Slična stvar dogodila se i onim nesretnim veteranima, sjetit ćete ih se, što su još u listopadu podigli šator pred Ministarstvom branitelja u Savskoj, tražeći iz nekog nejasnog razloga ostavku ministra. Bile su ih u to vrijeme pune novine i televizija, čak je i predsjednik Ivo Josipović išao tamo na svoju Canossu, da padne na koljena baš kao prije hiljadu godina Henrik IV pred papom: prosvjed hrvatskih branitelja bio je top-tema hrvatske politike i društva, cijela se nacija podijelila oko njihovih zahtjeva, ni o čemu drugom nije se zapravo u Hrvatskoj govorilo osim o šatoru u Savskoj, sve dok se trideset drugog dana u njemu nije pojavio Zdravko Mamić s nekoliko svojih južnoameričkih robova u plavim trenerkama, što su zbunjeno i uplašeno gledali oko sebe.
U jednom od najbizarnijih igrokaza još od vremena neprevaziđenog ceremonijal majstora Franje Tuđmana, maksimirski je padišah sa zlatnim Rolexom u vrijednosti sedam doživotnih invalidskih penzija nesretnicima u kolicima podijelio kruh, paštetu i mesne doručke, a onda održao nadahnuti govor čija je temeljna teza glasila otprilike: “Živjela hrvatska država!”
Bilo je to, da skratim, i posljednji put da smo čuli za šator u Savskoj.
Opet, ne treba biti prestrog prema ratnim veteranima. Ponijelo ih je malo pa im se učinilo dobrom idejom, a i zgodnom prilikom da mobitelom snime selfie s Joeom Šimunićem. Nisu oni, jebiga, vični visokoj politici, previše su se, kako ono, vodili srcem mjesto razumom, da bi računali kako u Hrvatskoj trenutačno ne postoji nepopularnija i omraženija osoba od Zdravka Mamića, i kako su jednako kao njega – što se hrvatske javnosti tiče – mogli u šator primiti i Vojislava Šešelja.
Kad su to shvatili, bilo je kasno: točno otada, obratite li pažnju, prosvjednici iz Savske nestali su iz naših života. Istina, pokušavali su – jednom im se tako učinilo zgodnom idejom da odjeveni poput srednjovjekovnih templara promarširaju gradom – ali to je u javnosti imalo odjeka po prilici kao da su Zagrebom marširali članovi hrvatskog društva književnika. Mjesec dana prošlo je tako od Mamićeva posjeta, i još se samo ponekad neki Zagrepčanin u šetnji Savskom iznenadi kad vidi da je šator i dalje tamo. A pokoji i znatiželjno proviri, misleći da je riječ o klasičnom božićnom vašarskom šatoru s kobasicama, kuhanim vinom ili knjigama po deset kuna.
Ne treba biti prestrog prema hrvatskim braniteljima – nisu oni, rekoh, vični politici – ali kako objasniti da takvu jednu ordinarnu pizdariju napravi stranka premazana svim mastima, sa dvadeset pet godina iskustva u parapolitičkim spletkama i intrigama?
Istinabog, nije Kolinda Grabar-Kitarović ni prije toga imala osobitih šansi na predstojećim predsjedničkim izborima, ali sve da je HDZ-ov gremij mozgova u njezinom štabu mjesec dana dovijao kako da joj sjebe i onu posljednju, ne bi se dosjetio bolje ideje nego da među glavne financijske i moralne sponzore kampanje uvrsti i maksimirskog padišaha. Na već slavnu donatorsku večeru u hotelu Westin, recimo, pozvali su pojedinačno valjda svakoga s liste pedeset najnepopularnijih Hrvata, na čelu s bešćutnim tajkunskim fićfirićem Tomislavom Horvatinčićem, ali i to im je bilo malo: trebala im je zvijezda večeri, netko tko bi i posljednjem Kolindinom glasaču ubio volju da izađe na izbore.
- Znam – dosjetio se konačno šef kampanje Miro Kovač. – Vojislav Šešelj!
- Ne razumiješ, treba nam netko koga u Hrvatskoj ne voli baš nitko – otklonio je odmah Tomislav Karamarko. – Osim toga, Voja je već i sam javno rekao da svojim izjavama pomaže kampanji Ive Josipovića.
- Fak! – otelo se Kovaču. - Prokleti SDP.
- Onda, ima li tko ideju... bilo kakvu? – prekinuo je dugu šutnju Karamarko. – A da nije srpski ratni zločinac?
- Imam ja - javio se u to glasoviti Milijan Brkić, možda i najveći proizvođač bilo kakvih ideja u cjelokupnoj povijesti HDZ-a. A od sviju HDZ-ovih bilo kakvih ideja, ova je bila valjda najbilokakvija.
Tako je plebiscitarno omraženi Zdravko Mamić postao maskota predsjedničke kampanje HDZ-ove kandidatkinje Kolinde Grabar Kitarović. Nakon polutajne donatorske večere u hotelu Westin, svoju je odanost HDZ-u i Kolindi demonstrirao i javno, održavši kod Aleksandra Stankovića nadahnuti jednosatni govor s tezom “živjela hrvatska država!” Najzad, ovih dana saznali smo i da je Kolindin izborni stožer za svoj službeni autobus od Mamića dobio i besplatno mjesto na maksimirskom parkiralištu, službeno najpraznijem i najpustijem javnom prostoru u Republici Hrvatskoj, slabije naseljenom čak i od Ličko-senjske županije.
Prizor autobusa Kolindine kampanje, što s golemim sloganom “Za bolju Hrvatsku” na sablasno pustom parkingu pred Dinamovim stadionom trune kao na groblju automobila, upravo je grafička ilustracija HDZ-ove bilo kakve ideje o propagandnom kapacitetu Zdravka Mamića. Samo jedna bilo kakva ideja bila je, naime, maloumnija od zamisli da sponzor kampanje “Za bolju Hrvatsku” bude najomraženiji Hrvat uopće, a to je bila zamisao da najomraženiji Hrvat bude sponzor kampanje “Za bolju Hrvatsku” baš danas, kad i takav, najomraženiji, nikad nije bio omraženiji - nakon još jednog epskog Dinamovog europskog sramoćenja i usred cijele afere s njegovim nogometnim savezom.
Bilo je to, ukratko, posljednji put da smo čuli za Kolindu Grabar Kitarović. Samo još ponekad neki se Zagrepčanin u šetnji Maksimirom iznenadi kad vidi da je autobus “za Bolju Hrvatsku” i dalje tamo, a pokoji i znatiželjno proviri, da zamoli šofera može li kćerki u dalekoj Boljoj Hrvatskoj poslati paket s domaćim kulenom.