Na samom ulazu u hercegovački gradić Stolac, čim se prijeđe rijeka Bregava i zakorači u Čaršiju, do prije par godina stajala je robna kuća Stočanka. Sagrađena je prije trideset godina, sredinom osamdesetih, u ono vrijeme prije Konzuma, kad je svaki gradić u urbanističkom epicentru imao robnu kuću, i kad su robne kuće u gradskim središtima bile ozbiljna urbanistička stvar: arhitekt Faruk Čerkić svoju je Stočanku tako osmislio uz pomoć slavnog zagrebačko-sarajevskog arhitekta i Corbusierova učenika Juraja Neidhardta, nepretencioznim zdanjem nastavivši niz Bregavu skladni lanac mlinica, obiteljskih avlija i hercegovačku graditeljsku tradiciju uglavljenu između Orijenta i Mediterana.
Kad sam prije dvije godine banuo u Stolac, nemalo sam se iznenadio zapazivši kako Stočanke više nema. Pripisao sam to načas svome nepouzdanom pamćenju Stoca, pa sam obilazio oko one crkve sa zvonikom na ulazu u grad, sve tražeći robnu kuću. Dok me najzad nisu upozorili kako kršćanske bogomolje u Stocu nije bilo punih pet stotina godina, i da je nova bijela crkva zapravo - stara Stočanka!
Koju godinu ranije, naime, propalu je robnu kuću kupila Trebinjska-mrkanska biskupija. Većih preinaka za njihove potrebe nije trebalo, jer i nema osobite razlike između arhitekture robne kuće i crkve: biskupi su na staru Stočanku samo nasadili trideset tri metra visoki zvonik i nekadašnji prostor sa pozamanterijom, modnom konfekcijom i bijelom tehnikom blagoslovili kao biskupijski Duhovno-kulturni centar.
Crkva na mjestu nekadašnje socijalističke robne kuće ima tako svaku do posljednje ikonografske oznake potrebne za objašnjenje svoga vremena. Onaj “vrli pitac neki” velikog Maka Dizdara - rođenog samo stotinjak koraka dalje – da sad dođe i pita svoje “kto je, šta je, gdje, odakle i kuda je”, sve bi mu o Bosni, Hercegovini, Stocu, socijalizmu, kapitalizmu, ratu, tranziciji, Hrvatima, njihovoj kulturi, Crkvi i našemu dobu bilo jasno, samo kad bi vidio Stočanku sa zvonikom.
Plastičnijeg spomenika hrvatskog kapitalističko-kaptolističkog dvadeset prvog vijeka nisam vidio sve do prije koji dan, kad je u Omišlju na otoku Krku svečano otkriven spomenik papi Ivanu Pavlu Drugom. Krk ima nekoliko vrlo osobnih razloga za spomenik: Ivan Pavao Drugi bio je na tom otoku za svoga trećeg pastirskog pohoda Hrvatskoj 2003. godine, a s otoka Krka je rodom i njegov tadašnji domaćin, poglavar Crkve u Hrvata kardinal Josip Bozanić.
Krk je i inače opće mjesto povijesti Crkve u Hrvata, od Krčke biskupije i Baščanske ploče do velečasnog Zlatka Sudca, pa nije bilo lako izabrati mjesto za voljenoga Svetog Oca. Nakon dugih priprema, izabrano je naposljetku uistinu najbolje, pa je krčki biskup Valter Župan ove nedjelje spomenik papi Ivanu Pavlu Drugom svečano otkrio na samom ulazu u gradić Omišalj, točno ispred novog, ovoga ljeta otvorenog - Super Konzuma!
Da ne bi bilo nikakvog nesporazuma oko poruke novog spomenika, sadržane u kratkom natpisu na postolju – “Sveti Ivane Pavle II, moli za nas” – brončani Papa ne stoji sa strane, ni bočno, ni nasuprot, niti ikako drugačije nego baš točno ispred Todorićeva golemog dućana, kao njegov logični arhitektonski dovršetak: iz tog položaja – lijeve ruke oslonjene o križ, a desne podignute kao da zaustavlja vozače i poziva ih na Konzumovu akcijsku rasprodaju robe na isteku roka upotrebe - poruka s Papina postolja “moli za nas” iščitava se i kao očajnički zaziv siromaha što kruh naš svagdašnji mole s Konzumovom karticom, i kao smjerni zaziv gazde Hrama što se izdigao iza njegovih leđa.
Teško da je moglo bolje, prikladnije i preciznije: poznato je, uostalom, kako su Crkva u Hrvata i Konzum u Hrvata u skladnom i prijateljskom odnosu. Kad je tako pred Božić 2011. godine Kaptol odriješio kesu za pomoć otpuštenim radnicima sisačke željezare, nije Crkva u tu svrhu izdvojenih dvjesto šezdeset tisuća kuna podijelila izravno nesretnicima iz Željezare, već su novac uplatili Todorićevu Agrokoru, koji je radnicima onda, jasno, podijelio – Konzumove bonove. Za čestit valjda božićni shopping. Todorić je pak uslugu vratio točno godinu dana kasnije, kad je ono pred lanjski Božić Kaptol štampao letke s “infomacijama o zdravstvenom odgoju”, pa ih distribuirao preko kasa i pultova svih Tiskovih trafika i Konzumovih dućana. Za čestit, shvatili ste, božićni shopping.
Obitelj Todorić, uostalom, nesebični je donator Crkve u Hrvata, o čemu za vječnost svjedoči njihovom pomoću obnovljena crkva svetog Marka u Šestinama, s podnim grijanjem, novim oltarom, i lijepom novom oltarnom slikom, što iz manje dokučivih umjetničko-teoloških razloga prikazuje - Kulmerove dvore, dakle obiteljsku kuću Todorićevih. Crkva je pak uslugu vratila ove nedjelje, postavljajući za poslovođu najnovijeg Todorićeva Super Konzuma papu Ivana Pavla Drugog.
Bit će, eto, da i zbog toga Kaptol u svom džihadu protiv radne nedjelje nikad nije javno prozvao onoga koji zapošljava valjda dvije trećine nedjeljnih radnika, uključujući – nota bene – i nesretnice na kasi omišaljskog Super Konzuma. Koje su, još notabenije, uredno radile i ove nedjelje, dok je biskup Župan pred vratima svetom vodicom škropio novog poslovođu.
Brončani papa na ulazu u tržni centar ima tako svaku do posljednje ikonografske oznake potrebne za objašnjenje svoga vremena. I da velikom Josipu Pupačiću – što je skončao svega stotinjak koraka dalje, jedva dva mjeseca nakon Dizdara – “moj križ svejedno gori” i danas, drugačije bi pisao svoj posljednji stih, “moj križ a tvoje ime”. Sve o socijalizmu, kapitalizmu, ratu i tranziciji, sve o Hrvatima, Crkvi i našemu dobu bilo bi mu jasno, samo da je iz onoga zrakoplova nad Omišljem mogao vidjeti papu zaštitara, kako oslonjen na križ čuva divovski silos s neonskim znakom Super Konzuma. “Moj križ a tvoje ime.”