Postupak je jednostavan. Djevojčici između tri i osam godina najprije se u usta se ugura komad tkanine: par čarapa, recimo, izvrsno može poslužiti svrsi. Kako se ne bi otimala, jedan joj snažniji muškarac čvrsto drži glavu i ruke vezane iza leđa, dok joj druga dvojica drže raširene noge. Nije nužno, ali jest poželjno da tu bude još jedan, koji će djevojčicu ošamariti ako pruža otpor. Važno je da šamari ne budu prejaki, jer ne želimo da se djevojčica onesvijesti. Dobro je stoga imati pri ruci i koju kantu vode.
Sada je red na doktora: on će djevojčici, onesposobljenoj za otpor, rastvoriti male usne na vaginalnom otvoru, a onda brzim zahvatom rasjeći ovojnicu klitorisa. Za to je, jasno, najbolji oštar kuhinjski nož, iako će odlično poslužiti i oštar lim, primjerice od upotrijebljene konzerve, komad stakla ili dobri, stari žilet. Iznimno je važno da se alat, ako je već upotrijebljen u tu svrhu, prije toga obriše o kakvu krpu. Kako je razrezivanje ovojnice klitorisa razmjerno bolan zahvat, vrlo je izvjesno da ćete tu potrošiti prvu kantu vode.
Nakon što joj je razrezao ovojnicu, a pomoćnik je osvijestio šamarima i vodom, doktor će istim nožem – ili komadom stakla, limom, žiletom, svejedno – djevojčici odstraniti vrh klitorisa ili, još poželjnije, cijeli klitoris zajedno s malom i velikom usnicom, a imate li let-lampu, stvar se može jednostavno obaviti i paljenjem. Kako je rezanje ili paljenje klitorisa i usana razmjerno bolan zahvat, izvjesno je da ni to neće ići bez nekoliko šamara i kanti vode.
Kad se djevojčica osvijesti, doktor će preostalo vaginalno tkivo vezati koncem - mada će sasvim dobra biti i nekakva žica, ili obično trnje - pažljivo pri tom ostavivši mali otvor kako bi djevojčica sutra mogla mokriti i ispuštati menstrualnu krv. Kako pak i šivanje vagine žicom i brisanje rane krpom spadaju u razmjerno bolne zahvate, izvjesno je da će i tu ići još pokoji šamar i kanta vode.
Svakako, šamari će pomoći još mjesec-dva nakon zahvata, koliko će djevojčica morati imati čvrsto zavezane noge, kako bi rana što bolje zarasla.
Hoće li joj, međutim, tako ušivena ženskost biti prepreka za zdrav bračni život? Naravno da neće, jer kad joj roditelji za koju godinu nađu prikladnog muža, on će prije prve bračne noći zašivenu vaginu vrlo jednostavno otvoriti pomoću kuhinjskog noža – ili komadom stakla, limom, žiletom, svejedno – kao što će je nakon obavljenog posla doktor opet zašiti koncem, žicom ili trnjem. Cijeli postupak – zajedno sa šamarima i vodom –ponovit će se kod svakog spolnog odnosa i, još jasnije, kod svakog porođaja.
Tako u nekim dijelovima svijeta i danas izgleda obred obrezivanja djevojčica. Procjenjuje se da je na taj način osakaćeno stotinu i trideset milijuna žena, a ako se pitate zašto, objasnit će vam Glas koncila. “Riječ je o čupanju dražice djevojčicama prije puberteta, da se budućoj ženi onemogući doživljaj spolne naslade”, odgovara tako redakcija jednom svom ljubopitljivom čitatelju: “Žena tako ostaje manje zahtjevna, samo vrijedna i vjerna supruga i majka.”
Znate uostalom i sami kakve su žene s klitorisom. U početku hoće seks kad je njih volja, i dok muškarac podrigne, već hoće i stroj za pranje suđa, pilule za kontracepciju, vibrator i pravo glasa.
Ženska “spolna naslada”, najzad, i ne služi ničemu osim nabijanju osjećaja krivnje kod mužjaka.
Kad se proširio skandalozan glas koncila o obrezivanju djevojčica, redakcija je odgovorila kako su imputacije da se Crkva u Hrvata slaže s tim “običajem” - neistinite. Kao jedan od zlonamjernih, rado ću složiti s neslaganjem Crkve – i još se javno ispovijediti, pokajati i pričestiti – čim se Koncil i njegov Glas javno izjasne je li to dobro ili nije: to, naime, da je žena “manje zahtjevna”, odnosno “samo vrijedna i vjerna supruga i majka”. Ako je pak njima nezgodno, nudim se osobno iz Glasa koncila i svećeničkih propovijedi povaditi svih onih nekoliko hiljada točnih citata o tome kako je uloga žene da bude “samo vrijedna i vjerna supruga i majka”.
Sad kad smo se složili oko slaganja Crkve, preostaje još samo “čupanje dražica djevojčicama” uvesti u katolički zdravstveni odgoj, isti onaj po kojemu se Glas koncila nedavno javno usprotivio mamografiji, vrlo eksplicitno – za razliku od “običaja” čupanja dražice – proglasivši običaj dijagnosticiranja raka dojke štetnim za žene. Jer žena s rakom dojke je, shvatili ste, “manje zahtjevna”.
A onda valja uvesti i zgodan običaj obrezivanja klera. Postupak je jednostavan: župniku, biskupu ili kardinalu između osamnaest i osamdeset najprije se u usta se ugura komad tkanine – par čarapa, recimo, izvrsno može poslužiti svrsi. Kako se ne bi otimao, treba mu čvrsto držati glavu, ruke i raširene noge, a poželjno ga je i ošamariti ako pruža otpor. Važno je da šamari ne bude prejaki, jer ne želimo da se onesvijesti. Dobro je stoga imati pri ruci i koju kantu svete vodice.
Potom valja brzim i preciznim zahvatom biskupu rasjeći mošnje i izvaditi testise, a onda i odsjeći penis. Za to su, jasno, najbolja kliješta, mada će odlično poslužiti i oštar lim, primjerice od upotrijebljene konzerve, komad stakla ili dobri, stari žilet, a imate li let-lampu, stvar se može jednostavno obaviti i paljenjem. Kako pak rezanje mošnji i odsijecanje penisa spadaju u razmjerno bolne zahvate, izvjesno je da će tu trebati pokoji šamar i blagoslov svetom vodicom. Konačno, kad se svećenik osvijesti, preostalo tkivo valja vezati koncem, žicom ili običnim trnjem, pažljivo pri tom ostavivši mali otvor kako bi sutra mogao mokriti.
Zašto? Da se župniku, biskupu ili kardinalu onemogući doživljaj spolne naslade: svećenik tako, shvatili ste, ostaje manje zahtjevan, samo vrijedan i vjeran sluga Božji.