Prošlog utorka Sabor je donio proračun za sljedeću godinu, sa sedamdeset glasova odbivši amandman HDSSB-a da se jedna simbolična suma, milijun i pol kuna – jedan i pol milijun od ukupno stotinu dvadeset milijardi, manje dakle od jedne stotinke promila novog državnog budžeta – izdvoji u fond za subvencioniranje prehrane siromašne školske djece.
Prije mjesec dana zemlju je, naime, potresla priča iz jedne belomanastirske osnovne škole, u kojoj gladni učenici mole nastavnike hranu, senzacionalno se uskoro otkrilo kako pojava nije usamljena i kako u Republici Hrvatskoj danas –2014. godine, u Europskoj uniji, dvadeset godina nakon rata - ima djece što gladuju, i Glavaševa je stranka reagirala nepogrešivim populističkim refleksom, predloživši fond za gladne školarce. SDP-ova je većina, međutim, nepogrešivo prezrela njihov jeftin demagoški populizam i glatko odbila siromašnoj djeci dati sitniš za sendvič od parizera i gaude. Pa se spustila u saborski restoran na svoje subvencionirano teleće pečenje s predjelom i desertom, sve za tridesetak kuna. Oslobođeno, jasna stvar, i PDV-a i fiskalnog računa.
Dobro, lako je bilo popizditi na takvu bešćutnost budžetskih podguzina iz tovilišta na Markovu trgu: nadljudski napor treba da se makar sasluša njihovo objašnjenje. A oni ga, koliko god vam nevjerojatno izgledalo, imaju. “Planirana sredstva su dostatna za podmirenje potreba korisnika socijalne skrbi”, izjavila je ministrica socijalne politike Milanka Opačić, objasnivši kako dodatni novac za gladnu djecu nije potreban, jer su proračunske stavke za smanjenje siromaštva i socijalne isključivosti u proračunu za 2015. ionako povećane za četrdeset šest milijuna kuna.
Uložimo dakle mali nadljudski napor i pretpostavimo da je SDP-ova drugarica ministarka u pravu. Toliko napora trebalo bi nam biti, kako ono, “dostatno” da prihvatimo kako su sredstva u novom proračunu “dostatna za podmirenje potreba korisnika socijalne pomoći” i “smanjenje siromaštva”, odnosno za gladnu djecu iz Belog Manastira i ostalih hrvatskih favela. Ili barem – ako ne baš “dostatna” – da se više od toga ne može. Svaka kuna u budžetskom rashodu iskovana je od suhog zlata, četrdeset šest milijuna takvih već je iskovano za povećanje proračuna za siromašne, i nema više zlata ni za kovanicu od deset lipa, a kamoli za još milijun i pol kuna.
Uloženi nadljudski napor trajat će vam otprilike tri dana: točno toliko, naime, proći će od saborske rasprave prošlog utorka, kad je sedamdeset budžetskih podguzina u Saboru odbilo izdvojiti jednu stotinku promila za gladne školarce, do sjednice saborskog Odbora za Ustav prošlog petka, kad su podguzine podijelile novac iz proračuna predviđen za financiranje političkih stranaka, i kad smo saznali da su SDP, HDZ i ostale partije za 2015. dobile - pet milijuna kuna više nego ove godine!
Ili, ako vam je tako teže, više nego tri puta više od onoga glatko odbijenog džeparca za gladne školarce.
Ukupno pedeset pet milijuna kuna podijeljeno je tako političkim strankama na sjednici saborskog odbora, zapravo – to je sad, vidim, dosta moderno – donatorskoj večeri za partijske parazite, na kojoj ste, a da to niste ni znali, zajedno s onom gladnom djecom sudjelovali i vi, radosno otkidajući i od svoje plaće i od njihovih usta.
Ako ste pak popizdili jer je političkim elitama, eto, malo što bjesomučno troše vaš novac na održavanje golemog državnog politokratskog aparata, pa im je malo i još pedeset milijuna kuna za održavanje svog partijskog pogona, nego uzimaju još pet milijuna, trebate znati da one sebi budžet ne povećavaju usprkos tome što troškovi državnog aparata sumanuto rastu i što je proračun u minusu, već - upravo zbog toga.
Koncept je genijalan, mada nije posve nov: u alternativnoj fizici zove se još i perpetuum mobile, i titra maštu nadobudnih, hm, alfizičara već četiri stotine godina. U službenoj fizici, doduše, to je utopija - stroj koji bi proizvodio jednako ili čak više energije nego se u njegov rad uloži nemoguć je po svim važećim zakonima termodinamike - ali ovdašnje političke elite, kako vidimo, ipak su uspjele domisliti koncept beskonačnog generiranja energije, neku vrstu financijskog perpetuum mobilea. To je zato što hrvatska partijska kasta ne živi u službeno važećoj fizici, ona je konačno i potpuno odsječena od fizičke stvarnosti, za njih ne važe zakoni termodinamike, već Zakon o financiranju političkih stranaka. A po Zakonu o financiranju političkih stranaka, partije iz budžeta dobijaju sredstva u visini od 0,05 posto troškova državnog aparata, što – ukratko – znači da će, što više vašeg novca potroše, više vašeg novca i dobiti.
Što je genijalno barem onoliko koliko je svinjski.
Lako je stoga, rekoh, popizditi na takvu bahatost podguzina iz onog tovilišta na Markovu trgu, ali valja uložiti još jedan mali nadljudski napor. Projekcijom proračuna za sljedeću godinu političke stranke i njihovi zastupnici poslali su nam, naime, sljedeću poruku: a) novca za “podmirenje potreba korisnika socijalne pomoći” u budžetu ima, i to ne samo b) “dostatno” za gladnu školsku djecu, već i za c) političke stranke. Štoviše, toliko da su d) strankama podijelili više nego lani.
Sada, eto, valja samo čekati. Istina, trebat će nadljudski napor, ali – iz nekog razloga slutim – neće trajati dugo. Onog trenutka kad prvo gladno dijete u školi zamoli nastavnicu da mu kupi sendvič, kad prvi očajnik preko njuškalo.hr-a oglasi prodaju bubrega da prehrani obitelj, kad prvi put u novinama naiđete na broj humanitarnog telefona ili žiro-računa za pomoć djetetu kojemu hitno treba operacija u Švicarskoj, tog časa valja govnjivim motkama utjerati podguzine u ono tovilište na Markovu trgu, zazidati ih unutra žive i držati tamo dokle god ne vrate posljednju od pedeset pet milijuna kuna.
Za početak.