Ovo nije običan posao, ovo je strast. Ne mogu si pomoći, meni je taj projekt Zagreba na Savi jednostavno seksi – govori mi 51- godišnji građevinar. Zove se Leo Penović i upravo sjedimo u njegovu uredu, u starom neboderu na uglu Heinzelove i Branimirove ulice u Zagrebu.
Nema pogled na Savu – naprotiv, pogleda gotovo uopće nema jer mu se ured nalazi na prvom katu zgrade – zbijen je na 30-ak kvadrata, ispunjen smeđim ormarima i zatrpan registratorima.
U sredini je veliki stol za sastanke, a ispred njega bijela ploča s ostacima crtarija, moguće korita Save ili plan kakve hidroelektrane o kakvoj Hrvati sanjaju dobrih stotinu godina.
Kroćenje save Baš ovdje, na prvom katu nebodera, tik do poliklinike Svjetlost u vlasništvu liječnika i političara Nikice Gabrića, baš tu se smjestila i jedna od najmlađih hrvatskih državnih kompanija.
Trenutačno se zove Program Sava d.o.o, iako je do prije nekoliko mjeseci nosila naziv HEP RVNP (Razvoj višenamjenskih nekretninskih projekata d.o.o) i imala isključivo jedan cilj: riješiti stoljetnu dilemu zaštite i obrane Zagreba od poplava te urediti za korištenje rijeku Savu koja bi, zamišljeno je, trebala biti glavni nositelj razvoja.
I dok su Hrvati mozgali nad mističnom rijekom, Slovenci su mahnito radili.
I to dosta konkretno: na svom djelu rijeke već su sagradili četiri hidroelektrane, a peta im je upravo u nastajanju.
Hrvati su za to vrijeme – točno 50 godina od velike zagrebačke poplave – uspjeli jedino osnovati još jednu državnu tvrtku.
Ona ima sedmero zaposlenih i jednog vanjskog suradnika iz HEP-a, godišnji joj budžet iznosi nešto malo manje od pola milijuna eura, financira je nacionalni električni operater i dosad je izradila sada već treću koncepciju zaštite rijeke Save koju će, zajedno s još dvije starije ideje, predložiti vlasnicima.
Točnije državi.
U studiji su Penović i suradnici predstavili novu, višenamjensku viziju zaštite Save: rijeka postaje plovna do slovenske granice, gradila bi se i riječna luka povezana na plovni put Rajna – Majna – Dunav, a predviđena je i izgradnja triju klasičnih i četiri manje hidroelektrane kroz Zagreb čime bi se održao stabilan nivo rijeke, a uz nasip oslobodilo oko 350 hektara zemlje.
Da bi nakon već dvije zastarjele verzije nastala još jedna nova koncepcija razvoja rijeke, državi nije bilo dovoljno što je na račun poreznih obveznika osnovala još jednu nacionalnu tvrtku.
Pa je zato – uz Program Savu d.o.o – osnovala još nekoliko zasebnih tijela.
Recimo Vijeće programa, koje se sastoji od sedam ministara i doministara te još šestero dionika, uglavnom lokalnih čelnika na čijim bi se teritorijima projekt trebao razvijati.
Njihova je uloga, pojednostavljeno rečeno, odlučiti koja će se od tri koncepcije razvoja Save provesti i time bi završili priču kojom se bavimo već stotinu godina.
Operativna skupina No, kako se Vijeće programa popunilo visokorangiranim dužnosnicima s kojima je teško bilo svakodnevno komunicirati – recimo ministrima Ivanom Vrdoljakom ili Tihomirom Jakovinom – odlučeno je da bi na operativnoj razini bilo dobro kad bi oni kao suradnike na projektu delegirali nešto niže ranigrane pomoćnike.
I tako je nastala “Operativna skupina”: riječ je o tijelu koje također ima 13 članova, predstavnika svih dionika projekta, i oni u ime članova Vijeća programa komuniciraju sa zaposlenicima najmlađe državne tvrtke i sudjeluju u svima fazama realizacije ovog složenog projekta.
Taman kad se svih ovih 26 sudionika prihvatilo posla – članovi Vijeća programa potpisali su Sporazum o suradnji – zaključeno je da projekt ne može dalje bez nadzornog tijela.
Pa je država osnovalo još i “Stručno vijeće” programa, sastavljeno od 24 člana, redom eksperata koji prate izradu nove koncepcije, daju savjete, mišljenja.
Ništa od toga što svi oni kažu za nositelja projekta, tvrtku Program Sava d.o.o, nije obvezujuće.
Svejedno, članovi Savjeta za rad dobivaju i naknadu, 250 kuna po satu stručnog nadzora no ukupna svota koja je članovima savjeta dosad isplaćena službeno se još ne može doznati. Naime, Izvješće o radu za 2013. još nije javno objavljeno.
Ali se zna da godišnji budžet agencije iznosi 450 tisuća eura – znači 3,4 milijuna kuna, iz čega se isplaćuju plaće za sedmero djelatnika, naknade članovima Stručnog savjeta, režije, službena putovanja...
Prema podacima s Poslovne Hrvatske, prosječna plaća u tvrtki Program Sava d.o.o u 2012. godini iznosila je 18.575 kuna, a tad su imali tek troje zaposlenih i ukupne prihode od 2,4 milijuna kuna.
Danas ih je sedam, a od toga je polovica angažirana na administrativnim poslovima.
Recimo, tvrtka ima jednu tajnicu i jednog asistenta, zaposlen je i jedan djelatnik za PR, iz HEP-a je u Program Savu došla i jedna pravnica, a samo je troje djelatnika angažirano na tehničkim poslovima: jedan arhitekt, jedan djelatnik za prostorno planiranje i voditelj odjela tehničkih poslova.
“Komunikacija s javnošću vrlo je važna jer će građani Zagreba uživati blagodati ovog projekta. Kako smo shvatili da bi bilo preskupo plaćati PR agenciju, odlučili smo zaposliti PR stručnjaka”, objašnjava mi Penović.
On je u HEP-ovu tvrtku kćer došao iz poduzetništva: kaže da je u gospodarstvu radio na približno 500 milijuna eura vrijednim projektima od čega je posljednji bio za Trigranit koji je gradio shopping centar Arenu.
Prije njega je na čelu Programa Save mjesec dana bio je Igor Stankovski, bivši direktor HEP-ove tvrtke Odmor i rekreacija.
Novoosnovana firma tad se još zvala HEP RVNP, ali njen novi čelnik Penović zajedno s vlasnicima smatrao je da bi taj posao trebalo razdvojiti od HEP-a pa firmi dati neki naziv koji će aludirati na projekt.
Tako je nastala tvrtka Program Sava.
U dvije godine koliko postoji (osnovana je u travnju 2012.) Program Sava razradila je treću koncepciju projekta Zagreb na Savi.
Dobila je milijun i pol eura granta Europske Unije, i to za izradu Studije izvedivosti i zaštite utjecaja na okoliš.
Te će studije izraditi međunarodni konzorcij MottMacdonald – WYG – Atkins koje je izabrao Western Balkans Investment Framework. 30 suradnika na projektu će raditi 18 mjeseci.
Europski milijuni Začudo, ali čak ni ti europski milijuni neće biti garancija da će projekt Zagreba na Savi zaista zaživjeti.
Naime, kad strani konzultanti dovrše studiju, Vijeće programa – čitaj naši ministri i doministri – dobit će na uvid dvije stare i jednu novu koncepciju programa Zagreba na Savi pa među njima odabrati najprikladniji model.
Moguće je da se odluče za onu najstariju verziju, nastalu na izmaku prošlog stoljeća.
Ona je bazična – podrazumijeva minimalne zahvate na rijeci, tek toliko da se podigne stupanj zaštite od poplave i ublaže negativni trendovi podzemnih voda.
To je ujedno najjeftinija verzija.
Druga je verzija razvijana do 2003. godine i podrazumijeva gradnju četiri hiroelektrane.
Treću je verziju razvila tvrtka Program Sava, i ona je najskuplja, ali podiže razinu obrane od poplave 10 puta, omogućuje razvoj moderne poljoprivrede sustavima navodnjavanja i odvodnje, podrazumijeva izgradnju sedam hidroelektrana...
Procjenjuje se da bi taj projekt koštao oko 500 milijuna eura, što je iznos koji bi se morao nabaviti iz sredstava EU.
Za koji god projekt se vlasnici odluče, Zagreb na Savi najranije će zaživjeti 2032.
Naime, prvo treba pričekati 30. svibnja 2015. kad će Vijeće programa obznaniti za koju se koncepciju zaštite Save odlučilo.
Nakon toga ostaju dvije godine za razvoj takozvanog “DCF modela” s detaljnim tehničkim specifikacijama. To bi trebalo biti gotovo negdje u svibnju 2017.
Tek nakon toga može se uopće početi razmišljati o prvim građevinskim radovima, a Penović mi kaže da će se, neovisno o tome koji projekt bude izabran, njegova realizacija odvijati 15 godina.
Bez obzira radi li se o najjednostavnijoj ili najkompliciranijoj varijanti – iznenađeno ga pitam, a on mi potvrdno klima glavom.
Jednostavnije rečeno, trebati će ravno 15 godina da se obave minimalni zahvati na Savi ili da se sagradi sedam hidroelektrana.
Oprostite, ali to mi baš nema smisla... – govorim Penoviću, ali on mi dalje pojašnjava razloge.
“Jednostavnija verzija traži manje novaca, a skuplja više. Ali novac će pristizati jednakom brzinom i nije realno da se projekt – koji god on bio – dovrši u periodu kraćem od 15 godina”, kaže.
Pitam ga zatim koja je sudbina ove državne tvrtke kad projekt konačno bude dovršen.
“Zasad je zamišljeno da mi u ovom obliku trajemo do 30. svibnja 2015. kad će se odabrati koncepcija razvoja projekta. Što će biti nakon toga, nije određeno, ali naša je pretpostavka da ćemo tada promijeniti vlasnika jer HEP u projektu više neće imati jednaku ulogu kao prije”, tumači mi Leo Penović dok mu se iza leđa nazire uvećana mapa Zagreba, s trenutačnim rješenjem zaštite grada od poplave.
Taj je koncept razvijen nakon velike poplave, dakle 1964., i to uz pomoć Ujedinjenih naroda, kad se od izlijevanja vode iz riječnog korita pokušavalo zaštititi srednje Posavlje.
Ironično, ali ni taj koncept nikad nije do kraja izveden: višak voda posebnim se kanalom odvodi iz Zagreba sve do Odranskog zaljeva, ali dio naselja ostao je nezaštićen od poplava i tijekom godina često plivao u vodi.
Zatim su Hrvatima probleme napravili ambiciozni Slovenci.
Oni su, vidi vraga, na svome području razvili niz hidroelektrana koje su utjecale na Savu i njeno korito s hrvatske strane: dno korita rijeke snizilo se što je pak utjecalo na razinu podzemnih voda pa Penović kaže da bi hrvatska metropola, ne pronađe li se rješenje, u skoroj budućnosti mogla ostati bez pitke vode.
Osim toga, kad se riješi ovaj problem, u Zagrebu bi se lako moglo osloboditi 350 hektara atraktivnog zemljišta s kojim se uvijek oko izbora busaju u prsa.
Futurist Posljednji među njima bio je Radimir Čačić za čijeg je mandata pokrenuta tvrtka Program Sava.
O njegovoj je futurističkoj ideji Globus je već pisao: Savu treba učiniti plovnom od Zagreba do Vukovara, spojiti je s najvažnijim europskim riječnim pravcem Rotterdam – Crno more, a potom tim plovnim prometnim putem prevoziti robu s Dalekog istoka.
Onda bi se na “slobodnu Savu” lijepo nadovezao i nedosanjani projekt zagrebačkoga gradonačelnika Milana Bandića: on je već davnih dana platio 670 tisuća kuna za futuristički plan urbanizacije Prisavlja prema kojemu je savskim nasipom trebao voziti panoramski tramvaj, Lanište bi trebalo postati studentsko naselje sa zabavnim sadržajima i shopping centrima, a smetlište Jakuševac sportsko-rekreacijski centar.
Bandić s tim planom prilično kasni: sve je ovo prema njegovim prvotnim idejama trebalo zaživjeti do početka 2015., a u modernizirano naselje na Prisavlju država i grad dosad su već trebali uložiti 2,3 milijarde eura.
Naravno, za realizaciju Bandićevih snova prvo je trebalo riješiti pitanje zaštite grada od poplave, kako gradski panoramski tramvaji ne bi plovili savskim koritom.
Dobra je vijest da nikad nismo bili bliže rješenju ovih problema.
Tko ih doživi, sigurno će o njima pričati.