Vesna Pusić predbacila je drugim strankama u Hrvatskoj to što njen HNS – kako je rekla – nije stranka za koju se glasa iz “obiteljske tradicije”.
Iz te njene izjave moglo se najviše vidjeti da je predsjednica Hrvatske narodne stranke malo ljubomorna na dvije vodeće stranke – i na konkurentski HDZ, ali i na partnerski SDP – te da smatra kako je glasanje za njih automatska radnja, nešto što se jednostavno prenosi s koljena na koljeno, možda se i dobiva s genima, ali u svakom slučaju nastaje bez posebnoga angažmana tih najvećih političkih organizacija i bez potrebe da oni nešto specijalno učine za građane.
“A mi se moramo uvijek dokazivati građanima”, požalila se uime HNS-a, gotovo tražeći suosjećanje.
Možda upravo iz tog svog neobičnog doživljaja odnosa političkih snaga – SDP-u je vlast pala s neba, a mi u HNS-u morali smo se vraški potruditi – predsjednica HNS-a umišlja i pravo na trajnu, doživotnu, beuzvjetnu natpredstavljenost svoje stranke u vlasti, ma kakve ona rezultate u stvarnosti imala.
Vesni Pusić – suprotno njenom načelnom opredjeljenju prema liberalnoj demokraciji – vlast je ipak više prostor koji se jednom zauzima, zabije se zastavica i to je onda to. Izbori i glasovanje dobri su jedino dok potvrđuju njeno uvjerenje: mi vrijedimo sedam, osam posto i bez nas nema lijeve vlade.
“To je neki prostor građanskog centra”, govori i danas Vesna Pusić, kao da se ništa nije promijenilo od devedesetih godina prošlog stoljeća naovamo.
A promijenilo se sve. Najmanje se doduše promijenila njena stranka, koju je imidž najklijentelističkije političke grupacije doveo na dno, i prema popularnosti među biračima, ali i po važnosti u hrvatskoj politici.
Danas osam puta više vrijedi Orah s nekih tri tisuće članova, par kancelarija i jednim zastupnikom nego stranka koja drži pola Vlade, ministarstava, državnih kompanija, zavoda i agencija.
A ne može se baš reći da se za Mirelu Holy glasa po – obiteljskoj tradiciji.
Vesna Pusić ima problem. Kako HNS-ovih dva-tri posto iz anketa rastegnuti do prvoga u mjesecu? Kako s rejtingom Nikice Gabrića ili Vesne Škare-Ožbolt zadržati i vanjske poslove, i gospodarstvo, i građevinu, i Inu, i pola ambasada po svijetu?
Pogrešno smatra da je rješenje u stavu. Mi smo važni i gotovo. Otud i izjave poput ove:
“HNS se ne boji na izbore izaći samostalno.”
Ta neiskrena politička poruka ne može izazvati nikakvu mobilizaciju, eventualno suprotno. Svima je jasno da HNS već dulje ne postoji izvan koalicije sa SDP-om. Čak i kad bi u nekoj izbornoj jedinici uspjeli samostalno izboriti zastupnika, teško da bi taj jedan ili dvojica trebali ijednoj budućoj vladajućoj koaliciji. Pa i kad bi se nekako provukli – kako bi, tako slabašni, zadovoljili sve kadrovske apetite HNS-ove stranačke mašinerije?
Vesna Pusić nastoji ostaviti dojam žene koja upravlja HNS-om. Ako je to u proteklom periodu i bila, već sada vjerojatno nije, a u sljedećemu razdoblju sigurno neće biti. Ključ opstanka i budućnosti Hrvatske narodne stranke u rukama je Zorana Milanovića i SDP-a koji tek moraju konačno odlučiti treba li im i dalje ta stranka i u kojoj mjeri.
Zasad se pretpostavlja da će SDP opet sklopiti predizborni savez s HNS-om. To se čak prikazuje kao samorazumljiva stvar. Ne daje se za to mnogo argumenata. Najčešći je taj da će doći do “efekta sinergije”, ma što to značilo. I da će u odnosu na samostalni Orah, SDP biti u prednosti ako ide u “velikoj” koaliciji. Upitno je već što bi točno značila sinergija dvije slabe i dokazano neuspjele političke stranke. Kao i to što znači velika koalicija, ako je slabija čak i od jedne “male stranke”.
Još se ne sagledavaju niti stvarni udjeli svake od stranaka, i SDP-a i HNS-a, u ukupnom negativnom publicitetu vladajuće koalicije. No uoči odluke o načinu izlaska na izbore i ta će tema morati doći na raspravu. Neki su resori striktno razdijeljeni – stvari su, dakle, prilično mjerljive. Tko je bio vjerodostojniji, tko je imao više afera, tko je zaposlio više svojih, tko je imao rezultate, tko nije – sve će se te teme otvoriti ako se bude ozbiljno razgovaralo što je točno HNS u eventualnoj novoj, Kukuriku (2) koaliciji.
Pritom će se morati voditi računa i o tome da se “ostavi mjesta” za Mirelu Holy, za slučaj da ljevica bude opet u mogućnosti formirati Vladu. SDP u poslijezborni savez s Orahom sigurno neće moći ući s unaprijed obećanih pet ministarskih mjesta za HNS.
Zbog svih ovih problema Vesna Pusić u nervozi se sve više udaljava od racionalne politike. Tako je već nakon iznošenja na ulice i trgove prvih štandova za referendum protiv monetizacije autocesta požurila izjaviti kako bi i od tog posla Vlada možda mogla odustati. SDP-u i HNS-u ionako se zamjera politika predomišljanja i odustajanja. Čini se da referendumi protiv vladajućim strankama dolaze kao olakšanje.
Sad je to potpredsjednica Vlade Vesna i otvoreno priznala.
“Glas javnosti je važan. Treba respektirati volju većine”, objasnila je svoje novo uzmicanje.
Većina – prema mišljenju Vesne Pusić – nije presudna za preuzimanje većine poluga vlasti. HNS je za to najbolji dokaz. S malo glasova do apsolutne većine. Ali većina najednom postaje važna ako može ikako pomoći toj vlasti da ne poduzima ništa riskantno dok je na vlasti, da joj se vlast nepotrebno ne zakomplicira.
Još je jedino karta krajnjeg populizma preostala Vesni Pusić za malo nade u preživljavanje HNS-a. Na tu je kartu sada i zaigrala. Treba nekako pokušati spasiti HNS. Jer to je stranka za koju se ne glasa zbog obiteljske tradicije. Više zbog obiteljskog biznisa.