Jedna od ljupkijih budalaština novoga doba je famozni „indeks sreće“, čarobna formula kojom korporativno društvo mjeri vašu likvidnost na tržištu profesionalnog, socijalnog, emotivnog i ostalih životnih zadovoljstava. Gledao sam svojedobno na televiziji prezentaciju tog projekta, pokrenutog u magazinu Banka i agenciji za istraživanje tržišta Hendal Market Research, a „powered“ – jasna stvar - „by Allianz“: u raskošnoj nekoj kristalnoj dvorani stotinjak mrkih i ozbiljnih menadžera u sivim odijelima sjedi i gleda u četiri-pet istih takvih, mrkih i ozbiljnih marketinških genija, posloženih za stolom pred velikim panoom s logotipom sponzora, pa bi čovjek prije rekao da je riječ o minuti šutnje na početku kongresa forenzičke medicine nego o predstavljanju nečega što se naziva „Nacionalni indeks sreće“.
Nitko, pomislio sam, ne bi poželio živjeti u zemlji u kojoj tako izgleda prezentacija „indeksa sreće“, a opet, jebiga, kako drugačije to uopće može izgledati u Hrvatskoj, zemlji u kojoj je takav slučaj – to dakle da je netko bio sretan - posljednji put zabilježen još prije tri i pol godine, davnog 25. studenog 2009., kada je trener Dinama Kruno Jurčić nakon utakmice protiv Pomorca iz Kostrene izjavio kako su „imali sreće što u prvom poluvremenu nisu primili gol“?
...
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU GLOBUSA