• 26. lipnja ’09.

  Zagrebački dečko iz 80-ih koji nije slušao novi val

  POLUSAN Prvi roman autora hvaljenog ratnog dnevnika "Kratki izlet" opisuje vrludanja jednog vječnog studenta iz osamdesetih koji na godine u kojima živi gleda s distancom

  Ratko Cvetnić je 1997. upravo u Globusu - koji je udarno plasirao dijelove njegova ratnog dnevnika “Kratki izlet” - promoviran u književnu senzaciju. Knjiga dotad anonimnog tajnika Hrvatskog badmintonskog saveza postala je zatim hvaljen hit, imala je i ponešto provokativnog potencijala po mjeri devedesetih – jer je ovaj zagrebački dečko u svojim zapisima s dubrovačkog ratišta (vrijeme radnje – ‘92/3) znao biti ironičan spram općih mjesta tadašnjeg državotvornog diskursa, te je mogao bi­ti doživljavan kao glas običnog, “ano­nimnog” građanskog Zagreba, a sve to – što možda nije nevažno – nakon demonstracija za 101 i duge zagrebačke krize, kad Tuđman nije htio potvrditi nijednog od četiri haeselesovska kandidata za gradonačelnika.

  Ovo navodim jer je u tom kontekstu zagrebački građanski glas s braniteljskim legitimitetom imao specifičnu težinu – pa jasno da najtiražniji tjednik ne bi udarno plasirao odabrane odlomke neke obične književničke proze, makar bila nobelovska. Naprosto, Cvetnićev dnevnički glas – kako je to s veteranskim glasovima često slučaj – imao je, htio-ne htio, na simboličkoj razini i naglašen politički potencijal.

  Ovaj zanimljivi slučaj socioknjiževne recepcije danas u sjećanju rezultira nejasnom predodžbom o važnosti Cvetnićeve knjige, tvrdnjama o najboljoj ratnoj prozi, ako ne i civilnoj... Dodao bih ipak čisto tehničko podsjećanje da je “Kratki izlet” imao 106 stranica i da su posrijedi dnevnički zapisi - dakle ne prozna fikcija koju obično držimo umjetnički relevantnijim dijelom ukupne proze.

  Zapravo se Cvetnić u prozi, u užem smislu riječi, trebao tek dokazati, a na taj smo se test, evo, načekali dvanaest godina u kojima ga je publika pomalo i zaboravila – nema ga u književnim krugovima, rijetko je u medijima, i svakako se ne može reći da se gura... Sigurno ne onako kako to čini stanoviti pisac Roginić koji je dobio Nagradu 7 sekretara SKOJ-a, da bi malo kasnije, koncem osamdesetih, otkrio i ponešto religiozne inspiracije, jer takva su došla vremena – govorim, dakako, o liku iz romana “Polusan”.

  To je roman, smješten u kasne osamdesete, u kojem se Cvetnićev pripovjedač usput obračunava s kvorumaškom književnošću, jer ona izbjegava stvarnost (“Bavi li se u hrvatskoj književnosti itko čovjekom koji danas hoda Ilicom?”), ali nije on distanciran samo od književne scene, nego s jednakom antipatijom govori i o Poletu i novom valu, što će reći da je junak (u prvom licu) ovog romana pomalo starinski građanski dečko, klasičar koji ne haje za pop-kulturu i rock, sve mu je to neozbiljno i šmirantski, ali zato haje za politiku i hrvatsko pitanje u Jugoslaviji, premda ni tu nije do kraja zagrijan.

  Takav je i u svojoj ljubavnoj vezi: sve se nešto nećka i usput beskrajno odgađa završne ispite na studiju prava. To je, dakle, neka vrsta produženog odrastanja uronjenog u politički kontekst osamdesetih – ali bez kompaktne radnje, podosta rasuto, na 550 stranica. Činilo mi se na početku da Cvetnića dovoljno izvlače fina svakodnevna zapažanja i gipka rečenica.

  Vidi se da on nije slučajni pisac jedne knjige, ima osobenih razmatranja, pogođenih sličica - evo jedne sa samog kraja osamdesetih kad drugovi izlaze iz mode: “‘Gospodine!’ mahali su saobraćajci signalnim lopaticama, naglašavajući to gospodine i gospođo kao da su dobili zadatak svima polijepiti nove etikete...”

  Međutim, roman praktički nije komponiran, redaju se mjeseci junakova vrludanja, kao da je opet posrijedi dnevnička proza (glavnog junaka), s tim da ovaj put stvar nije pretjerano aktualna... Pritom tekst povremeno propada na nižu razinu i blaziran ton - tako, recimo, o djevojci s kojom je upravo prekinuo junak nadmeno muški mudruje: “Ako uspije izbjeći najtipičnijem ženskom poroku – da ponavlja greške – mogla bi naći čovjeka čiji će trud uspjeti bolje iskoristiti.”

  Vidimo, malo je starmal taj student – njegov ton ipak odaje znatno starijeg autora, pa se lik ne doima posve živ. Romanu, pak, fali unutarnjeg pogona da bi nosio brojne kroničarske komentare i digresije, pa postaje trom. Nije me, što kažu, “dobio”, ali tko – nakon “Kratkog” - želi na dugotrajniji izlet, samo naprijed, tj. natrag u osamdesete.

Prethodni članak: Kako je Sergej Bubka rušio rekorde i pritom zabušavao »

Sljedeći članak: « Kulturni turizam prema idejama Mare i crnog Roka