Da, mi ne možemo – otprilike pod tom parolom djeluje Vlada.
A opet, premijer kaže da bi izbori mogli biti čak tamo negdje u veljači sljedeće godine.
Zoran Milanović taji od građana prave razloge zašto bi se njegova nepomična koalicija, koja čak više nema većinu u parlamentu, a kamoli rezultate, svejedno trebala zadržati, možda i najdulje što je to prema Ustavu i zakonima uopće moguće.
Ako su razlozi, na primjer, vrijeme koje je još potrebno za dovršetak nekih velikih istraga o mogućoj političkoj korupciji ili organiziranom kriminalu, to jest ako se želi reći kako te istrage sponzorira sadašnja vladajuća garnitura i kako ih jedino ona uopće može dovršiti, a sljedeća bi ih sigurno zaustavila, pa i to je nekakav konkretan politički cilj, a za dio Milanovićevih birača moguće čak i logičan motiv.
Dakle, i to se može reći naglas.
Recimo:
“Mi vam, drage građanke i građani, ni nakon tri godine, na žalost, nemamo što konkretno ponuditi u pogledu bržeg izlaska iz krize, ali vam zato možemo obećati da ćemo neke godinama blokirane istrage, koje smo doduše i sami ignorirali, sad napokon istjerati do kraja.”
“Rezultate vam, znate, ne možemo dati, ali vam u zamjenu možemo ponuditi satisfakciju.”
Jasno, ovakva legitimacija karaktera i sadržaja preostalog vremena na vlasti ne bi bila postupak bez rizika.
Dijelu građana smetalo bi što će im, nakon zadnjih pet-šest, još jedna godina života proteći pretežno ili isključivo u uhidbenom ozračju.
Pitali bi se: pa puno vas je u toj Kukuriku-koaliciji, zašto se niste podijelili, da jedni kopaju i istražuju, a drugi za to vrijeme pokreću reforme i guraju ekonomiju naprijed. Ako i nisu svi pojedinci spretni u multitaskingu, koalicije i vlade nekako bi trebale biti.
Nije nekompatibilno dovršavati istrage i istodobno započinjati reforme.
Dalje, drugi dio ljudi preispitivao bi principijelnost u tako postavljenoj politici: aha, na jednoj strani kao suzbijate političku korupciju, a na drugoj koalirate s pravomoćno osuđenim političarima (Milanović je na prijevremenim izborima u Dubrovniku stao uz HNS-ova kandidata Andra Vlahušića).
Znatan dio – a tu bi ipak pretežno bili glasači koji su ionako protiv SDP-a – tako određene ciljeve a priori bi osudio.
Ali opet bi ostalo i onih koji bi pljeskali Milanoviću i njegovoj vladi jer bi smatrali da u nekom uskočkom ili pnuskočkom zapletu, ne nužno i raspletu, ima dovoljno obavljenog posla za cijeli jedan mandat.
Jer bi vjerovali da jedan veći uhidbeni cilj, još posebno ako je ispunjen, vrijedi isto ili možda i više od, recimo, dva posto rasta BDP-a. Da lovina ispričava neuspjeh. Da ljudi jednostavno ne shvaćaju kolika je to nemjerljiva korist Hrvatskoj. Da nekoliko posmicanih političara vrijedi daleko više od deset otvorenih tvornica.
I to je legitimno razmišljanje.
Ali koliko je takvih u biračkom korpusu kojima bi ovo bilo taman od jedne vlade? Ima li publike u gledalištu kojoj je na kraju gnjavatorske balade za potpun doživljaj dovoljan već samo jedan iznenadan falset?
Realno, pod trenutačnom vladajućom garniturom teško je očekivati mnogo više od dvije-tri nove istrage i dva-tri nova procesa.
Bio je doduše jedan kratak period, ne više od mjesec dana, nakon Josipovićeva odlaska, kad se činilo da Vlada ipak traži novi, prije svega ekonomski smjer. Spominjali su se projekti, PR savjetnici i pokoji postotak više u mjesečnim ispitivanjima javnog mišljenja.
No vrlo brzo stvari su se vratile na svoje mjesto. Vlada je nastavila s odustajanjima, a premijer s marginalijama: tko je u čijoj sjeni, gdje se tko odmara, tko s kim plovi, koliko je ljudi puno kao brod, što je čija supruga mislila kad su demonstranti došli pod prozor.
Sav taj luksuz neobaveznosti pratimo u okolnostima u kojima vlast nema kontrolu nad važnim procesima ni institucijama.
Eskalacija u i oko Savske 66, ravnatelj HRT-a koji je izmakao kontroli, ministar prometa kojemu je istekao mandat jer ga je obećao vratiti propadne li monetizacija, potpredsjednica Vlade koja se već polako pakira u New York, Kukuriku-župani koji pozivaju na razlaz Kukuriku-koalicije...
Nasuprot tome sve same relaksirane informacije o premijeru Milanoviću i njegovim aktivnostima: skromno je skijao u Hrvatskoj, redovito, ali samozatajno plovi s Gotovinom, večerao je s Mirelom Holy, redovito ruča u Taču, prijatelju je otišao u njegovu novu tvornicu, a zna se prošetati i do dućana s ruskim delicijama.
Usput, nešto sitno razmišlja i o tome kad bi mogli biti novi izbori. Kaže, može sad za dva mjeseca. Ali može i dogodine. Vidjet će. Ne otkriva o čemu to ovisi. Svi su uvjereni da on to tempira za trenutak kad će mu izgledi na izborima biti najbolji.
Ali možda i nije tako.
Možda premijer, poučen vlastitim iskustvom, baš naprotiv traga za trenutkom kad će vjerojatnost da dobije još jedan mandat biti najmanja.
Ako je tako, njegovim protivnicima isplati se pričekati i do veljače.