Može li se opća mobilizacija oko ekonomije - koja im je dosad pomogla - sad okrenuti protiv HDZ-a i predsjednice; naime je li atmosfera koju su proizveli, osvješćivanjem neuspješnosti Vlade, proizvela neumjerena očekivanja građana da će sad oni, HDZ i predsjednica, u kratkom roku, jer stvari su hitne, riješiti što Vlada nije mogla u tri godine?
“Pozivam predsjednicu na sjednicu Vlade”, namjerno stvar požuruje Zoran Milanović, političar koji je u zadnjih nekoliko tjedana bio u pravu više puta nego valjda u cijelom trogodišnjem mandatu.
HDZ i predsjednicu sad čekaju pritisak i požurivanje da napokon otkriju ideje za ekonomiju: kako pojeftiniti državu, učiniti je efikasnijom, srediti socijalne razlike, povećati investicije, rasteretiti gospodarstvo, a zadužene građane opet okrenuti prema potrošnji…
Od takvih odgovora svih ovih godina uspješno su se suzdržavali.
Možda bi tu i tamo netko nešto određenije rekao, ali se najveća pažnja pridavala sljedećemu: da se nikoga ponaosob iz HDZ-a dulje od dva-tri tjedna ne doživljava kao nositelja, zastupnika ili glasnogovornika HDZ-ove ekonomske politike.
Zato ni danas ne znamo tko bi točno u HDZ-u - ili barem kojih nekoliko ljudi - trebao biti mozak ekonomske obnove, koju zazivaju i stranka i predsjednica.
Ipak, dojam da ozbiljno i intenzivno misle baš o ekonomiji u HDZ-u su održavali promišljenom i discipliniranom političkom promidžbom.
Nonstop su podgrijavali, a to čine i danas, dojam da se na nekom udaljenom mjestu, u Njemačkoj, u pomnom brainstormingu, s najpametnijim ljudima u Europi, kao u kakvom privilegiranom laboratoriju, diskretno, zapravo izuzetno povjerljivo, razvijaju i testiraju jedinstvene ideje koje će u nekom trenutku preokrenuti Hrvatsku.
No istovremeno je nad tim dislociranim državnim poslom rastao i upitnik: ako zbilja postoje takva rješenja, i ako su originalnija i upotrebljivija od, recimo, teorijskih načela ekonomije, pa zašto ih HDZ ljubomorno čuva za sebe? Razvijaju li se te ideje primarno iz domoljubnih motiva - zbog boljeg života u Hrvatskoj i većeg standarda svih građana - ili je njemački poučak materijal za eventualno nešto bolji rezultat HDZ-a jednom kad dođu izbori? Naravno, pod uvjetom da ta rješenja tada, s obzirom da kriza brzo mijenja okolnosti, uopće više budu primjenjiva.
Osim s radionicama u Njemačkoj, osjećaj da je HDZ zauzet ekonomijom pojačavao se i predsjedničkom kampanjom, gotovo u cijelosti usmjerenom opominjanju da Vlada nije učinila ništa te da je glavni problem u Hrvatskoj, a to je bilo ispravno, ekonomija, a ne ustašluk.
Ali osim svijesti većine građana, to je u određenoj mjeri probudilo i Milanovića. Predsjednik SDP-a zna da je HDZ do krajnjih granica iscrpio dva glavna propagandna mehanizma za naglašavanje navodne vlastite posvećenosti ekonomiji – tajnoviti njemački think-tank i ekonomijom sasvim zaokupljenu predsjednicu.
Što se tiče predsjednice, ona je sad tu i ima priliku svakodnevno pridonositi konkretnim idejama na korist građana i ekonomije.
A i klauzura think-tanka bliži se kraju. Bilo je predviđeno da će minhenski zaključci iscuriti tek u lipnju, no s ovim novim ritmom koji je, prilično neočekivano, počeo udarati Milanović, trenutak istine već se pomaknuo na ožujak.
Ako ga uopće više ima, HDZ-u je ostalo vrlo malo vremena da o ekonomiji govori prije svega negiranjem rezultata Vlade, a da vlastito ekonomsko znanje nudi isključivo na povjerenje: jednog dana ćemo vam reći, ali ne danas, jer bi naši protivnici to mogli zloupotrijebiti.
Milanović djeluje kao da je u ovom trenutku svjestan – doduše, pitanje je koliko će to trajati – kako će u sljedećem razdoblju prednost imati onaj na političkoj pozornici tko bude nametao ne više načelni, nego sada što konkretniji razgovor o ekonomiji. I samo ekonomiji. I svemu što ima veze s ekonomijom.
Daleko od toga da je Milanović tu doma, ali i HDZ je još - u Njemačkoj.
Milanović ima i drugu prednost. Nije za očekivati da će ove godine HDZ izlaziti s rješenjima koja će zvučati kao radikalni rezovi. Malo je vjerojatno da će programska rješenja HDZ-a, jednom kad budu predstavljena, biti – baš suprotno od Milanovićevih - satkana od neophodnih, bolnih reformi.
I tu Milanović ima prostor za izazivanje, naravno zadrži li koncentraciju kakvu sada pokazuje.
S dosad pokazanom HDZ-ovom i predsjedničinom “izloženošću” oko ekonomije – kod predsjednice se to u izbornom govoru svelo na to da želi logičnije poreze i birokratsku giljotinu (nešto poput Sanaderova skupo plaćenog, a nikad izvedenog Hitroreza) – s tom razinom “rizika” HDZ-a u razgovoru o ekonomiji ne treba očekivati iskričavu, prijelomnu, izvanrednu sjednicu Vlade koja bi išla posebno na štetu Milanoviću ili u korist HDZ-a.
Moglo bi biti za SDP nezgodno tek kad bi Milanović izgubio ravnotežu, što mu ne bi bilo prvi put, pa s razgovora o ekonomiji skrenuo u nešto nepronično, neko omalovažavanje predsjednice, neki govor koji nema veze sa stvarnošću, nešto osobno i cinično.
U protivnom, s punom koncentracijom na čak i ovo skromno Milanovićevo dosad napravljeno, i to je zasad na žalost više od onoga što trenutačno žele ili mogu predložiti HDZ i predsjednica.
Zato i nakon svih velikih HDZ-ovih pobjeda Milanović u ovom času zvuči razumno kad kaže:
“Na žalost, u tri godine mandata nije bio nijedan zakonski prijedlog HDZ-a iz područja gospodarstva. Ispričavam se, bio je jedan. I njega je podnijela osoba koja je prije par mjeseci izašla iz HDZ-a.”