi koji su pokazivali puno više, no ”roba“ iz ”domaće radinosti“ uvijek je bila na posebnoj cijeni.

A onda je uslijedio šok. Na svadbi se pojavio politički moćnik iz tog kraja (Adem Ćejvan) i u jednom je trenutku iskoristio priliku: dok je bio na samu s nevjestom, zaskočio ju je. Ona se otimala, ali uzalud. Legao je na nju, bio je veći i jači. Ništa se zapravo nije vidjelo, nitko od njih nije bio gol, ali je seksa nedvojbeno bilo, jer je scena napravljena tako da se poštuje princip realnog vremena. Takvo nešto dosad se u nas nitko nije usudio napraviti.

Nameću se dva pitanja. Prvo, zašto smo morali čekati do 1969. da se u hrvatskom filmu nešto takvo pokaže. Pa dvije i pol godine prije, u filmu Dušana Makavejeva ”Ljubavni slučaj ili tragedija službenice PTT“, Eva Ras i Slobodan Aligrudić nesputano su hodali goli, a Zagrepčani su znali cijeniti taj koktel seksa, komedije i politike, jer se pred kinom Balkan danima tražila ulaznica više.

Hrvatski je film, nažalost, uvijek bio poseban slučaj. Kada je Šime Šimatović 1961. ekranizirao ”Pustolova pred vratima“ Milana Begovića, junakinja je (glumi je mlada Ana Karić) postala od nimfomanke eterična, traumatizirana heroina. Ljubavnu igru u krevetu u filmu ”Svanuća“ Nikole Tanhofera izveli su glumci koji tada nisu živjeli u ovoj sredini, Miha Baloh i pjevačica Senka Veletanlić (a i scena je bila dosta čedna), dok u ”Rondu“ Zvonimira Berkovića, jednom od nastupnih ostvarenja hrvatskog filmskog modernizma, pokaže se štošta, ali ne i preljub između Milene Dravić i Steve Žigona.

Sramežljivi Hrvati. Znakovito, prve slobodnije scene u hrvatskoj kinematografiji snimile su beogradske glumice Olivera Vučo (”Ponedjeljak ili utorak“) i Vera Čukić (”Imam dvije mame i dva tate“), jer bi njihovim zagrebačkim kolegicama to možda bilo neprilično. Prvu i jedinu scenu seksa veliki hrvatski redatelj Branko Bauer napravio je u filmu ”Doći i ostati“, koji se bavi sudbinama srpskih sezonskih radnika u Beogradu.

Hrvatski je film bio podozriv i ćudoredan glede scena seksa jer je bio kontroliran: projekte su odobravali filmski fondovi ili vijeća produkcijskih poduzeća, kojima bi prizori seksa predstavljali znak za uzbunu. Spoj građanske sredine i socijalističkog morala rezultirao je krajnjom sterilnošću kinematografije. Makavejev je, recimo, ”Ljubavni slučaj“ dobio na osnovi dobrog odjeka prvijenca ”Čovek nije tica“: u Avala filmu su dobili na uvid samo kraći sinopsis, a scenarij mu ionako nitko ne bi čitao, jer su u to doba svi bili zauzeti produkcijom ”Skupljača perja“. Takvo nešto u hrvatskom bi filmu bilo nezamislivo.

Drugo, kad je već prva prava scena napravljena u ”Lisicama“, zašto silovanje? Zašto ne ljubavna scena? To je već slučaj za psihoanalitičara hrvatske kinematografije! Pedesetih godina junakinje su neprestano bile izložene pogledima pohotnika, koje nisu željele za partnere: Ljuba Tadić tako je nasrtao na Tamaru Miletić u filmu Kreše Golika ”Djevojka i hrast“ te na Miru Nikolić u ”Nije bilo uzalud“ Nikole Tanhofera.

Fini dečki bili su neučinkoviti (Andrej Kurent u prvom, a Boris Buzančić u drugom filmu), pa su grubijani koristili priliku. Također, prva malo slobodnija scena u hrvatskom filmu, ona između Ljubice Jović i Milana Puzića u ”Pukotini raja“ Vladimira Pogačića, također predstavlja silovanje, i to između supružnika. Možda su filmaši htjeli poručiti nešto o društvu što nitko nije htio slušati!

Nepoželjne gay-scene. Papić je snimio ”Lisice“ u liberalnoj atmosferi Hrvatskog proljeća, kada je taj žestoki paket seksa, nasilja i politike jedino i mogao dobiti državnu potporu. Kruti je sistem, međutim, već bio nagrizen. Fadil Hadžić upravo je snimio dva filma koja su imala velik uspjeh u kinima, ”Tri sata za ljubav“ i ”Divlji anđeli“, a posebno je zanimljiv drugi, u kojem Igor Galo i Neda Arnerić, goli do pasa, imaju neku vrstu petinga u Uvali Scott.

Galo je postao pravi muški seks simbol na prijelazu šezdesetih u sedamdesete, a status je zacementirao nastupom u kontroverznoj ”Maškaradi“ Boštjana Hladnika, slovensko-hrvatskoj koprodukciji, u kojoj su se u prizorima orgija razgolićivali deseci naočitih statista. Iz tog jugoslavenskog odgovora na zapadnjačke filmove o otuđenom društvu i seksu izbačena je samo jedna scena, ona u kojoj sin junakinje kriomice onanira na Igora Gala: iako su se homoseksualni motivi tih godina mogli naći u srpskim filmovima, ovakvo nešto izravno zgranulo je cenzuru.

Promjena pravila zatekla je i rafiniranog Zvonimira Berkovića, pa se tih godina odlučio na jedinu eksplicitnu scenu seksa u svojem opusu. U ”Putovanju na mjesto nesreće“ Rade Šerbedžija zaskoči neodlučnu Anu Karić negdje na savskom nasipu, pa u sceni snimljenoj noću ona čak pokaže i grudi.

Ipak, primjereno redateljevu habitusu, puno se erotičnijom doima scena iz ”Kontese Dore“, u kojoj Šerbedžija koketira s Almom Pricom, nego izravni prizori seksa u ”Putovanju“. A i Ante Babaja svukao je Svena Lastu i Milku Podrug-Kokotović u filmu ”Mirisi, zlato i tamjan“, što četiri godine prije nije ni pokušao s protagonistima svoje ”Breze“, Batom Živojinovićem i Mancom Košir.

Partijska intervencija u Karađorđevu krajem 1971. upozorila je ionako ne suviše buntovne hrvatske filmaše da se političkih tema na filmu treba kloniti (Papić je ipak dvije godine poslije snimio kontroverznu ”Predstavu Hamleta u selu Mrduša Donja“), ali se zato nitko više nije bunio na prizore seksa. Tomislav Radić, ohrabren sjajnim odjekom svog ”no budget“ prvijenca ”Živa istina“, svukao je gotovo sve protagoniste ”Timona“ (1973.): scena u hotelskoj sobi s kazališnim prvacima Borisom Buzančićem i Sašom Violić i za današnje je standarde nevjerojatno opušten, realistično dočaran prikaz izvanbračnog seksa. Lordan Zafranović je, pak, u ”Mukama po Mati“ (1975.) preferirao egzibicionizam, pa glavni glumac, Slovenac Boris Cavazza, zavodi svoju deset godina stariju partnericu Herminu Pipinić – na klaviru!

Zafranovićev prevrat. Prijelomno ostvarenje bila je Zafranovićeva ”Okupacija u 26 slika“ iz 1978., koja je demonstrirala da se u okviru politički zacrtanih okvira krije nevjerojatna sloboda u prikazivanju seksa i nasilja, a koja pak – na primjeren način upakirana – može publici biti privlačna.

Film mu je bio velik hit, a primjer mu je slijedio Rajko Grlić s politiziranom melodramom ”Samo jednom se ljubi“. Hrvatska je kinematografija ušla u osamdesete kao zrela, povremeno vrlo kreativna filmska radionica, u kojoj se podrazumijeva da gledatelje ponajprije treba privući u kina te da prizori seksa u tome mogu itekako pomoći.

Zafranovićev je svaki film bio njima nakrcan, debitant Miro Mikuljan svukao je Enu Begović i Milana Štrljića za scenu seksa na sijenu u filmu ”Hoću živjeti“, ”Oficir s ružom“ Dejana Šorka koristio je sve erotske adute atraktivnih protagonista Ksenije Pajić, Žarka Lauševića i Dragane Mrkić, veteran Vatroslav Mimica režirao je dojmljivu sekvencu sa Sanjom Vejnović i Draganom Nikolićem u ”Banović Strahinji“, a granice je svjesno pomakao Nikola Babić s ”Medenim mjesecom“, ekranizacijom romana Zvonimira Majdaka ”Marko na mukama“: bio je to pravi meki pornić sa socijalnim nabojem, koji je punio kina i izazvao zgražanje kulturnjaka, jer su se u njemu razodijevale kazališne primadone Biserka Ipša i Nada Abrus.

Da je ipak u pitanju vrlo licemjerna sredina, pokazalo se potkraj tog desetljeća, kada je filmaš amater Zvonimir Maycug pokušao snimiti prvi domaći tvrdi pornić naslovljen ”Oaza“. Tek što je donio snimljeni materijal na obradu u Jadran film, prijavili su ga policiji zbog pornografije, pa je završio u zatvoru.

Veliki nazadak. Ratne su godine, glede prizora seksa, vratile hrvatski film nekoliko desetljeća unatrag; opet je čvrsto uspostavljena državna kontrola nad kinematografijom, a njezin drugi mecena, Hrvatska televizija, ionako nije tolerirao tu vrstu sadržaja. Ipak, neočekivani prizori stizali su iz nezavisnih produkcija.

Nepredvidljivi Jakov Sedlar obogatio je svoju adaptaciju Krležine drame ”U agoniji“ scenom lezbijskog seksa (Zoja Odak i Nives Ivanković primjereno su ukočene u tom pionirskom pothvatu), a Maycug je režirao ”Kalvariju“, prvi hrvatski gay-film. Redatelj ”Oaze“ napravio je još jedan pionirski potez, ali se povukao kada mu se pružila prilika snimiti prve scene muškog seksa u nas: glumci Dubravko Sidor i Miran Javorović navodno nisu imali ništa protiv da film bude malo ”konkretniji“, no Maycug se nije usudio...

Hrvatska kinematografija danas kombinira prednosti koje je uživala u razdoblju Hrvatskog proljeća i osamdesetih godina. Nikakvih izravnih pritisaka nema, ali... Da li bi prizori seksa između Nine Violić i Leona Lučeva u filmu ”Sami“ bili tako izazovni da ga nije producirao Alka film Jose Patljaka bez državne potpore. Isto je poduzeće proizvelo – opet bez pomoći države - i ”Fine mrtve djevojke“ Dalibora Matanića, s prvom scenom lezbijskog seksa u profesionalnoj kinematografiji (izvode ga Nina Violić i Olga Pakalović).

Bi li scena ostala takva da je film morao na kolaudaciju u Ministarstvo kulture? Seks na ekranu je očito dozvoljen, no filmaši znaju biti dosta suspregnuti kada se u tako nešto upuste. Možda ga je Nikša Sviličić zato i izbjegavao u svom prvijencu ”Vjerujem u anđele“: film je mogao prometnuti Dolores Lambašu u novu erotsku ikonu, ali redatelj to nije ni htio ni znao učiniti. Samo hrabri profitiraju, što pokazuje primjer Hrvoja Hribara i komedije ”Što je muškarac bez brkova“: da je samo malo prigušio erotiku Zrinke Cvitešić ili antiklerikalizam priče, film bi teško privukao u kina više od 150 tisuća gledatelja.

Rajko Grlić

Zanatski najbolji hrvatski redatelj za seks

U zanatskom pogledu Rajko Grlić najbolji je redatelj scena seksa u hrvatskoj kinematografiji. U “Samo jednom se ljubi” može se prigovoriti povremenoj ukočenosti mise-en-scenea (i koječemu drugom), no kad se Miki Manojlović i Vladica Milosavljević prepuste jedno drugome, film “diše” drugačije. Stvar je u redatelju koji zna relaksirati glumce i osmisliti kadrove. Podjednako su dobri prizori seksa u “Karauli”, s debitantom Tonijem Gojanovićem i makedonskom glumicom Vericom Nedeskom: neposrednijih scena takve vrste nije bilo na ovim prostorima. Početkom naredne godine vjerojatno će i premijera novog Grlićeva filma “Neka to ostane među nama”, u kojem bi redatelj trebao opravdati reputaciju: u erotskim prizorima sudjeluju Miki Manojlović, Nataša Dorčić i Ksenija Pajić. Potonja glumica otkriće je iz Grlićeva filma “Za sreću je potrebno troje”.

Antun Vrdoljak

Majstor za brzi, “parti-zanski” seks i fetišist grudi

Često karakteriziran kao konzervativac i patrijarhalan tip, Antun Vrdoljak nikad se nije osobito usredotočio na sam čin seksa. U partizanskom filmu “U gori raste zelen bor” Boris Dvornik i Inge Appelt to obavljaju nabrzinu na tavanu, usred ratnih operacija: kao da se poručuje da za nešto drugo nije bilo vremena, a možda ni umijeća. Slična je situacija s epskom kronikom “Duga mračna noć”, u kojoj Goran Višnjić i Katarina Bistrović Darvaš započinju “partizansku” vezu bez puno mudrovanja, nakon što je iz igre ispao Mustafa Nadarević. Znatno je veći problem skromno erotsko nadahnuće u “Kiklopu” i “Glembajevima”, gdje se pravi erotoman itekako mogao razigrati. Vrdoljak, uzgred, ima poseban fetiš, a to su ženske grudi. Malo je koja glumica napustila snimanje njegova filma, a da nije pokazala poprsje, kako Mira Furlan, tako i Vera Zima.

GOLI U AKCIJI

U Zafranovićevu filmu nema simulacija, seks - “za pravo” 

Kritičari vole isticati da u Zafranovićevim filmovima vlada opreka Erosa i Thanatosa, seksa i smrti, što je, zasigurno, točno, no erotski su prizori kod njega zanimljiviji po konceptu nego po izvedbi, što je, uostalom, i slučaj s njegovim cjelokupnim opusom, ne samo prizorima seksa. Zafranovićev je štos osigurati dobrog direktora fotografije (Karpo Aćimović Godina, Andrija Pivčević), pronaći efektne lokacije i nagovoriti glumce da se svuku. Sve ostalo dosta je drveno, jer se erotika u ”Ujedu anđela“ i filmu ”Haloa – Praznik kurvi“ svodi na grčenje tijela i na grimase. Iako se u njegovim filmovima čini da je u pitanju čista simulacija seksa, jedan od glumaca poslije je priznao da je bio pomalo šokiran da se neki od prizora izvode i ”za pravo“.

Tomislav Radić

Njegovi glumci uopće se ne stide svoje golotinje

Redatelj legendarne “Žive istine” najintrigantnije se odnosi prema golotinji glumaca: oni hodaju ispred kamere kao da su odjeveni, uopće se ne stide, a ni redatelj iz njihove nagosti ne predstavlja poseban problem. Scene seksa čvrsto su utkane u dramsku cjelinu, ne doimaju se kao eksploatacijska dosjetka kojom treba privući gledatelja. U Radićevu posljednjem filmu “Tri priče o nespavanju” podjednako se skidaju muškarci i žene, u krevetu nema plahti koje bi skrivale golotinju, a na tuširanje se ide bez skrivanja genitalija pred partnerom, kako je to uostalom i u životu. Radić upravo završava novi film “Kotlovina”: ponadajmo se da će scene seksa predviđene u scenariju biti dostatno uvjerljive da opstanu u završnoj verziji.

Lukas Nola

Vizualni egzibicionizam modernog Zafranovića

Lukas Nola moderni je pandan Lordana Zafranovića: seks je kod njega skopčan s vizualnim egzibicionizmom, dugim kadrovima i kompliciranim redateljskim rješenjima. “Pravo čudo” započinje kadrom koji uključuje desetak glumaca i još više statista, a vrhunac mu je prizor seksa u zahodu, u kojem su Rade Šerbedžija i anonimna partnerica. Nolin film “Rusko meso” odigravao se u javnoj kući, ali seksa u njemu jedva da je bilo, jer ga je producirala Hrvatska televizija. Propust je nadoknađen u futurističkoj art drami “Sami”, s Ninom Violić i Leonom Lučevom, u kojoj prizori seksa nisu simulirani. Šteta što film nije bio suvisliji, pa se glumačka hrabrost svela na sudjelovanje u zahtjevnom erotskom videospotu.

Zrinko Ogresta

Strast po prinudi: seks i užitak  ne idu zajedno

Poput Antuna Vrdoljaka, ni Zrinko Ogresta nije razuzdani erotoman. Štoviše, po svjetonazoru je nešto posve suprotno. Ipak, njegovi se filmovi dosta vrte oko seksa. U “Ispranima” mladi par (Katarina Bistrović Darvaš i Josip Kučan) nikako da u ratnom Zagrebu pronađe mjesto gdje bi imali seksualni odnos (predložak je roman kultnog poljskog pisca Mareka Hlaska “Osmi dan u tjednu”, remek-djelo socijalističke stambene traume), pa naposljetku završe krajnje neerotično, na nekakvom ugljenu. Zanimljivo, seks i zadovoljstvo za Ogrestu ne idu zajedno, pa se Leon Lučev (domaćim filmašima on je očito filmski pastuh broj jedan: uskoro ćemo ga u sličnim prizorima vidjeti i u novom, izvrsnom filmu Jasmile Žbanić “Na putu”) i Darija Lorenci u važnoj sceni filma “Iza stakla” stišću jedno uz drugo kao po prinudi.