Veterani iz šatora u Savskoj ulici najavili su, eto, podizanje tužbi protiv medija zbog širenja mržnje. “Podnosimo kaznene prijave protiv portala Index i Jutanjeg lista, jer su poticali na nasilje, linč i mržnju protiv nas”, u ime stanovnika šatora na konferenciji za novinare poručio je Marko Radoš.
Mržnja prema ratnim veteranima – nazovimo je kolokvijalno mržnjom, kako je i shvaćena, i adresirajmo u nastavku teksta prema ratnim veteranima, iako je jasno da se odnosi samo na one iz duhovnog kruga oko šatora u Savskoj – posve je nova stvar u hrvatskom javnom prostoru. Do prije samo par mjeseci bila je posve nezamisliva već i javna demonstracija opreznog propitivanja onoga što vitezovi Domovinskog rata kažu ili zatraže, a kamoli ta, kako ste rekli, otvorena mržnja. Autoritet grba na maskirnoj uniformi i plave naljepnice sa stiliziranim raznim invalidom, certifikata najveće zamislive žrtve za Domovinu poslije spomen ploče na vojnom groblju, djelovao je kao anestetik već za mišljenje – posve svejedno je li nositelj autoriteta potpisivao najgore fašističke stavove ili samo zahtjev za oslobađanje od carinskih olakšica za uvoz nove njemačke limuzine – a kamoli za javnu akciju.
Najzad, oni su i pravo na fašistički stav i na carinsku olakšicu podjednako zaslužili boreći se za našu slobodu, i ako bi se ta sloboda okrenula protiv njihovih stavova i privilegija, bio bi poništen sam smisao Domovinskog rata.
Što se onda dogodilo da se odjednom rastvorila široka pukotina u nacionalnom monolitu strahopoštovanja prema njima? Neobično jednostavno: poremetio se stabilan sastav toga strahopoštovanja. Punih dvadeset godina njegov je nosivi sastojak bilo poštovanje, čak i onda kad je bilo ceremonijalno i kurtoazno. Straha je svakako bilo manje nego poštovanja, jer većina se nije imala razloga bojati veterana – tek poneki novinar ili političar koji bi se usudio javno propitati njihove carinske olakšice, fašističke stavove ili općenito te, kako se zovu, stečevine Domovinskog rata. I, naravno, građani koje bi huda sudba nanijela na njihov put, bilo da su vlasnici kuće u kojoj veteran živi s obitelji, ili samo gosti kafića u kojemu se malo zanio alkoholom. Većina je ipak dijelila prostor slobode branitelja: kad i nisu dijelili privilegije, dijelili su stavove.
Braniteljima, međutim, poštovanje i privilegije što proizlaze iz njega nisu bile dovoljni: željeli su više društvenog utjecaja, više moći, više vlasti, ukratko – više našeg straha. I dobili su ga. Zanemarili su, međutim, jednostavnu činjenicu da se uvećavanjem javnog straha u strahopoštovanju umanjuje udio poštovanja. A strah bez poštovanja nije stabilan strah. Bezbroj je povijesnih primjera za to, i mnogo opasnije društvene sile od hrvatskih ratnih veterana gubile su kad su ostale bez svakog poštovanja, samo na tuđem strahu – velikom, ali labavom. Jedan uplašeni, naime, sklanja se s puta, ali stotinu hiljada uplašenih strah pretvara u moćno društveno oružje.
To se dogodilo veteranima Domovinskog rata, i to se dogodilo, vrlo precizno, kad su – iz čiste obijesti ili preciznog političkog programa, ili iz jednog i drugog, sasvim uostalom svejedno - podigli taj besmisleni, bahati šator, da sve otada sustavno i nekažnjeno iz njega krše valjda svaki pojedinačni paragraf prekršajnog i kaznenog prava, otvoreno zajebavajući cijelu državu izvan tih stotinjak oslobođenih kvadrata, jednako joj svojim postupcima i zahtjevima pokazujući da su oni povlaštena kasta koja može i smije ono što drugi ne mogu i ne smiju.
Obijesno i bahato mobilizirali su zapravo uplašene, izbijajući im svako poštovanje za sebe. Sve otada – kao u svakom od spomenutih povijesnih primjera – bilo je samo pitanje trenutka kad će monolit straha načeti netko izvan te društvene igre, ne dakle ni novinar, ni političar, već netko posve nejavan, netko dakle od uplašenih - posve svejedno je li anonimac s Facebooka ili kakav ulični performer. Od tog časa, akumulirani strah počeo se vraćati onome tko ga je emitirao. Nije to, jasno, fizički strah, onaj što su ga svih ovih godina osjećali uplašeni izvan šatora, dakle strah za živu glavu. Riječ je, naime, o još gorem strahu: oni se boje da ih se ljudi više ne boje.
“Ubij, zakolji, da branitelj ne postoji”, napisao je mladi Puljanin, rođen 1990. godine, u komentaru jedne vijesti o braniteljima iz šatora, zbog čega je zaradio optužnicu Općinskog državnog odvjetništva pred Općinskim sudom u Puli. Prije samo koji mjesec, takve su javne riječi – makar i na tupavim komentatorskim dernecima po internetu – bile posve nezamislive. Danas, međutim, predstavlja upravo onu mržnju o kojoj na konferenciji za novinare govore branitelji iz šatora u Savskoj: “ubij, zakolji” školski je primjer govora mržnje. Ali i straha koji se vraća dosadašnjim vlasnicima koncesije.
“Ubij, zakolji da (upisati po vlastitom nahođenju) ne postoji”, parola je koju je kao svjetonazorski obrazac uvela upravo “šatorska” klika, veteranska ustaška desnica i njeno golomozgo udarno juniorsko krilo. Od “ubij, zakolji da Srbin ne postoji”, svih ovih dvadeset godina u taj su obrazac upisivani vanjski i unutarnji neprijatelji njihova mračnog, tijesnog i vlažnog svijeta: “ubij, zakolji da Turčin ne postoji”, “ubij, zakolji da Židov ne postoji”, “zakolji da peder ne postoji”, “da Feral ne postoji”, “da ovaj ne postoji”, “da onaj ne postoji”, imenom i prezimenom, da ne postoji ukratko nitko osim njih. Ubijalo se tako i klalo sustavno svih ovih godina, i ubijalo se i klalo - uvijek i bez ijedne iznimke - u ime istih vrijednosti koje se brane u šatoru u Savskoj. Sve dok se odjednom u istom obrascu mržnje, bolno predvidljivo, nisu našli i sami mrzitelji.
Mrze vas? Odlično. “Ubij, zakolji da branitelj ne postoji” znači, naime, da ste pobijedili.