Kad čitam vjesti na internetu ili u dnevnom tisku, polako shvaćam da je Republika Peščenica jedina država na svijetu u kojoj se ne dešavaju strahote kakve se svakodnevno događaju u svijetu oko nas. Kod nas bi bilo nemoguće da premijer izgleda kao fakin i da se tako i ponaša. Kod nas bi bilo nemoguće da ministar sporta izgleda kao da nije prebolio rahitis, a da se prvi potpredsjednik (kako je sam sebe nazvao) naočigled otpuštenih radnika i ostalih siromaha udeblja tako da, kad ga iz donjeg rakursa fotograf želi uslikati, ne može jer mu se od velikog trbuha ne vidi lice.
Za nas je sumnjiva svaka zemlja u kojoj toliki ljudi upišu medicinu zato što žele biti političari. Nije mi jasno zašto se muče učeći anatomiju, fiziologiju, internu… i još poslije idu na specijalizaciju da bi postali činovnici na čelu resora koji uopće ne razumiju. Što ih to kvalificira da postaju ministri svega i svačega i zašto to prihvaćaju, nek sam bog zna.
U tom pogledu ministar sporta Jovanović kvalificiraniji je od svih njih. On je barem, dok je bio dijete, dizao utege. Svaka mu čast. S ovom upornošću koju kao ministar pokazuje danas bi bio na Olimpijskim igrama. Istinabog, on danas i jest na Olimpijskim igrama. I ne treba ništa dizati osim čašice šampanjca i kavijara.
I tako… Dok mi u Republici Peščenici nedirnuti strahotama vanjskog svijeta svaki dan zalijevamo vrtove, u Istri se stranci tuku za vodu s domicilnim stanovništvom. Tuševi na plažama ne rade, pa turisti pate od soli koja im stvara rane.
Tarzan, moj savjetnik za moral i ćudoređe, nagovara Lakija da kupe cisternu. Oni bi u Istri prodavali vodu na plažama. Ja im ne dam. Ne znam kako bi to Jakovčić shvatio. Možda on i bi, ali Damir Kajin, pošten kakav jest, jebo bi nam sve po spisku.
...
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU GLOBUSA
