Milan Bandić, gradonačelnik Zagreba, ne prestaje prijetiti da će se dogodine kandidirati na parlamentarnim izborima.
S velikim se zanimanjem prati sve što kaže o svojoj kandidaturi, a uglavnom je to nešto kao: “kad ja budem gradonačelnik Hrvatske” ili “moji pogledi ne završavaju na Sljemenu”.
Gradonačelnik ne govori puno ili ne govori uopće o motivima, ne baš ni o programu niti o političkim planovima, ali zato u svakoj prilici naglašava ono što misli da su njegove ključne prednosti u odnosu na druge političare i stranke, a posebno na premijera Zorana Milanovića, na kojega je naročito fiksiran.
Dvije su glavne: što nema stranku i što nema ideologiju.
I jedno i drugo Bandić predstavlja kao svoj dobrovoljan, promišljen izbor, no svatko zna da nije tako.
Prvo, populizam je ideologija, pa prema tome ne stoji čak niti tvrdnja da, za razliku od Karamarka ili Milanovića, Bandić tobože nema ideologiju. Ono na što gradonačelnik cilja, to je tradicionalna podjela na “lijevo” i “desno”. Tu “ideologiju” Bandić nema eventualno zato što je već zauzeta, jer od nje već politički dobro žive - i obilato je eksploatiraju - i HDZ i SDP i još mnogi drugi.
Drugo je stranka.
Zagrebački gradonačelnik vidi svoju priliku u činjenici da 87 posto ljudi u Hrvatskoj, tako je izračunao, nije u strankama.
Da ih ne vole i da su zapravo ogorčeni na stranke.
Njemu je, kaže, “došlo iz riti u glavu” da su ti ljudi “ostavljeni izvan domašaja odgovornosti” i on tu namjerava uskočiti. Današnji Bandić, dakle, prezire političke stranke: Hrvatska je, kaže, njihov zarobljenik.
Jučerašnji Bandić ipak je nešto drukčiji tip.
Naime, i ova je njegova navodna točka razlikovanja prema drugim političarima u Hrvatskoj zapravo krivotvorena. Bandić je – to su činjenice – bio u stranci sve dok ga iz stranke nisu izbacili. Politički je, dugo i sa strpljenjem iznadprosječno discipliniranog stranačkog čovjeka, napredovao u partijskoj hijerarhiji.
Nije da Bandić ne želi stranke, nego stranke više ne žele njega.
I još nešto. Bandić sada prigovara dominantnosti političkih prvaka. Ne sviđa mu se to.
Žali se da Hrvatska “živi u sjeni čelnika koji vode te stranke”. Oni su tu glavni, sve je drugo njima podređeno.
Bandić i danas, bez stranke i “bez ideologije”, živi upravo životom takvoga vođe. U tome je uspješniji i od Milanovića i od Karamarka.
Njegovi stručnjaci, sjećate li ih se, oni s kojima je dobio zagrebačke izbore, oni ne da su u sjeni, nego u hladovini vođe koji ih je okupio.
Prigovara Bandić i nesposobnosti Vlade i političara glavnih stranaka. I tu plovi na valovima općeg razmišljanja. Jedino propušta spomenuti maleni detalj: da je i on političar na izvršnoj funkciji, također u zadnje vrijeme bez značajnih rezultata, a gradonačelnika metropole s razlogom se može smatrati suodgovornim za performanse ukupne državne ekonomije i financija.
U redu, Milanović nema rezultate. Ali gdje su Bandićevi?
Ne može Milanović biti kriv što nema značajnih investicija u državi, a da Bandić bude nevin što ih nema u Zagrebu. Ne može se Lalovcu prigovarati što ne može napuniti državni proračun, a Bandića štedjeti što je samo od komunalnih doprinosa u gradsku blagajnu donio 35 posto manje nego lani. Vladino petljanje oko Pelješkog mosta nije vrijedno većeg podsmijeha od Bandićeva zaklinjanja u Jankomirski most ili u tunel kroz Medvednicu ili u žičaru ili u metro. To što Grčić ne povlači novac iz EU fondova nije ništa veća sramota od toga što to ne čini Bandić.
I tako dalje, i tako dalje.
Bandić jednostavno nije toliko sposoban i nema takve rezultate da bi samo na negiranju sadašnje Vlade i premijera mogao izgraditi svoju novu političku šansu.
Što mu onda ostaje? Koja specifična razlika? S Milanovićem dijeli čak i sklonost besciljnom trčanju. Možda način govora? Možda to da su Bandićeve poruke jasnije, a Milanovićeve nepronične?
I tu imamo problem. Bandićeve riječi, koliko god bile razumljive najširemu puku, često nemaju nikakve veze s temama o kojima se u tom trenutku govori.
Pitate ga: što je sa zagrebačkim megaprojektima, on kaže: ljepota je prolazna. Tražite ga da izloži svoj program, a on će mirno: mi purgeri smo sedmi i osmi mjesec u Zagrebu. Zanimate se za poslovanje grada i gradskih tvrtki, Bandić je spreman: “Rano se dignem, dok vi ćorite, dok vi tarete krmelje, ja posadim dva reda raštike.”
Možda za ovu priliku nismo ni uz pomoć svijeće našli neki poseban Bandićev novi gradonačelnički poduhvat, ali zato možemo sa sigurnošću reći: u zadnjih tjedan dana pekao je kukuruz, primio je i kraljicu Torcide i princa Saudijske Arabije, slavio Svetu Klaru i ispratio valjda svakog osnovnoškolca na ljetovanje, okopavao je u svome vrtu, bio je na maratonu ili polumaratonu.
Nije doduše jasno što su od svega toga imali gradski proračun, zagrebačke tvrtke i obrtnici, nezaposleni i blokirani, korisnici socijalnih pomoći, pa čak i sama sveta Klara.
Ako od Bandićeve selfie-politike ni Zagreb već dulje nema koristi, Hrvatska je može imati samo još manje.