Nije lijepo da branitelji masovnije dolaze pred tuđe kuće, ali je iz nekog razloga normalno kad to čine demonstranti Živog zida.
Kolinda Grabar-Kitarović i Tomislav Karamarko opomenuli su branitelje jer su oni bili nenajavljeno došli u ulicu u kojoj stanuje premijer Zoran Milanović.
“Nemoj da ideš mojom ulicom.”
Ništa se tamo posebno nije dogodilo; čak je, prema Milanovićevim naknadnim izjavama, to bilo silno zabavilo i premijera i njegovu suprugu.
Svejedno, HDZ i predsjednica dali su uputu braniteljima neka ubuduće ne uznemiruju obitelji političara, a niti susjede.
Sve bi to bilo izvrsno kad HDZ ne bi imao podvojen stav prema demonstracijama po kućama i dvorištima.
Jedan vrijedi za teško invalidne branitelje od kojih većina - bez obzira na motive organizatora Savske 66 - priželjkuje bolji položaj u društvu i što veća materijalna prava.
(Priželjkivati je legitimno, pa i kad nije realno, odnosno ostvarivo).
Prema HDZ-u, branitelji ne bi smjeli ići pod prozore, čak ni ako se radi o tihoj šetnji.
To je proglašeno nedopustivim.
U pravilu i jest.
Pod uvjetom da se to odnosi na sve jednako.
Međutim, sasvim suprotan princip vrijedi za aktiviste koji se po tuđim kućama penju, barikadiraju i bore za nešto što ne bi trebalo biti, a i nije u interesu velike većine građana.
Aktivisti Živog zida – taj montažni, prijenosni šator, militantan za razliku od onog u Savskoj – oni vode bitku za što labaviju primjenu zakona, što slabije djelovanje pravne države, što veću pravnu nesigurnost, što manju sigurnost vlasništva, što neizvjesnija ulaganja i za uličnu umjesto parlamentarne demokracije.
A opet, kandidiraju se na izborima, žele sudjelovati u višestranačkoj demokraciji koju, blokiranjem provedbe zakona i djelovanja sudova i policije, izruguju i nekažnjeno ometaju.
Po tuđim dvorištima zarađuju glasove, glasovima zatim pokušavaju uzeti mandate, a s mandatima naknade, pozicije i utjecaj.
Toj parapolitičkoj postrojbi, čiji motivi nisu ni približno iskreni ni časni kao razlozi velike većine teško ranjenih branitelja, tom Živom užasu koji se razmilio Hrvatskom, ni predsjednica države ni šef HDZ-a nisu se još usudili reći ni jedne riječi o privatnom vlasništvu, tržišnoj ekonomiji, pravnom poretku, neovisnom sudstvu, privatnosti.
Stječe se dojam da HDZ-u koji će - kako je rekao predsjednik Karamarko – uskoro pokazati Hrvatskoj što je to pravi kapitalizam, u ovom trenutku savršeno odgovara djelovanje jedne, ne baš kapitalizmom opčinjene organizacije, Živog zida.
Čak mnogo više nego aktivnosti branitelja iz Savske 66.
No šator u Savskoj benigno je mjesto u odnosu na zasjede pred stanovima i kućama u kojima je predviđena deložacija.
Suprotno preuveličavanjima drame sa Savskom, pod tim se šatorom zapravo ništa nije dogodilo. Milana Bandića šator nije spasio od istražnog zatvora, kao što se govorkalo. Šator nije srušio Freda Matića. Nije ni Milanovića. Čak ni Ivo Josipović nije izgubio izbore u šatoru nego u svom uredu u kojemu se nije iskazao. Monetizacija isto nije pala u šatoru. Evo čak ni prometni čep nije se zbog šatora stvorio u Savskoj ulici.
Ništa se dakle bitno nije riješilo tim šatorom, a opet kao da se ništa osim šatora ne događa u Hrvatskoj.
Ali zato u sjeni braniteljskog prosvjeda niču iz dana u dan balvani po Zagrebu i drugim gradovima. To su balvani prosvjednika koji su, za razliku od branitelja, i te kako efikasni. Oni svakog tjedna barem jednom pobijede policiju. Vlasnicima ne daju njihovo. Kandidiraju se na predsjedničkim izborima. Ulaze u drugi krug. Pa na lokalnima. Tamo srećom dobiju 4 posto. Za svoje usluge opstrukcije bilo čega, bilo kome garantiraju 100 posto; evo sad gledaju kako bi nekim brodićima opkolili otoke na Jadranu.
Ni riječi opomene tim gnjavatorima. Pred njima se specijalci vraćaju pognutih glava, kao posramljeni klinci nakon tučnjave sa starijima iz kvarta.
Zbog njih bi trebao pasti ministar policije, a ne zato što nije prijavio organizatore prosvjeda u Savskoj ili što nije zapriječio šetnju ispred premijerove zgrade.
Svejedno, i dalje ih se tolerira. Prema uvjerenjima mnogih, čak i prešutno potiče, teledirigira. No, dajte ipak malo više samopouzdanja. Pa izbore protiv Milanovića HDZ valjda može dobiti i bez Vilibora Sinčića, Ivana Pernara, Ivana Zvonimira Čička ili Josipa Klemma.
Uostalom, izbori u Dubrovniku, koje su izgubili, trebali bi biti signal HDZ-u da je postojeći model borbe “na mišiće”, s potpornim šatorima i šatorčićima, već pomalo istrošen.
Građani nisu idioti i znaju da sve što se dobro ili loše dogodi u Hrvatskoj ima više veze s kampiranjem u Vladi ili na Pantovčaku nego u Savskoj 66. Pred daleko većim socijalnim nemirima od ovih s braniteljima i živozidašima ozbiljne su vlade provodile teške reforme, a odgovorne opozicije pomagale da bez nemira prođu za društvo neophodne promjene.
Krajnji je trenutak za HDZ da se emancipira od tih gerila. One su sad još možda HDZ-ov izbor. Ali lako bi im mogli postati sudbina.