Iz arhive Globusa

Hrvatsko državljanstvo na Milanovićevoj superakciji

Sve svoje resurse hrvatska država već prodaje ili je rasprodala, samo je jedan, možda i najvredniji, prepustila crnom tržištu. Zašto ih ne bi sama prodavala?

Sjajna ideja pala je na pamet predsjedniku Vlade Zoranu Milanoviću, i čovjek kad bolje promisli neviđeno je zapravo čudo kako se to nitko prije njega nije sjetio. Sve svoje resurse hrvatska država već prodaje ili je rasprodala, samo je jedan – možda i najvredniji – nerazumno prepustila crnom tržištu. Pa ako su već pripadnici zemunskog, surčinskog ili moskovskog klana za vrijednu malu plavu knjižicu spremni dati po par hiljada eura, zašto ih država ne bi sama prodavala?

- Nismo još donijeli definitivnu odluku, ali da: razmišljamo o tome i želimo razgovarati – rekao je nekidan premijer Milanović. - Zanima me što ljudi u Hrvatskoj kažu, misle li da netko tko nije na Interpolovoj tjeralici, i dolazi u Hrvatsku kako bi uložio pet milijuna eura, zaslužuje državljanstvo ili ne?

Neke su države, čuli smo, već pustile u prodaju svoje putovnice: za državljanstvo Malte, recimo, trebate izdvojiti šest stotina pedeset hiljada eura. Druge, poput Velike Britanije, dat će vam pasoš uložite li u njihovu zemlju najmanje milijun funti, a u trećima, poput Španjolske ili Portugala, potrebna je tek kupnja dovoljno skupe nekretnine. Slavni historijski koncept nacije, kako vidimo, u modernom je svijetu napušten, ne treba vam više obiteljsko stablo veličine kanadske sekvoje, ni deset koljena staro prezime, ni krsni list iz mjesne župe svetog Ante. Umjesto domovnice, neki će Rus ili Zemunac sutra na šalteru u MUP-u pokazati tek opću uplatnicu, s kvrgavim rukopisom ispisanim “primatelj: Proračun Republike Hrvatske”.

Ostalo je samo dogovoriti se za cijenu: koliko dakle to košta? To, kako ste rekli, hrvatstvo. Je li to, kako naglas razmišlja premijer, pet milijuna eura, je li možda pola milijuna ili, štajaznam, deset?

Naivno ste, eto, mislili da još samo to nije na prodaju: mogu nam rasprodati šume, otoke i cijelo more, mogu vam rasprodati ćaćevinu i didovinu, i stare kamene palače i nove autoceste, i naftne bušotine i izvore pitke vode, mogu rasprodati sve državne tvrtke do posljednje, i bolnice i škole mogu prodati, samo to – naše tisućljetno hrvatstvo – nije na prodaju. A da se nikad niste zapitali: zašto, pobogu, ne bi bilo? Živimo u vrijeme slobodnog tržišta, sve ima cijenu, a zakon ponude i potražnje visoko je iznad svakog zakona, Ustava i odavno prevaziđene narodne pravice.

Izgledat će vam, moguće, ponešto nepravedno, ali kapitalizam u koji ste veselo kročili prije dvadeset pet godina ne poznaje institut pravde i nepravde.

Vama je tako za istu stvar trebalo hiljadu i pol godina – sve otkako vam je čukun-čukun-čukun-čukun-čukun-čukun-čukundjed sišao s Karpata na Jadran, da bi mu sljedećih stoljeća u borbi za hrvatsku narodnu pravicu potomci ginuli protiv Huna, Avara, Franaka, Ugara, Mlečana, Turaka ili Srba, krvarili za svoje narodno ime demonstrirajući u brk Mađarima, Austrijancima i Titinim komunistima, ispisali hiljade knjiga i sagradili hiljade crkava, pa na kraju još goloruki stali pred četničke tenkove i na Oltar Domovine položili baš sve što su imali i stekli - bazene krvi popišalo je pedeset generacija Hrvata da bi pedeset prva u MUP-u dobila hrvatsku domovnicu, certifikat svojega hrvatstva i sve što im je, Svojima Na Svome, na kraju tegobne povijesti uopće ostalo, da bi naposljetku, odmah iza njih, s papirićem iz automata na šalter došao neki srpski, hm, investitor.

- Izvinte, jel imate još hrvatskih pasoša?

- Putovnica? Imamo.

- Odlično, dajte mi dve. Za mene i ženu.

- Želite li možda obiteljski paket? – rutinski će onda službenica ravnim glasom, pokazujući reklamni pano za uslugu “Family Plus”, na kojemu vesela peteročlana kineska obitelj u dresovima hrvatske nogometne reprezentacije vrti janjca negdje u Dalmatinskoj zagori. – Platite četiri putovnice, dobijete pet.

- A jel primate kartice?

- Naravno. S Americanom i Dinersom može i na dvanaest rata, bez kamata.

- Ekstra!

Vama je, eto, za hrvatsko državljanstvo trebalo hiljadu i pol krvavih godina, a srpskom biznismenu – ruskom, kineskom ili arapskom, svejedno – ukupno tri minute. Taman koliko službenici treba za autorizaciju kreditne kartice.

Izgledat će vam, rekoh, ponešto nepravedno: ne samo da ste, za razliku od srpskog, ruskog, kineskog, arapskog ili kojega već biznismena, pred šalterom MUP-a čekali hiljadu i pol godina, već ste istu jeftinu plavu knjižicu – ostavši naposljetku i bez posla, i bez firme, i bez stana, i bez penzije – platili bogami mnogo više. I ne samo to: kupac hrvatskog državljanstva, ako sam dobro shvatio premijera – a drugačije ga se shvatiti moglo nije – moći će ga kupiti samo s Interpolovim uvjerenjem o nekažnjavanju.

- Imate potvrdu Interpola? – pitat će na kraju službenica.

- Dabome – ponosno će onaj biznismen izvaditi papir. – Evo, sve crno na belo: pravosnažna presuda Haškog tribunala, dvanes’ godina za ratni zločin u Prijedoru. Ja sam ovaj ovde, trećeoptuženi.

Dvadeset pet godina, naime, uvjeravali su nas kako je pravi Hrvat po definiciji u sukobu s moralom i pravom, kao mjeru hrvatstva zadavali su nam zločince, ubojice, kriminalce i ratne profitere, gotovo pa da vam je za putovnicu trebala fotografija s Interpolove tjeralice – eno je nekidan sama počasna konzulica Republike Hrvatske u Italiji, netko dakle s vrlo službenom težinom, obznanila kako pravomoćno osuđeni ratni zločinac Darijo Kordić “utjelovljuje pojam Hrvat” – da bi sad ispalo kako stranac za službeno “utjelovljenje pojma Hrvat” ne samo da ne mora sravniti sa zemljom selo i pobiti stotinu civila, već da to i ne smije!

Pa ćemo se sutra čuditi kako cvjeta crno tržište hrvatskim putovnicama. I opet računati koliko je država izgubila para zbog kompliciranih i besmislenih birokratskih zapreka za investitore.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
02. svibanj 2024 00:09