Iz arhive Globusa

Ni da ni ne

Kao što ga ne zanima prošlost (“to nije dio mog života ni političke karijere”), pa ni sadašnjost (“bit će kako bude“), tako se predsjednik Vlade Zoran Milanović ne zamara ni budućnošću (“pa i Velika Britanija ima veće deficite nego Hrvatska”). Njegovi odgovori o ekonomiji nisu možda tako drski ni cinični kao opaske koje daje o ljudima, ali su, nažalost, jednako nevažni

Je li predsjednik hrvatske Vlade Zoran Milanović ikad stao u Karlovcu?

Ni da ni ne.

Za zagrebačke pankere Kawasaki 3p pravo je pitanje je li ikad itko stao u Karlovcu; tako idu riječi njihova hita.

Odgovor je, naravno: “Ni da ni ne.”

Jedan je novinar, neki dan, pitao premijera Milanovića je li se on možda, dok je smišljao ekonomsku politiku, služio primjerima i iskustvima drugih država, recimo nekih članica Europske unije.

Odgovor je bio kao ovo s Karlovcem:

“Ni da ni ne.”

Ustvari, da budemo precizni i korektni, rekao mu je: I da i ne.

Najbolje od svega – ovo je čak bio jedan od izravnijih, određenijih odgovora u dugačkom intervjuu što ga je predsjednik hrvatske Vlade dao u trenutku dok se u državi događa sljedeće: dovršava se definitivno neodrživ i neodgovoran proračun za 2015. godinu, nastavljaju se opasni braniteljski prosvjedi praktično u središtu Zagreba, hapse se ili optužuju lokalni političari najvišega ranga, gadno se produbljuje recesija, kompromitira se ideja Haškog suda, navijački huligani blamiraju Hrvatsku, a ljude se raspaljuje neekonomskim temama i najnižim strastima, i to uglavnom za potrebe političke kampanje uoči građanima najmanje važnih izbora u državi, onih predsjedničkih, ili pak u službi zaštite pojedinaca kojima je na vrata pozvonio Uskok.

U tom strašnom času predsjednik Vlade – teoretski najodgovorniji političar u državi – svejedno ne gubi osobnu ravnotežu, i dalje je, naprotiv, sasvim relaksiran.

“Mislio sam da će nam biti i teže. Zato me ovo ne opterećuje”, mirno će predsjednik Vlade najneuspješnije države u Europskoj uniji.

Ne znam i ne zanima me, to su ukratko glavne premijerove poruke na isteku treće godine njegova mandata tijekom kojega je, što se ekonomije tiče, u jednoj stvari ipak uspio održati ritam. Riječ je, naravno, o kontinuiranom, moglo bi se reći stabilnom, padu BDP-a.

Što ako vas blokiraju u Vukovaru? Nisam o tome razmišljao. Pratite li suđenje u Münchenu? Ne, to me ne zanima. Bojite li se što bi se tamo moglo otkriti? Ne znam ništa o tome. Kad ćete objaviti datum predsjedničkih izbora? To je tako svejedno. Dogovarate li s Josipovićem njegovu kampanju? Ne, baš ništa. Iritira li vas Komadina? Nemam za to vremena. Jeste li čuli za Gallupovo istraživanje? Nisam čuo niti me zanima. Vjeruje li Karamarko u svoje teze da su na vlasti jugofili? Ne znam i ne zanima me. Razmišljate li kad o Karamarku? Ne.

Sve bi to bilo O.K. da je hrvatski premijer zauzvrat ponudio set tema koje njega zanimaju i zaokupljaju na dnevnoj bazi.

“Imam previše posla”, rekao je, između ostaloga.

Bilo bi, naime, sasvim u redu da nositelja hrvatske izvršne vlasti – jednu tako ozbiljnu, dobro plaćenu, po svemu privilegiranu političku figuru – da ga daleko više od Komadine, Karamarka ili Josipovićevih izbora, danas zanimaju teme kao što su rast gospodarstva, otvaranje radnih mjesta, strukturne reforme, izlazak iz krize ili privlačenje investitora.

Međutim, kao što ga ne zanima prošlost (“to nije dio mog života ni političke karijere”), pa ni sadašnjost (“bit će kako bude”), tako se jednako premijer ne zamara ni budućnošću (“pa i Velika Britanija ima veće deficite nego Hrvatska”).

Njegovi odgovori o ekonomiji nisu možda tako drski ni cinični kao opaske koje daje o ljudima, ali su, nažalost, jednako nevažni.

Još Hrvatska ni propala, tješi se Milanović u Gajevu duhu, i to baš tim riječima, ovo je njegova doslovna izjava:

“Naravno, Hrvatska nije propala i to se ne može dogoditi.”

O ekonomskom rastu ravnodušni premijer kaže da ga “niti jedna vlada ne može izvaditi iz epruvete”, o rezanju državne potrošnje da su mu to mnogi savjetovali, ali bi onda oni otišli na kavu, a on bi morao donijeti odluku, a na primjedbu da nije odlučan u reformama uzvraća mudrijaški: “Tanka je linija između neodlučnosti i neodgovornosti.”

Kad se točno i kako dogodilo da predsjednik Vlade postane najmanje bitna osoba u državi? Pa dogodilo se odmah nakon prošlih izbora. I dogodilo se premijerovom voljom.

Gotovo da se već i na istupe takvih političara kakav je, recimo, Milan Kujundžić gleda s više pažnje i analiziranja nego na izjave predsjednika hrvatske Vlade. “Aha, vidiš, vidiš, Kujundžić je osudio krađu zastave s kninske tvrđave, zanimljivo.” Istupi Ruže Tomašić pomno se analiziraju. Vesnu Pusić citira se oko makroekonomije. Čak i Gordana Marasa. Nema ekonomista, političara, sindikatlije, blogera čiji komentari nisu zapaženiji od premijerovih.

“Ovo je pjesma koja ne govori o ničem,

ali ima odgovor na sva pitanja”, tako pjeva Kawasaki 3p.

Slično pjevuši i Zoran Milanović.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
26. travanj 2024 05:02