Smatram da je Sanader, ne ulazeći u to je li kriv za nešto kazneno ili nije, napravio nešto strašno: jednu posvemašnju destrukciju HDZ-a, u načinu rada i svjetonazoru, te kroz sudbinu brojnih ljudi. Ta devastacija i zacjeljivanje svih tih neugodnih rana proces je koji će potrajati – ključnu rečenicu izgovorio je na kraju već odavno zaboravljeni Ivić Pašalić, svojedobno drugi ili treći najmoćniji čovjek Hrvatske, što se ovih dana – najprije na proslavi dvadeset pete godišnjice Prvog Općeg sabora HDZ-a u Lisinskom, a onda i intervjuom u Jutarnjem listu – načas probudio iz inducirane političke kome.
Povratak u javni život nije osobito izvjestan - “zacjelivanje je”, kako ono, “proces koji će potrajati” - a ni prognoze neurodemiurga Tomislava Karamarka nisu osobito obećavajuće. Najzad, buđenje je trajalo tek trenutak-dva, pacijent je stigao tek, kao nekad, pomaknuti malim prstom, i izgovoriti ključnu rečenicu: “Smatram da je Sanader, ne ulazeći u to je li kriv za nešto kazneno ili nije, napravio nešto strašno: jednu posvemašnju destrukciju HDZ-a.”
S različitih krajeva HDZ-a dovršena je tako revizija historijske uloge Ive Sanadera kao čovjeka koji je – “ne ulazeći u to je li kriv za nešto kazneno ili nije” - razgradio HDZ-ovo svjetonazorsko tkivo. To što je proces zaokružio Ivić Pašalić nije nimalo slučajno, niti – njegovom trenutačnom beznačajnošću – beznačajno. Upravo je Pašalić, naime, bio Albert Speer Tuđmanove pretvorbene baze za Sanaderovu koruptivnu nadgradnju.
Zato Pašalić “ne ulazi u to je li Sanader kriv za nešto kazneno”, a bit će da zato u to nije ulazio ni Karamarko, kad se ono na stranačkim izborima odrekao Pašalića. Uostalom, Pašalić je Karamarku barem jednako kriv kao i Sanader Pašaliću. Ili, kako je to formulirao prije tri godine, zato što je “2001. pokušao stranku raskoliti na dva dijela”, kao čovjek zbog kojega je tada u HDZ-u “marginaliziran” i sam Karamarko, i “zbog kojega su iz stranke izbačeni mnogi časni i pošteni ljudi”. Ukratko, ne bi se pogriješilo kad bi se reklo kako Karamarko “smatra da je Pašalić, ne ulazeći u to je li kriv za nešto kazneno ili nije, napravio nešto strašno: jednu posvemašnju destrukciju HDZ-a, u načinu rada i svjetonazoru, te kroz sudbinu brojnih ljudi”.
Zato je važno kad - u sklopu velikog stranačkog i državnog projekta retuđmanizacije Hrvatske - optužnicu protiv Sanadera za “posvemašnju destrukciju HDZ-a” i aboliciju za “nešto kazneno” dovršava Pašalić, nakon što su to već napravili svi viđeniji HDZ-ovci, odričući se Sanadera na upadljivo isti način na koji su se nakon 2000. godine – ispravno računajući na kratku historijsku pamet Hrvata - odricali i samog Tuđmana.
Istodobno s Pašalićem, recimo, u rubrici “kucamo na vrata zaboravljenih asova” iznenada se u Večernjem listu pojavio i još zaboravljeniji Drago Krpina, da ispriča i on svoju tužnu priču o tome kako ga je Sanader odbacio kao krpu i 2003. maknuo s izbornih lista, nakon čega su ga “stranački prijatelji počeli izbjegavati” i “mijenjati stranu ulice”.
Nitko od odbačenih – primijetili ste – nije se sa Sanaderom razišao zbog njegove snobovske sklonosti skupim ručnim satovima, trendovima na tržištu umjetnina, rezerviranim stolovima u separeima skupih restorana i “ponudama koje se odbijaju”, već zbog njegove “posvemašnje destrukcije HDZ-a, u načinu rada i svjetonazoru, te kroz sudbinu brojnih ljudi” - od sudbine Pašalića, Krpine ili Karamarka, do sudbine same predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović. Koja je, nota bene, bez Sanaderove milosti ostala na jednom bezveznom ručku, nametljivo se za stolom uguravajući do njega – sve dok joj ovaj nije oholo dobacio “tko ti je rekao da možeš tu sjesti?” - kasnije se tako obračunavajući s bivšim premijerom samo zato što ju je, simbolički i stvarno, odbio od onog svog rezerviranog stola u separeu.
Ali nije to impresivno. Impresivno je kako se žrtvama Sanaderove mitološke i korupciološke pohlepe u HDZ-u ne trude prikazati niti naknadno, kako je to već običaj u hrvatskoj viktimološkoj mitologiji. Što se njih tiče, Sanaderov ratni profit, pljačka i korupcija – ako i jesu uopće grijeh – nisu jedini, a naročito ne najveći. Ključna je stoga rečenica Ivića Pašalića, koji smatra da je Sanader “napravio nešto strašno”, ali “ne ulazeći u to je li kriv za nešto kazneno ili nije”.
Žrtve Sanaderove “posvemašnje destrukcije HDZ-a” – to su oni što zazivaju povratak načelima Franje Tuđmana, što god to bilo – jednostavno, eto, “ne bi ulazile” u njegovu kaznenu odgovornost. Stvar je jednostavna: oni bi se nekako odrekli plebiscitarno omraženog Sanadera, ali “ne bi ulazili u to” zbog čega je plebiscitarno omražen, kako bi stranka ostala “kazneno” čista, već bi radije nekako “ulazili” u njegovu svjetonazorsku “devastaciju HDZ-a”. Pučki kazano, oni bi se jebali, ali “ne bi ulazili u to”.
I to je, da se ne zajebavamo, cijela priča oko “povratka načelima” i “svjetonazoru” dr. Franje Tuđmana. Kao da je Ivo Sanader u tu stranku zalutao, kao da ga je Udba ubacila – i to ćemo valjda uskoro saznati – kao da nije bio Tuđmanov čovjek od povjerenja, baš kao i Pašalić i cijeli njegov držatvorni i državopretvorbeni zdrug. Kao da “načela” i “svjetonazor” od samog početka, sve od Prvog Općeg sabora u Lisinskom, nisu bili samo krinke za divovsku Domovinsku pljačku, jeftine kartonske kulise za one separee u skupim restoranima, u koje HDZ-ovi komesari danas, eto, “ne bi ulazili”.
Simbolički, operaciju “povratka Tuđmanovim svjetonazorskim načelima” Karamarko i Grabar-Kitarović su kao državni projekt predstavili deložacijom biste Josipa Broza iz predsjedničke rezidencije na Pantovčaku, odričući se tako na potpuno jednak način – dakle u ime Franje Tuđmana – Tuđmanovog Tita kao i Tuđmanovog Sanadera. Iliti - pučki kazano - sjaši Tito da uzjaši mito.