Nešto ne valja s tom hrvatskom borbom protiv korupcije i organiziranog kriminala u sferi visoke politike.
Efekt bi trebao biti pozitivan - prije svega na ekonomiju - morao bi biti barem u tragovima mjerljiv u investicijama, poduzetničkim ciklusima, radnim mjestima.
Ako su već “pali” i premijeri, i gradonačelnici, i ministri, i šefovi komora, posebno ako to već traje tako dugo, pa valjda bi to trebao biti znak, makar nekim poduzetnicima, da sad mogu mirnije ulagati svoj novac, da ne moraju nikoga potkupiti niti ulaziti u dealove zbog kojih bi poslije mogli ispaštati.
No ako se i nakon tolikih, dugogodišnjih hapšenja s obilježjima senzacije javnost ovdje i dalje pretežno, ako ne i isključivo pita – a kojem li to političaru baš ovog tjedna najbolje odgovaraju hapšenja i na koji će točno izborni ciklus i kako ona utjecati, bit će da se ipak ne radi o sistematičnom istrebljivanju korupcije iz politike i društva.
Tužna vijest za sve poluge vlasti u Hrvatskoj: ovo što raste u zemlji, to nije povjerenje u institucije nego, upravo suprotno, zazor od njih. Eto toliko je dosad bila uvjerljiva borba tih institucija za društvo bez korupcije, s jednakim prilikama za sve.
Koliko građani vjeruju da institucije doista rade svoj posao u općem interesu najbolje se vidi po tome dokle su sve spremni pobjeći pred tim istim institucijama - u neizvjesnost zelenih pokreta koji nemaju niti infrastrukturu udruga, a kamoli političkih stranaka, ili pod skute referendumskih inicijativa, gdje se krajnje namjere organizatora ne mogu do kraja predvidjeti.
Na koncu i u zagrljaj otpočetka sumnjičenom gradonačelniku Zagreba Milanu Bandiću, koji je osnovao i utvrdio vlastitu državu u državi, sretnu domovinu populizma i netransparentnosti, slobodnu zonu pogodbi i dogovora, koju se uvijek naglas osuđivalo, a potiho odobravalo.
Učinak “borbe protiv korupcije” - koja je protekle nedjelje eksplodirala uhićenjem jednog od najjačih u povijesti neovisne Hrvatske - obrnuto je proporcionalan.
Kako raste broj uhićenih, procesuiranih, pritvorenih, zatvorenih, suđenih, osuđenih, smijenjenih, tako padaju i standard građana i svi ekonomski pokazatelji, ali i vjera u najodgovornije političke stranke koje već desetljećima formiraju, kadroviraju i rukovode ključnim institucijama države.
Od njih kao da više nitko i ne očekuje ništa što bi bilo u interesu građana.
Evo, pogledajmo slučaj Milana Bandića.
Tek u drugom, trećem ili tko zna kojem planu danas su stvarni razmjeri njegova eventualnog protuzakonitog vladanja Zagrebom. Malo tko se nakon uhićenja uopće pita što je točno Milan Bandić učinio na štetu građana da je po njega i njegove ljude morala doći policija. Dakle, razmjeri moguće štete za građane razmatraju se samo marginalno. Kao, u suštini, manje značajna stvar.
Ali zato se korist od uhićenja za sve Bandićeve političke protivnike, za svakoga pojedinačno, mjeri apotekarskom vagom. Precizno se secira što je on učinio na štetu nekog političara, kad mu se i kako zamjerio, kad je puklo njihovo savezništvo, zašto mu je dosad trebao, a sad više ne treba.
Nitko se više ne pita koliko bi jedan ovakav proces, pod uvjetom da je utemeljen, mogao promijeniti Hrvatsku. Tema je koliko će promijeniti nečiju izbornu kampanju, jedan izborni ciklus, neki pojedinačni izborni rezultat i neku karijericu.
To ima veze i s dosadašnjim iskustvom s “borbom protiv korupcije”, ali i s ponuđenom političkom alternativom.
Naime ako je i godinama nakon Sanadera i dalje moguće sve kao i pod Sanaderom, imamo problem. Ako se i nakon svrgavanja Nadana Vidoševića još i danas u Gospodarskoj komori pretežno odvija grabež između HDZ-a i SDP-a oko toga tko će tu biti glavni, znači da nešto i dalje ne valja.
Uzalud posao svim neovisnim istražiteljima ako njihove radnje ne slijedi politika. Ako su oni tu da pokažu kako se ne smije upravljati državom, nedostaje netko tko će napokon reći a kako onda treba.
Jer danas se Bandića istražuje između ostaloga i zbog toga što je zapošljavao preko veze, zloupotrebljavao službena vozila u privatne svrhe i slično. O tome bismo valjda trebali razmišljati kao o dalekoj povijesti s kojom smo se napokon usudili obračunati? Ili mi ipak u današnjici i dalje svjedočimo rođačko-stranačko-prijateljskom kadroviranju i pogodovanju po ministarstvima i svim drugim tijelima gdje se plaće daju iz poreza koji se ubire od građana? Pišemo li mi i dan danas, svaki drugi dan, o namještenim narudžbama limuzina preko svake mjere, o poslovima s direktnim pogodbama, o sumnjivim natječajima...
Postoji li to još samo u Bandićevoj državi?
Nastavlja se primitivni, hvatalački oblik bavljenja politikom, koji je trebao biti faza, a ne trajna zamjena za politiku uopće.
Taj nadomjestak za politiku već je doveo do opasnog i teško popravljivog poremećaja: za mnoge je građane zemlja u kojoj ima korupcije danas prihvatljiviji ideal od zemlje u kojoj nema ničega.