Gotovo da je neshvatljivo kako su zapadni lideri zanemarili logičnu pretpostavku da će ruska vlast svaki pokušaj “demokratizacije” onih zemalja u svom susjedstvu koje već nisu u sastavu NATO-a i EU doživjeti kao prijetnju svom opstanku. Bilo je neodgovorno otvoreno poticati ukrajinske političare na poteze koji su za Rusiju neprihvatljivi, a zatim ih ostaviti na cjedilu suzdržavajući se od bilo kakve odlučnije akcije pomoći – kaže Božo Kovačević, nekadašnji hrvatski veleposlanik u Moskvi, koji se od izbijanja ukrajinske krize profilirao kao jedan od razboritijih hrvatskih analitičara situacije na istoku Europe.
Stvari nije sagledavao navijački, a život u Rusiji – i kasnije analitičko bavljenje njome – pomoglo je da stvori cjelovitiji mozaik ukrajinske krize koji je značajno odmaknuo od crno-bijele podjele u kojoj su Ukrajinci nužno pozitivci, a Rusi negativci. Potezi koji se vuku nisu jednoznačni, posljedice se prelijevaju s jednoga kraja kontinenta na drugi, snage su postavljene u napetom razvoju događaja jedna nastuprot drugoj, kao matrjoške na šahovskoj ploči pred Kovačevićem.
Hoće li se Rusija zaustaviti na Krimu ili će se slični referendumi pojaviti i u istočnoj Ukrajini, Odesi...? Što će biti presudno u tome i hoće li se dijelovi Ukrajine odmetnuti ili ne?
- Ne znam hoće li se Rusija zaustaviti na Krimu. Mislim da bi za Ukrajinu, za Rusiju i za mir bilo dobro da se zaustavi. Eventualni pokušaj aneksije drugih dijelova Ukrajine ne bi mogao proći tako glatko. Primjer politike svršenog čina na Krimu bio je odgovor na politiku svršenog čina u Kijevu. Pokušaj ponavljanja takvih scenarija na bilo kojoj strani mogao bi izazvati dugotrajni sukob i destabilizaciju u međunarodnim odnosima te bi se otvorile perspektive nesagledivih negativnih posljedica i za Ukrajinu i za Rusiju. Dakako, aneksija Krima nema uporište u međunarodnom pravu i po toj osnovi je neprihvatljiva. Ali s obzirom na strateški interes Rusije da zadrži pomorsku bazu u Sevastopolju, a i to da je Rusija dosad u znatnoj mjeri pomagala Ukrajini na ekonomskom planu, moguće je razumjeti odluku Kremlja da uzvrati na državni udar u Kijevu. Rusija je uzaludno upozoravala na očitu činjenicu da demonstracije u Kijevu već dugo nisu miroljubive i da se u zapadnim dijelovima Ukrajine nasilno smjenjuju dužnosnici i formiraju alternativne, izrazito proturuske snage. Kad se pokazalo da su SAD i EU spremni, bez konzultacija s Rusijom, priznati novu vlast koja je potpuno ignorirala sporazum od 21. veljače, postignut uz posredovanje trojice europskih ministara, i koja je izravno odgovorna naoružanim radikalima s Majdana, logično je bilo očekivati da će Rusija reagirati s ciljem zaštite svojih strateških interesa. Današnje čuđenje europske i američke političke elite nad potezima Rusije, ako bi bilo iskreno, ukazivalo bi na nepromišljenost i neodgovornost u donošenju odluka o bezrezervnoj podršci izvršenju državnog udara uz sudjelovanje političkih snaga koje su dosad krojile sudbinu Ukrajine i koje su doslovno preko noći postale saveznici SAD-a i EU. Mislim da bi Rusija pogriješila ako bi pokušala inicirati daljnju destabilizaciju Ukrajine radi odcjepljenja njezinih istočnih dijelova. Neodlučni Zapad bi time primorala da postane odlučan. Uz to, koliko god da se aneksija Krima čini kao nedvojbeni uspjeh, ne treba smetnuti s uma da se znatan dio stanovništva, neovisno o etničkoj pripadnosti, na ovaj ili onaj način izjasnio protiv ruske okupacije. Time se već postojeći unutrašnji problemi Rusije, koji se tiču i demokracije i međuetničkih odnosa, samo povećavaju. Daljnja eskalacija napetosti u Ukrajini značila bi to da se, uz već postojeće probleme terorizma na Kavkazu, pojavljuje sigurnosni problem koji zahtijeva dodatno iscrpljivanje ionako već prenapregnutih državnih resursa.
Tko je, uvjetno rečeno, “kriv” za početak komadanja Ukrajine?
- Za erupciju narodnog nezadovoljstva nedvojbeno je odgovoran bivši predsjednik Janukovič i njegova korumpirana vlast. Pritom ne treba zaboraviti da je on pobijedio na predsjedničkim izborima 2010. godine zbog toga što su građani bili nezadovoljni vodstvom prozapadnih lidera narančaste revolucije Viktora Juščenka i Julije Timošenko koji nisu umanjili korumpiranost vlasti. Njih dvoje su se sukobili oko raspodjele profita kompanije Rosukrenergo koja je posredovala u trgovini plinom između Rusije i Ukrajine i godišnje zarađivala 700 milijuna dolara. Jedna od posljedica tog sukoba bila je obustava isporuke ruskog plina u Europu jer je Ukrajina – kad joj je Rusija prestala isporučivati plin zbog neplaćanja duga od više milijardi dolara – prisvajala plin namijenjen europskom tržištu. Za pružanje političke podrške radikalnim elementima koji su mirne demonstracije i opravdani revolt građana na Majdanu pretvorili u oružani ustanak odgovorni su zapadni političari. Nakon što se nitko na Zapadu nije ogradio kad su ti radikalni elementi odbili sve pomirljive ponude uzdrmane vlasti i scenarij prijelaznog razdoblja do prijevremenih izbora, Rusija je imala elemente za zaključak da se radi o izvana diktiranim događajima usmjerenim protiv njezinih interesa. Pa i činjenica da se naoružani prosvjednici nisu povukli iz okupirane zgrade Ministarstva pravosuđa kad su to od njih zatražili nominalni lideri opozicije Kličko i Jacenjuk, nego tek na intervenciju iz američkog veleposlanstva, upućivala je na takav zaključak. A točna procjena da Zapad neće ugroziti svoje ekonomske interese radi očuvanja teritorijalne cjelovitosti Ukrajine navela je ruske vlasti na odluku o aneksiji Krima. Za aneksiju i sve što će se ondje ubuduće događati odgovorna je Rusija. Pritom je gotovo sigurno da povećanje mirovina, odnosno usklađivanje dosadašnjih niskih ukrajinskih mirovina s višim ruskim, neće biti jedina promjena.
...
INTERVJU U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU GLOBUSA