• 02. lipnja ’10.

  Privatna priča starog povjesničara od krize tridesetih do naših dana

  “Zanimljiva vremena” Erica Hobsbawma nesvakidašnje su svjedočanstvo o 20. stoljeću koje piše ugledni svjedok i Hitlerovih vremena i pada Berlinskog zida

  Neki dan na Bloomberg TV-u jedan ekonomski povjesničar upozorava na obrazac krize tridesetih koja je počela padom burze 1929., dok je njezin drugi val, početkom tridesetih, uzrokovala kriza europskog duga. Ne prizivamo takav razvoj događaja, ali zanimljivo je čitati sjećanja tadašnjeg bečkog dječaka koji, pišući o vremenu kad se njegov otac bavio poduzetništvom, usput bilježi: “1931. praktički sve banke Srednje Europe bile su tehnički insolventne”. Njegov otac nije uspio u biznisu tog doba nego je umro od infarkta, a koju godinu kasnije umrijet će i majka, pa će dječak završiti kod strica koji je u Berlinu radio za holivudski “Universal”...

  To su, u najkraćem, prva poglavlja “Zanimljivih vremena” Erica Hobsbawma, jednog od važnijih suvremenih povjesničara. S podnaslovom “Život kroz dvadeseto stoljeće”, riječ je o autobiografiji čovjeka rođenog 1917. koji je to stoljeće zanimljivo proživio, od međuratnog Beča do srednjoškolskih dana u Berlinu gdje je svjedočio Hitlerovu dolasku na vlast, pa sve do hipijevskog San Francisca 1967. i buntovnog Pariza 1968., i tako dalje, jer Hobsbawm je još živ. Bit će da je za ovu knjigu – objavljenu 2002. – mislio da mu je testament, pa je rezimirao svoju osobnu priču 20. stoljeća o kojem je, inače, napisao i čisto povijesnu knjigu “Doba ekstrema” (koja je također upravo prevedena). Sad smo, eto, odjednom zatrpani Hobsbawmom – “Doba ekstrema” je značajnija knjiga, no “Zanimljiva vremena” su neobična proza – jer kad povjesničar opisuje svoj (dug) život, on daje i puno konteksta, tako da to nisu tek “dogodivštine”.

  Bečka poglavlja zanimljiv su prikaz života u velegradu koji je padom Monarhije izgubio na važnosti, no u kojem se stare habsburške navike po inerciji čuvaju, tako da je, recimo, još uvijek postojao “operni vlak” koji je građane Brna vozio i vraćao s predstava u Beču, dok je, pak, Hobsbawmova majka tvrdila da naprosto “ne može zamisliti život bez služavke”, čak i kad je već morala kupovati na dug u dućanu. Hobsbawmovi roditelji bili su židovskog podrijetla, ali ne i zemljaci – majka Bečanka, a otac Britanac – s tim da u široj obitelji “nitko nije slavio Pashu ni obraćao pozornost na šabat”, tako da židovska komponenta neće u njegovoj biografiji igrati važnu ulogu.

  Čak i kad, nakon rane smrti oba roditelja, dolazi 1931. u Berlin kod strica filmaša, njega će u školi zbog državljanstva (dobivenog po ocu) gledati kao “Engleza”. U uzavrelom i nimalo jednobojnom Berlinu tog doba, Hobsbawm će, pak, dobiti politički identitet – kao srednjoškolac na kojeg stric slabo pazi, on je aktivan na ulici i pristaje uz komuniste. Berlin je tad kotao svakojakih opcija, pa tako Hobsbawm opisuje masovne lijeve demonstracije na kojima je sudjelovao kao 16-godišnjak, a pod stare dane, s nešto više iskustva, uspoređuje svoj osjećaj ekstaze u masi prosvjednika sa seksom (navodeći i neke razlike). “Vratio sam se kući u Halensee kao u transu”, piše. Zanimljivo, sve se to događalo samo pet dana prije nego je Hitler imenovan kancelarom.

  Iz tog berlinskog kotla, koji ga je doživotno odredio, Hobsbawma stric – koji je skužio da tu više nema posla – prebacuje u London, grad koji je za ovog “berlinskog aktivista” prilično razočaranje, obična učenička dosada. Nova, pak, faza je dolazak na Cambridge, gdje se Hobsbawm gorljivo uključuje u predratnu KP Engleske, i od tad nadalje uvučeni smo u zanimljiv, nama slabo poznat milje u kojem se motaju lica poput Jamesa Klugmanna, engleskog komunista koji je za Drugog svjetskog rata radio za britansku tajnu službu, te je bio “ključna osoba u britanskim odnosima s Titovim partizanima”. Od Hobsbawma također možemo saznati da su na jugoslavenskim radnim akcijama “stotine mladih Britanaca išle graditi tzv. ‘omladinsku prugu’, uključujući, primjerice, Edwarda Thompsona” (kasniji lider antinuklearnog pokreta u Europi)... Od 1956. – godine u kojoj su se mnogi zapadni komunisti razočarali – Hobsbawm je usmjeren na akademsku karijeru i znanstveni rad, no njegova autobiografija – premda tu ima i cijelih poglavlja posvećenih, recimo, džezu – stalno je političko preispitivanje nekoga tko je demonstrirao 1933. i doživio pad berlinskog zida 1990., pamteći zaista “Zanimljiva vremena”.

Prethodni članak: Tajna veza političkih mitova i priča o agresivnim izvanzemaljcima »

Sljedeći članak: « Neuništiva mala Šveđanka Lisbeth mogla bi postati novi James Bond