Govor Kolinde Grabar-Kitarović označio je službeni početak kampanje za još jedne izbore na kojima će se odlučivati o nebitnome: o tome tko će i narednih pet godina na vlasti činiti uglavnom ništa, ili barem ništa važno za građane.
Logično, kandidati će nastojati ostaviti suprotan dojam, da će baš zahvaljujući njihovu angažmanu sve buduće vlade biti efikasnije, ulagači spremniji, da će ekonomija napredovati, građani živjeti bolje i da će zemlja, općenito, biti uspješnija i sretnija.
Prava božićna bajka.
Govorit će da su ovo jednostavno sudbinski izbori na kojima se prelama hoće li Hrvatska naprijed ili nazad, hoće li prevagnuti naprednjaci ili nazadnjaci, lijevi ili desni, sposobni ili nesposobni.
Pretvarat će se da smjer države zaista ovisi o njima ili o njihovoj politici. Ustvari, pretvarat će se da oni imaju neku politiku.
U tu će svrhu kandidati baratati informacijama o porezima, mostovima, dionicama autocesta, novcu iz europskih fondova, socijalnim pravima, rodiljnim naknadama, LNG terminalima, nafti i plinu, o svemu o čemu zapravo ne odlučuju oni, nego neki drugi političari, također odabrani na izborima.
Neće toliko, ili neće uopće govoriti o tome hoće li parlamentarne izbore, kad za njih dođe vrijeme, raspisati tjedan ranije ili tjedan kasnije, kad će točno sazvati prvu sjednicu Sabora, što će dati u zadatak obavještajnoj zajednici, koji će im biti kriteriji za pomilovanja ili kome će dodijeliti državna odlikovanja, a sve im je to zapravo glavni posao.
Neće ništa reći ni o tome kako će i koliko ispod stola pomagati političkim i drugim strukturama da zadrže vlast i moć u beskonačnost, a to im je ustvari glavna zanimacija.
Put do vlasti od prvog dana kampanje posipat će slatkim, malim lažima, a od građana očekivati da im zauzvrat - vjeruju.
Sa što manje poštovanja prema biračima, do što više njihovih glasova - to je, nekako, misao vodilja.
Zato se svaki novi dan kampanje za predsjedničke izbore čini kao neumjeren i nepristojan luksuz, jer ta kampanja ne služi drugome nego odgađanju suočavanja s vladom koja nema ni rezultate ni planove.
Stanje u Hrvatskoj takvo je da bi se daleko više isplatilo kad bismo nekom srećom sad imali dvomjesečnu kampanju i direktne izbore za premijera, ministra financija i ministra ekonomije nego da to vrijeme potrošimo na izbor čuvara šume na Pantovčaku.
Ipak, predsjednički kandidati činit će baš sve ne bi li ih se doživjelo kao alternativu. Kao ljude koji točno znaju kako bi Vlada mogla raditi bolje, samo se to ne usude precizno reći.
Kao pionire velikoga preokreta kojega bi, gle slučajnosti, najednom trebale izvesti iste te stranke koje njih sada predlažu za predsjednika i koje su zadnjih deset godina više ili manje neuspješno upravljale Hrvatskom.
Svojim svečanim i pomno režiranim nastupom u hotelu Westin, Kolinda Grabar-Kitarović brzo je izbila dosad glavni argument svih njenih izbornih protivnika. Radi se o prigovoru da je prazan kandidat, pogrdno čak kažu “barbika” hrvatske politike. Tamo se vidjelo da je ona naprotiv, jednako kao i sadašnji predsjednik Ivo Josipović, kandidatkinja prepuna riječi i obećanja.
Teško će biti objektivnom analitičaru u narednim mjesecima pronaći suštinsku razliku između “bolje Hrvatske” Kolinde Grabar-Kitarović i Josipovićeve “Druge republike”. Sve su to lijepo formulirane želje za mir, rad i svekolik napredak. Bitna je razlika na žalost jedino u tome da bi Kolindi Grabar-Kitarović nekako više odgovarao HDZ na vlasti dok bi se Josipović– a što će, nema baš izbora – još malo mučio s Milanovićem i Vesnom Pusić. Ali čak ni da bude obratno za njih oboje ne bi bio veći problem.
Premale su to razlike za tako ostrašćen i pompozan ulazak u izbornu kampanju.
Kolinda Grabar-Kitarović i Ivo Josipović toliko su slični kandidati da bi zapravo bilo najpoštenije, i daleko jeftinije, zavrtjeti kocku pa, kad već netko mora, neka pobijedi onaj s više sreće.
Jer izbor koji se na ovim predsjedničkim izborima postavlja pred građane više nego ikada dosad provocira pitanje - dokad su Hrvatskoj i jesu li joj više uopće potrebni izravni izbori za predsjednika države ili se cijela ta stvar može nekako brzo i bez velike pompe izvesti u parlamentu.
“Svaka vlada ima moju podršku”, rekao je neki dan predsjednik Josipović kad su ga pitali ima li neuspješna Vlada Zorana Milanovića i dalje njegovu potporu.
Dakle, svaka vlada ima predsjednikovu podršku. Svejedno, i dalje ima onih koji vjeruju da su ovo izbori između lijeve i desne opcije.
No prije će biti da je to izbor između dvije lijeve.