Siguran do izbora – piše u novinama, a odnosi se na predsjednika SDP-a i Vlade Zorana Milanovića.
A na koga drugog bi se odnosilo? Do izbora, kako je krenulo, nitko osim Milanovića u Hrvatskoj ne može biti siguran.
A sad možda čak ni on.
S uvjerenjem da su sigurni, poispadali su već mnogi na ljevici; Josipović, Linić i Holy samo su najveći gubitnici među njima. Socijaldemokratska partija dala je dosad brojne svoje znane i neznane junake u bitkama iz poraza u debakl, kroz koje ih je, bez nekog specijalnog plana i programa, ali zato nepogrešivo i odlučno, povlačilo otuđeno i ne osobito uspješno vodstvo.
U SDP-u je danas siguran samo onaj kome ubrzo ne dolaze izbori.
Kome dođu izbori, taj u pravilu odlazi. Zbog sebe? Možda. Zbog Milanovića? Ma kakvi.
Ah, što bi dao Ivo Josipović da je nekako mogao odgoditi izbore.
”Nije kriv Milanović. Josipović je sam sebi kriv“, to je nova, sporazumna, opća mantra u SDP-u, nastala odmah noć nakon poraza.
”SDP nije izgubio izbore, SDP će trajati“, čak je pomalo svečan Josip Leko, SDP-ovac koji se već dvadeset i pet godina specijalizira za to da u svakom svom istupu u isto vrijeme djeluje i zabrinuto i mirno, i nezadovoljno i na liniji, i kritički i suglasno, i samostalno i kolektivno.
(U tome je - mora se priznati - čak za nijansu uspješniji od Zlatka Komadine iz Rijeke).
Najdalje je ipak u komplimentiranju Milanoviću za Josipovićev poraz na predsjedničkim izborima otišao pomalo zaboravljeni, pretprošli hrvatski predsjednik Stjepan Mesić.
Inače mrzovoljan prema Josipoviću, i to cijelog mandata, Mesić se u završnici izbora svejedno iznenada, ali očito samo nakratko, izložio kao Josipovićev sudrug i saveznik.
”Izaberite ga, izaberite ga“, aktivno je agitirao, vjerojatno zabrinut mogućnošću da bi Tomislavu Karamarku moglo poći za rukom da na Pantovčak, kao nekad njega, Mesića, sada ugura i HDZ-ovu kandidatkinju Kolindu Grabar-Kitarović.
No odmah nakon izbora Mesić je opet prekrižio Josipovića, više mu smijenjeni predsjednik ne može biti od koristi.
”Naprosto nije točno da je za sve kriv Zoran Milanović“, oglasio se Mesić i uzeo premijera u zaštitu.
Otišao je još dalje od toga. Mesić Milanovića ne krivi čak ni za ekonomsku krizu kroz koju prolazi Hrvatska. Nema s tim Milanović veze. Mesić ga naprotiv od svega amnestira.
Josipović je, kao, iznjevjerio ljevicu, a Milanović je, kao, čuva.
Kriza nije rezultat Milanovićeve vlade nego pljačkaškog projekta privatizacije“, ispričava Mesić, izgovorima iz povijesti, premijera koji nema rezultate u sadašnjosti.
Kao neki zadnji anđeo hrvatske ljevice, Mesić očajnički poziva na okupljanje. Zanemaruje sitnicu: Milanović nije čovjek koji okuplja nego čovjek koji uklanja.
Umjesto da nakon svih opomena i gubitaka hitno i svijećom traže novog lidera (što sigurno nije Josipović), na ljevici tragaju isključivo za izgovorima za što dulji opstanak na vlasti.
Kažu: pusti, preživjet ćemo s Milanovićem do izbora. Posebna je vrsta političkog mazohizma željeti do izbora preživjeti s nekim od kojega ćeš na izborima sigurno izdahnuti.
”Je ne suis pas Josipović“ ili ”Nisam ja Josipović“, to bi ovih dana na majicama mogli otisnuti i ponosno nositi mnogobrojni zastupnici, ministri i drugi funkcioneri SDP-a.
Nemaju oni danas veze s Josipovićem: pa što će im jedan tako neuspješan političar izvan stranke kad u stranci imaju još neuspješnijega.
Što će im, doista, političar koji je do svog posljednjeg nastupa branio neobranjivo: rezultate Vlade Zorana Milanovića.
O tome kolika je ljubav između SDP-a i funkcija najbolje svjedoči brzina zaborava svih gigantskih figura stranka i države.
Recimo, za zaborav Slavka Linića trebalo im je otprilike osam dana.
Toliko je naime prošlo od onog sudbinskog Glavnog odbora gdje se tobože zbog Linića htjelo rušiti Milanovića, do dana kad se u SDP-u već počelo masovno govoriti da je Linić obična ljubomorna štetočina koja iz osvete želi uništiti inače posve zdravu, stabilnu stranku.
Da Ivo Josipović padne u zaborav, za to im je trebalo samo osam sati. Toliko je trajao jedan malo dulji san - recimo da toliko spava ministar Grčić - san od noći objave rezultata predsjedničkih izbora do prvih obaveza i izjava u ponedjeljak ujutro.
Ako im je dakle za Linića trebalo osam dana, za Josipovića osam sati, sva je prilika da će im za Milanovića – jednom kad dođe i taj strašni čas – biti dovoljno osam minuta.