Godinu dana prije početka mahnite staljinističke represije nad žiteljima Rusije, najbliži suradnici, poklonici i kolege-prijatelji ispratili su Kazimira Maljeviča na posljednje počivalište u Nemčinovki, nadomak Moskve (1935.). Iznad njegova odra koso prema zidu bila je postavljena slika “Crnog kvadrata”, na gornjoj strani lijesa naslikani crni krug i kvadrat, a na grobnom mjestu kameni blok s crnom ikonom suprematizma.
Danas se više ne zna točno mjesto gdje je pokopan slikar i vrsni pedagog. Ratni je vihor prebrisao tragove njegova počivališta kao što je službena partijska politika nastojala utajiti njegov umjetnički eksperiment. I premda se činilo da će u tome uspjeti, na kraju je – nakon više od pola stoljeća – magična dimenzija iste ostavštine pobijedila sve opstrukcije. Kako od strane partijskih činovnika ili zagovaratelja Staljinove “redukcije političkih protivnika” tako i promicatelja socijalističkog realizma ili ideološki intonirane umjetnosti u ime svih proletera Sovjetskoga saveza i šire.
Treba imati na umu da je pravoslavni misticizam bio u pozadini Maljevičeve ideje o novom poretku u umjetnosti. Snažno iracionalno ozračje čak je za brojne djelatnike u kulturi predstavljalo nepremostivu barijeru pa je posve razumljiva činjenica kako je na širi odjek – ili popularizaciju – ideje o slikarstvu konceptualnog predznaka trebalo čekati barem tri decenija i više od njegove smrti.
...
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU GLOBUSA