Do kraja mandata Vlade Zorana Milanovića ostalo je još godinu i četiri mjeseca – dakle, uopće nije malo – a mnogi članovi Vlade, rukovodećih tijela SDP-a i organa drugih, partnerskih stranaka Kukuriku-koalicije kao da su već otišli.
Recimo, tko se još sjeća donedavno vrlo aktivne potpredsjednice Vlade i SDP-a Milanke Opačić? Ili potpredsjednika SDP-a Zlatka Komadine? Ili potpredsjednika SDP-a Rajka Ostojića?
A da ne govorimo o bivšoj članici najužeg vodstva Marini Lovrić Merzel ili izbačenome prvoborcu stranke i koalicije Slavku Liniću.
Tišina.
“Pretplatnik je privremeno nedostupan.”
Nema baš nešto ni onih i dalje aktivnih, mlađih lavova: na primjer, sasvim je utihnuo Siniša Hajdaš Dončić, Milanovićev ministar s najvažnijim zadacima, Davor Bernardić jedva da tu i tamo nešto prigovori Bandiću, no uvijek pazeći da ga baš previše ne nagazi, a čak se i ministar sitnog poduzetništva Gordan Maras zabrinjavajuće primirio.
Povukao se u sebe i Željko Jovanović, inače član Predsjedništva SDP-a, neki iz vrha stranke sklonili su se u Bruxelles, a drugi se jednostavno pritajili, nadajući se da ih do kraja sljedeće godine nitko neće spomenuti, zbog čega im se ovdje moramo ispričati.
Slično je i s koalicijskim partnerima. Nitko već godinama ne zna za Silvana Hrelju, predstavnika umirovljenika, a od stotinu i nešto na funkcije postavljenih članova Hrvatske narodne stranke u javnosti se u zadnje vrijeme može uočiti jedino ministra gospodarstva Ivana Vrdoljaka.
Puno se govori o tome da je vladajuća koalicija bez rezultata. Ali malo se govori o tome da je i bez članova. Stalno se provode ispitivanja o tome mogu li ti ljudi kojim slučajem opet osvojiti vlast. A nitko ne pita njih jesu li za to više uopće zainteresirani. Nekoliko je mogućih objašnjenja zašto su se svi ključni ljudi Kukuriku-koalicije, osim premijera Milanovića i još dva-tri ministra, povukli čak godinu i pol prije isteka mandata.
Jedno je tumačenje da sad negdje u tišini i izolaciji upravo pripremaju velike reforme koje će pokrenuti Hrvatsku. Kao: zbog toga ih nema, šute i rade. Toj pretpostavci u prilog išla bi izjava potpredsjednika Vlade Branka Grčića da će Vlada najesen doslovno bombardirati građane projektima. Međutim, neki drugi glasovi iz koalicije, o kojima pišemo i u ovom broju Globusa, u neskladu su s Grčićevim. Oni kažu baš suprotno: neće se previše talasati s riskantnim potezima da se ne pokvare predsjednikovi izgledi na izborima u prosincu.
E sad, ako ne rade na reformama, pa ih zato nema, moguće onda da su se povukli iz nelagode što ih ne rade ili što ih već nisu proveli.
Tu je zatim treća mogućnost: na vrijeme su otišli na rezervne položaje i sa sigurne udaljenosti nijemo prate što će se događati s Vladom, strankom i njihovim premijerom. Ne žele puno riskirati. Ne žele ništa riskirati. Spremaju se možda već za postmilanovićevsko razdoblje. Kad se već nisu uspjeli pripremiti za ovo, milanovićevsko.
I zadnja, najrealnija opcija glasi da ih je sklonio sam premijer. Koji baš ne voli da se ljudi oko njega previše ističu. Na vrijeme ih je maknuo on sam, da se poslije ne mora HDZ s njima gnjaviti.
Usred takvoga kadrovskog deficita neke nove najave Kukuriku-Vlade o potezima, projektima i reformama do kraja mandata zaista zvuče nadrealno. Jer ako ni onda, dok su još bili svi na okupu, ništa od toga nisu uspjeli provesti, kako će tek sada kad ih je pola već u rovovima?
Ovih dana izlaze informacije o tome što će sve Vlada poduzimati evo sad odmah čim se svi vrate s godišnjih odmora. Tvrdi se da se sad napokon može očekivati da izgrade elektranu Plomin C, dogovore koncesiju za autoceste, izgrade novi i ljepši dubrovački aerodrom, most kod Čiova, možda i Pelješki most, novu prugu od Dugog Sela do Križevaca, zagrebačko pristanište u Rijeci, da restrukturiraju HŽ, izgrade odlagalište otpada u Biljanima kod Zadra, smanje plaće birokraciji, porezno rasterete građane, strateški privuku investitore, riješe sve s Mađarima i MOL-om.
Ukratko, jedan vatromet.
Vatromet je nešto što se puca zbog efekta. Obično se ne vidi tko ga ispaljuje. Uz malo truda, proizvodi puno buke. Privlači pažnju velikog broja ljudi, ali traje kratko. Dobro izgleda na slikama, no ne zadržava se dugo u sjećanjima.
Za jedan dobar vatromet ne treba previše osoblja. Zato se u Vladi niti ne brinu što ih je tako malo ostalo do kraja.