Uputa predsjednice premijeru da će biti najbolje ako on odmah podnese ostavku primljena je - pretežno od predsjedničinih neistomišljenika - kao nagla, nepristojna, radikalna i nekonstruktivna gesta.
Kao da je, suprotno tome, sve što je dosad činio Zoran Milanović, i što i dalje radi, uvijek samo odmjereno, pristojno, racionalno i dobronamjerno.
Nije, naravno.
Svejedno, u predsjedničinu startu, čak više nego u premijerovu trenutačnom ponašanju, ima nečega što unosi nemir, tenzije i raspiruje podjele.
Poslije već osvojenih izbora nema puno logike za državnika da akcijom i govorom podiže samopouzdanje i borbenu spremu samo jednog dijela svjetonazorski podijeljene, a ekonomijom jedinstveno zabrinute države.
Bilo bi logičnije, a i od općeg interesa, da državnica ovih dana radi na smirivanju i okupljanju, kao što je uostalom i govorila u najboljim trenucima kampanje.
Bilo bi to i za predsjednicu dugoročno isplativije: pa i njen prethodnik Ivo Josipović bio je dobio izbore i dostizao rejtinge blizu 100 posto, a opet je ispraćen kao političar skromnih dometa.
Možda bi predsjednica osobno i htjela nešto drugo pokazati na početku mandata, ali je sputava jer prije toga mora ispuniti neke želje.
Predsjednica naravno želi da zemlja izađe iz krize. Ali samo sekundicu, da prije toga Tito izađe iz njezina ureda. Da, odlučila je odseliti se s Pantovčaka. Ali bi ga prvo malo preuredila. Želi se posvetiti gospodarstvu. Samo nije našla savjetnika za gospodarstvo. Želi u Beograd, zbog dobrih odnosa. Samo prije mora svratiti do šatora u Savskoj. Htjela bi na inauguraciji ugledne goste iz svijeta. Ali i one iz polusvijeta. Željela bi surađivati s Vladom. No samo neka prije toga premijer da ostavku.
U iseljavanju nje i Tita s Pantovčaka, a Milanovića s Markova trga, nema zasad previše državničkoga. Tomislav Karamarko i HDZ, stranka koju je Kolinda Grabar-Kitarović u međuvremenu napustila, mogli bi ostaviti malo prostora predsjednici da se ona politički emancipira.
Pogotovo što im u ovom trenutku, barem se tako čini, njena pomoć u osvajanju vlasti nije, ili barem ne bi trebala biti, presudna.
Pa opet, HDZ i krug oko HDZ-a iz nekog razloga ne odustaju od radikalizacije. Za oporavak ekonomije, kaže se, preduvjet je osjećaj optimizma. Na tome u HDZ-u zasad ne rade. Ne podižu optimizam, nego tenzije.
Svoje šatorsko krilo u Savskoj i ono na Pantovčaku guraju u prve borbene redove, kao da će izbori, ma što izbori, kao da će rat biti sutra i kao da je sve nevjerojatno napeto. Niti će izbori biti ovih dana. Niti je njihov ishod toliko neizvjestan.
Ipak, nabrijavanje se nastavlja, a u tome sudjeluje i predsjednica. Čim malo oslabi “Savska”, podigne je se nekom glasinom da “Milanović organizira protuprosvjednike” ili da “Ostojić šalje policiju da ih rastjera”. Tu i tamo toj dobro smišljenoj propagandi netko potpomogne “komplimentom” da Savska izgleda kao Majdan, što nije ni točno ni ukusno.
Artiljerija je naizgled nerazmjerna realnoj opasnosti od Milanovića. Osim ako netko u organizacijskom odboru ne zna više…
Ne može biti da je HDZ toliko zabrinut i napet zbog, na primjer, mogućih rezultata Milanovićeve Vlade. Pa i premijer, ali i svi koji su s njim bili povezani, u zadnje vrijeme uglavnom gube političke bitke. To dakle ne može biti strah od Milanovićeve ekonomske vizije, radne energije ili skrivenih projekata. Neće biti da je sva ta mobilizacija samo reakcija HDZ-a na mogući nastavak rasta industrijske proizvodnje. Ili na vijesti o privatizaciji HEP-a.
Nitko ne može povjerovati da je nepopuštajući nemir koji se stvara u zemlji povezan s očekivanjem da bi Zoran Milanović mogao iznijeti plan za spas Hrvatske i tako u trenu promijeniti odnose na političkoj sceni, u svoju korist, a na štetu HDZ-a.
Nije realno.
Josipović radi protiv Milanovića. Linić radi protiv Milanovića. Karamarko radi protiv Milanovića. Kolinda Grabar-Kitarović radi protiv Milanovića. Bandić radi protiv Milanovića. Šator radi protiv Milanovića. Orah radi protiv Milanovića. Živi zid radi protiv Milanovića. Nezavisne liste također. Pola SDP-a radi protiv Milanovića. Čak i Čačić kaže da će Karamarko biti premijer.
Po svemu izgleda da bi HDZ, pored tako masovno napadnutog i osamljenog Milanovića, izbore morao dobiti lagano, normalno, mirnodopski, demokratski.
A ipak se atmosfera zagrijava do besvijesti. Iako je u Milanovićevu političkom neuspjehu i dalje sve redovito, forsira se dojam izvanrednosti.
Taj oblik specijalnog rata teško može imati veze s ekonomijom i brigom za sve građane. A za neke građane? To je već logičnije. Ovo vjerojatno nije akcija zbog straha od Milanovićeva uspjeha. Ali je možda iz prevencije od nekog Milanovićeva neželjenog poteza. Sprema li Milanović još nešto, što nema izravne veze s ekonomijom, u zalog svome političkom opstanku?
Sistematičnost u dosadašnjoj eliminaciji političkih protivnika, istragama ili samo opstrukcijom (Linić, Bandić, Josipović…), daje smisao procjenama da slične ciljeve premijer ima u HDZ-u i oko njega i da na tome sustavno radi.
Tu je zamka za hrvatsku predsjednicu. Dok je u kampanji govorila da Milanovićevu ostavku traži zbog građana, dobivala je popularnost i nailazila na odobravanje.
No prevlada li dojam da ostavku traži zbog HDZ-a i HDZ-u važnih saveznika, na predsjedničin ured počet će se također gledati kao na šator: nešto što će se - čim se steknu uvjeti - rastaviti, složiti i spremiti u skladište.