U staroj Jugoslaviji, nema ih u Hrvatskoj mnogo što pamte to zlehudo doba, neobično su bili popularni vicevi o Albaniji i Albancima. Više od Rumunjske, Poljske i ostalih poslovnica Sovjetskog Saveza, mala, izolirana i siromašna balkanska Koreja bila je mjera naše slobode i našega bogatstva. Veselili su nas stoga vicevi o albanskom standardu, albanskoj televiziji, albanskim automobilima ili albanskim dućanima, a jedan od popularnijih žanrova bili su vicevi o njihovu ratnom zrakoplovstvu, poput onoga o padu jedinog albanskog borbenog aviona, kad su poginuli pilot i ložač.
Bilo je to sretnih sedamdesetih ili osamdesetih, u vrijeme kad je Albanijom vladao frustrirani psihopat Enver Hoxha, a vrijedni sovjetski inženjeri u MiG-ovim tvornicama u Moskvi i Tbilisiju sklapali iste lovce koji danas čame u hangarima hrvatske ratne avijacije. Trideset ili četrdeset godina nakon što smo se oholo smijali glupavim vicevima o ložačima albanskih borbenih aviona iste te viceve čitamo u hrvatskim novinama, ali sada u velikim, ozbiljnim tekstovima o katastrofalnom stanju hrvatskog ratnog zrakoplovstva. Ako, jasno, desetak poluraspadnutih muzejskih primjeraka MiG-a 21, proizvedenih između 1975. i 1982. - od kojih je svega par u letnom stanju - uopće može izdržati pretenciozan naziv ratnog zrakoplovstva.
Milijune eura invalidna hrvatska država već dvadesetak godina troši na popravke i kakvo-takvo održavanje tih nekoliko olupina, u pravilnim vremenskim razmacima povede se široka javna rasprava o tome treba li nam remont te sovjetske skalamerije ili nabavka nove – „novom“ se, dakako, smatraju nekakvi ukrajinski ili indijski MiG-ovi mlađi od hrvatske države – a da se nitko ozbiljno nije upitao što će Hrvatskoj uopće ratna avijacija.
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU GLOBUSA
