U Microsoftu sam naučio kako je jedna od najboljih tvrtki na svijetu neprestano bila paranoična i nervozna oko uspjeha. To je ono što Hrvatskoj nedostaje - želja da se bude bolji, govori mi Davor Majetić, posljednjih godinu i pol glavni direktor Hrvatske udruge poslodavaca, koji je najveći dio karijere proveo upravo u Microsoftu na najvišim pozicijama. Na koškanje između premijera i ministra financija - nećemo, hoćemo otpuštati - Majetić je odmah reagirao i spremno tumačio zašto bez promjena nećemo moći preživjeti, otkrivši pritom i ono što mnogi danas ne žele čuti.
Građani su zbunjeni činjenicom da ministar Linić jedan dan najavljuje restrikcije i otpuštanja u javnom sektoru da bi ga premijer već idući dan demantirao. Kako vi doživljavate te oprečne informacije iz samog vrha vlasti?
- Disonantni tonovi iz Vlade ne zbunjuju samo građane nego i investitore i poslodavce. Stvara se dojam da Vlada nema još jasno definirane ciljeve i planove oko ključnih stvari. Ova je kriza pokazala da je emocija ključni element poslovanja – dakle, brojke koje stavite na stol više nisu važne koliko je važno kako ih netko doživljava. Rizik je taj glavni kriterij za odlučivanje; danas se kupuju njemačke obveznice s negativnom kamatom, jer je manji rizik izgubiti u Njemačkoj jedan posto nego možda dobiti 10 posto u Hrvatskoj. Zato je jako važno stvoriti dobru atmosferu, nova Vlada je donijela nadu u promjene, ali sada treba biti posebno pažljiva da informacije budu usklađene.
No, naljutila vas je ta neusklađenost. Rekli ste da je Hrvatska u predvorju u kojemu nam se može dogoditi grčki scenarij, a Vlada obećaje da neće biti otkaza. Za kakve se mjere vi zalažete?
- Nama je pet do dvanaest za promjene. Kriza nas tjera da se i država i poslodavci i radnici organiziraju na sasvim drugačiji način. Ne bi smjele postojati tabu-teme, o svemu treba otvoreno razgovarati, pa i o otpuštanju radnika s pozicije logike i odgovornosti. I, naravno, kvalitetne analize sustava.
Neki analitičari tvrde da u javnom sektoru ima 50.000 ljudi viška.
- Broj je manje sporan, puno je važnije ono što je pokazalo istraživanje HUP-a s profesorom Bićanićem, a to je da su te iste javne službe kojima se obećava sigurnost radnih mjesta neučinkovite. U Hrvatskoj je ta birokratiziranost gotovo neizdrživa; poduzetnici ne znaju koliko traje dobivanje dozvola i papira. Golem je problem što investitori u Hrvatskoj ne mogu napraviti pravi biznis-plan jer ne znaju koliko će im uopće trebati vremena i novca da dobiju dozvole. Zbog toga mnoga planirana ulaganja nikad nisu realizirana.
Kakvo vi kao osoba s menadžerskim iskustvom gledate na rad javnih službi?
- Nažalost, javna služba postala je paradigma za ljude koji ništa ne rade i ne žele promjene. U javnim službama, kao i u svakoj velikoj grupaciji, oko 15 posto je onih koje možemo opisati problematičnima. Problem je što za njih nema nikakvog rizika, ne može ih se otpustiti i zaposliti nekog novog, niti natjerati da rade više i bolje, pa u kontaktu s njima stječete dojam da cijela javna uprava ne valja ništa, čime i one poštene, vrijedne ljude nepravedno oštećujete. Zato bih ja to stanje dobro analizirao, detektirao probleme, i to isključivo iz perspektive interesa svih građana kojima javna služba mora biti servis. Zašto morate doći u MUP i nositi domovnicu instituciji koja je tu domovnicu izdala? Država, kao i svaki drugi poslodavac, mora znati što su joj uska grla – gdje je višak, a gdje manjak ljudi, gdje je produktivnost slaba... I ono što je nama u HUP-u važno, smatramo da i u državnoj službi, koliko god da to izgleda teško, svatko mora biti mjeren prema rezultatima svoga rada, mora se znati tko je bolji, tko je lošiji. I liječnik i učitelj i referent. Imate dva učitelja, jedan je loš, drugi je bolji, ovaj bolji mora biti nagrađen, a ovaj lošiji će biti motiviran da i sam napreduje.
Mislite da svi mogu podnijeti kompetitivnost…
- Bez obzira na to što država nije na tržištu, trebala bi se ponašati kao da jest, jer ih na kraju krajeva svi građani plaćaju svojim poreznim novcem i očekuju i imaju pravo na bolje usluge, na šalteru MUP-a, u bolnici, školi. Iz prošlog sustava ostalo je to nasljeđe da svi moraju biti jednaki. A nismo.
Svjetska banka izračunala je da je Hrvatska najskuplja zemlja, da uzima najviše poreza, a radnici pritom misle da ih iskorištavate jer im je neto mali. S druge pak strane imate državni aparat koji ne smanjuje plaće ni broj radnih mjesta i još je na kraju njihova efikasnost neadekvatna.
Zašto kažete da su se rasprave o Zakonu o radu pretvorile u raspravu o emocijama? Vama je puno toga trn u oku...
- Probali smo, eto, biti i objektivni, angažirali smo i strance. Sve analize i Svjetske banke i MMF i Vijeće za konkurentnost pokazuju da je tržište rada veliki problem hrvatskog gospodarstva, pogotovo rigidnost Zakona o radu koji treba hitno fleksibilizirati.
Čitavo vrijeme postoji percepcija da su poslodavci ljudi koji pokušavaju prevariti državu i radnike samo zato da bi maksimalizirali profit. Takve poslodavce ne volimo ni mi u HUP-u. Mi zastupamo one poslodavce kojima je cilj rast i odgovorno poslovanje . Takvi poslodavci znaju da profit bez dobrih radnika nije moguće napraviti. Nije vam dovoljno da imate ideju. Sami ne možete napraviti gotovo ništa. Pravom poslodavcu o kojemu HUP govori u interesu je zapošljavati radnike, školovati ih i optimalno plaćati.
Što znači optimalno?
- Tržište rada definira koliko je zapravo neki rad vrijedan i konkurentan. Evo, puno se priča o plaći Ivice Mudrinića, on je na burzi pa je njegova plaća javna, ali budite sigurni da Deutsche Telekom njega ne plaća ni lipe više nego što je zaradio… To je tržišna vrijednost Mudrinićeva rada.
U malom i srednjem poduzetništvu postoji potreba, pokazuju neke analize, za 50.000 ljudi, ali poslodavci ih se ne usude zaposliti! Ne znaju što će biti sutra, hoće li biti posla, slušaju o kolapsima koji se događaju po svijetu i onda naprežu ljude koje imaju do krajnjih granica, a to isto nije dobro. Nama je cilj da ohrabrimo poslodavce na zapošljavanje, da ne zapošljavaju ljude na crno… Zašto? Kad zaposlite čovjeka, obveze koje imate prema njemu vrlo su velike. U slučaju da vam se poslovno okruženje promijeni, da se morate preorijentirati u neki drugi biznis, vi to ne možete ako čitavo vrijeme imate uteg radnika koji više nema što raditi kod vas, a čije vas otpuštanje skupo košta. Radno mjesto se ne čuva pukim zapošljavanjem, nego realnim poslom. Eto, sad imamo problema sa snijegom, zašto netko ne bi zaposlio nekoliko stotina ljudi u komunalnu službu koja će čistiti snijeg mjesec dana… i prijavio ih.
Ali ta mogućnost postoji...
- Postoji, ali je silno komplicirana i teška. Na određeno vrijeme možete zaposliti čovjeka, ali morate vrlo detaljno objasniti zašto to tako radite. Kad imate malo firmu i otpustite nekoga jer ste ukinuli određenu aktivnost, ako vam se dogodi da je nakon određenog vremena ponovo oživite, obavezni ste zaposliti istog tog radnika, što stvara velike pritiske jer možda trebate naći nekoga tko će biti produktivniji….
Zvuči komplicirano, skoro kao razvod braka…
- To vam je kao da se ponovo želite vjenčati, a prisiljeni ste bivšem bračnom drugu ponovno ponuditi brak. U realnom sektoru nitko ne može zaštititi radnike ako nema posla. Naravno da jedan dio poslodavaca manipulira i ne otpušta radnike onako kako zakon nalaže. Ali volim govoriti o poslodavcima koji poštuju zakone i kako bi trebalo biti, a one koji ne poštuju zakon treba sankcionirati. Radnike treba zaštititi, to uopće nitko ne spori, ali zakoni moraju biti razumni, moraju omogućiti razvoj poslovanja, a ne uništavati i ograničavati poslovnu aktivnost. Ljudi se ne usude otpustiti radnike, to im je jako skupo i onda vuku cijelu firmu u stečaj, propadne i dio koji se, možda, mogao spasiti. Stečaj se pokrene kad je firma već gotova, kad joj nema spasa, a to nije smisao stečaja. Stečaj bi trebao biti šansa za novi početak, spašavanje zdravog dijela poduzeća.
Kako komentirate najavu Vlade o novom načinu oporezivanja plaća?
- Vjerojatno će taj način oporezivanja izazvati negativne konotacije kod onih koji su malo više plaćeni i imaju malo veću potrošnju. To bi se moglo doživjeti i kao još jedno kažnjavanje onih koji su bolji i žele naprijed. Nadajmo se da je to privremena mjera jer mi ne smijemo kažnjavati odlične zaposlenike. U Hrvatskoj je postala sramota biti uspješan. Uspješnost je metafora za prevaru. U Hrvatskoj je sramota reći: on je dobar i zato zarađuje više novaca. Mi smo svi fokusirani na plaću, ali morate znati: od plaće se, pa ni od one najveće, u Hrvatskoj nitko nije obogatio. Plaće su u Hrvatskoj u odnosu na Zapad minimalne. Ne možete reći da netko s 10.000 kuna u Hrvatskoj s ovim cijenama ima visok standard. Mi nemamo menadžere s milijun eura plaće. Plaća nije stavka na kojoj se zgrće bogatstvo. Zarađuje se na profitu, na dobiti, dionicama, nekretninama.
Željko Lovrinčević komentirajući proračun tvrdi da je jedina prava ušteda izmjena kolektivnih ugovora. Opet ispada da su radnici i njihova prava najveći trošak.
- Kad imate 250.000 radnika, izračunajte koliko vam donosi samo kuna uštede. Nismo još vidjeli detalje budžeta i ne znamo, osim načelnih izjava, gdje će se sve štedjeti. Očekuje se da će se smanjiti jedan dio iz materijalnih prava radnika iz javnih službi, ali ta se prava ne mogu smanjivati bez revidiranja kolektivnog ugovora. Zato je komunikacija sa sindikatima javnog sektora nužna. Pozitivno je što je Vlada svjesna da se o kolektivnim ugovorima u javnom sektoru mora razgovarati jer ograničavaju mogućnost uštede.
Što bi poslodavci prvo rezali u kolektivnom ugovoru?
- Svaki kolektivni ugovor treba zasebno gledati. U javnom sektoru osiguravaju čitav niz ekstra benefita, prekovremenih, dodataka na plaću, božićnica, regresa, nagrada… koji nisu vezani uz rezultate poslovanja, ima tu puno prostora za korekcije. Gledajte, realni sektor je otpuštao, smanjivao plaće, radili su svašta samo da bi se preživjelo. Javni sektor u te tri godine nije napravio ništa, a financira se od uspješnosti realnog sektora. Ne kažem da su te plaće visoke. Dapače, u Hrvatskoj su problem male, a ne velike plaće, velikih uglavnom nema, a male su premale za normalan život. Međutim, kad imate prihode kakve imate, ako imate prosječnu plaću u državnom sektoru šest tisuća kuna, u realnom četiri, onda definitivno nešto ne štima.
Kako je moguća ta vrst patologije da je posao u državnoj službi poželjan unatoč deklarirane tržišne orijentacije?
- To pokazuje da se javnom sektoru ništa nije dogodilo usprkos nikad većoj krizi zahvaljujući kolektivnim ugovorima. Zato bismo mi htjeli da se država svede u okvire okruženja u kojemu živi i da troši onoliko koliko ima. A ne da se priča svede na udri konja koji vuče. Mi imamo preko 240 parafiskalnih nameta plus gradskih prireza. Zato je naš rad nekonkurentan jer u svoj proizvod morate uključiti sve, i poreze i namete, i neefikasnost, i korupciju, i sivo tržište, kad to sve ukalkulirate – vi ste nekonkurentni. Stalno govorimo da se pritisak na realni sektor mora smanjiti da bismo mogli biti konkurentni. Vani države pomažu svojim poslodavcima da budu konkurentni, daju im svakakve poticaje, osiguravaju im jeftini kapital... A Hrvatska kao da zatvara oči. Ne inzistiramo mi da prosječna plaća u javnom sektoru bude 4000 kuna, dapače, mislimo da liječnik koji operira i odlučuje o životu mora biti jako dobro plaćen…
Recite mi koliko je to, koliko biste vi platili kirurga?
- Ako je vrstan kirurg, neka zarađuje i 50.000 kuna mjesečno. Ne želim da razmišlja o svojoj plaći dok mene operira. Ali, ponavljam, plaće moraju biti usklađene s mogućnostima s jedne strane i osobnim rezultatima i vrijednošću svakog zaposlenika u javnom sektoru s druge strane. 
Kako biste vi kao predstavnik poslodavaca otpuštali?
- Nama je cilj da poslodavac može mijenjati broj radnika ovisno o poslovnim potrebama, da ne mora sve radnike uzimati na neodređeno vrijeme. I to je glavni kriterij po kojemu bi se trebalo otpuštati i što bi u krajnjoj liniji oživilo tržište i omogućilo lakše zapošljavanje.
Ugovori na određeno vrijeme rada čarobna su formula za eksploataciju…
- Ne tvrdim da takvi poslodavci ne postoje, ali morate znati da takvi poslodavci prije svega smetaju poslodavcima. Stvaraju nelojalnu konkurenciju, u njihovu proizvodu nema cijene rada, nema cijene otpuštanja, ne plaćaju račune na vrijeme, mijenjaju firme, ostavljaju dugove koje nitko ne može naplatiti, stvaraju probleme i bankama i poslodavcima. To nisu poslodavci, nego špekulanti. Ti ljudi moraju nestati s tržišta. Iznenadio me podatak o isplatama plaća: 97,5 posto poslodavaca u realnom sektoru isplaćuje plaće i davanja. Broj plaća koje se redovito isplaćuju danas je veći nego kad je gospodarstvo bilježilo rast.
Određeno ili neodređeno vrijeme rada pitanje je osjećaja sigurnosti. Imaginarnog. U stvarnosti se svodi na to ima li posla ili nema. Ako ste dobri, poslodavac će učiniti sve da vas sačuva bez obzira na to u kakvom ste vi radnom odnosu.
Na što vam se kolege žale?
- Vidim u HUP-u koliko se poslodavci trude i muče da sačuvaju radna mjesta, a možda bi im bilo lakše uzeti svoj kapital i znanje i otići u neku drugu zemlju i otvoriti firmu. BiH i Srbija su blizu. U informatičkom sektoru imate vrhunske stručnjake. Za isti bruto u Srbiji dobijete 20 do 40 posto veći neto. U slučaju razvoja nekog softvera, četiri i četiri postaje pet ako iz Hrvatske odete u Srbiju. I to svara dodatne probleme: kako sačuvati onaj dio radne snage koji može stvoriti nove vrijednosti koje izvlače iz krize. Luka Modrić otišao je iz Dinama i sad imamo nogometnu ekipu koja nije gledljiva. Tako će biti i s biznisom. Ako nemamo uvjete za najbolje, otići će van i nama će ostati druga liga.
Kako zamišljate fleksibilnost radnog mjesta?
- Mi imamo 14,15 zaštićenih kategorija radnika koje ne možete otpustiti koliko god da su loši, recimo sindikalne povjerenike. Kad poslodavac nekome da izvanredni otkaz zbog kršenja radne discipline, onda mu je dužan plaćati još i godišnji i bolovanje. To nema smisla. Tako se to može zavlačiti mjesecima, i to su sve stvari koje ne motiviraju poslodavce da zapošljavaju. U tome veliku ulogu ima i pravosuđe jer statistika pokazuje da u više od 90 posto slučajeva presuđuju u korist radnika, što statistički nije vjerojatno. Ako je radnik prekršio disciplinu, ne radi svoj posao, ne može sud takvog radnika vratiti na posao, čak i ako je socijalni slučaj. To je onda u domeni države i njega samoga – zašto je ugrozio svoje radno mjesto ako ima obitelj koju mora hraniti. Kad sve skupa zbrojite, dolazite do toga da vam je radnik najveći uteg u doba kriza.
Zašto ne bismo imali situaciju da na istom radnom mjestu radi dvoje po pola radnog vremena? To pravo danas nema ni poslodavac ni zaposlenik. Zašto žena koja ima obitelj i želi biti kod kuće s djetetom ne bi radila četiri sata, a netko drugi bi htio raditi dva posla po četiri sata. U krizi ne želite otpustiti dobre i kvalitetne radnike, ali zbog slabije aktivnosti morate. Možda bi se u takvim izvanrednim okolnostima moglo dogovoriti sa zaposlenicima da na nekoliko mjeseci na istom mjestu radi dvoje ljudi, da se nikoga ne otpušta, da rade po pola radnog vremena ili da im se skrati radni tjedan…
Tržište nikad nije bilo hirovitije; Europa je u svibnju prošle godine bila euforična, u rujnu pred kolapsom. Znači, nema planiranja na rok dulji od četiri mjeseca. Ova kriza pojačava potrebu za fleksibilizacijom.
Vi biste se onda složili s talijanskim premijerom Montijem da je siguran posao dosadan…
- Tako je to nažalost. Pogledajte Nokiju, gdje je bila prije četiri godine, a gdje je danas. Pogledajte top 100 najvećih tvrtki u svijetu prije deset godina i što je od njih danas ostalo. Sve je pedeset posto drugačije. Apple je prije deset godina bio pred bankrotom. Svijet je postao takav da je jedina sigurnost radnog mjesta samo vaše znanje i vještine koje imate.
Niste baš bili oduševljeni Planom 21 jer on, kako ste rekli, prava radnika smatra ugroženijima od prava poduzetnika, a to, tvrdite, nije točno.
- Govorilo se mnogo o tome da se radnike neće tretirati kao stvari. Mi u HUP-u smo smatrali da je to u Planu 21 vrlo opasno, stvaranje opet nekog antagonizma… Kapital i radna mjesta moraju ići ruku pod ruku. Mi nismo protiv radnika i njihovih prava. Teško se danas ide u poduzetničke vode jer niste zaštićeni pravno, nitko vam ne mora platiti račun, teško ćete doći do kredita, nitko ne vjeruje u vaš biznis-plan pa ako još zaposlite radnike pa ih morate otpustiti, oni će vas dotući sudskim procesom… Čim otvorite firmu, plaćate sve namete državi unaprijed, odmah vam pošalju račun za vode, šume, turističku zajednicu…
Bi li vam ipak bilo draže da je HDZ ostao na vlasti budući da je Kukuriku od 18 mjera koje ste predlagali prihvatio devet, a HDZ deset? Loše ste ocijenili i jedne i druge.
- S prošlom je Vladom bio problem da je napravila premalo i presporo, nisu napravili iskorak potreban da bi se stvari preokrenule. I jedan i drugi plan nama su u HUP-u bili preopćeniti, nerazrađeni, bez jasnih koraka.
A sada mjesec dana nakon osvajanja vlasti, s najavom proračuna manjim za 4,6 milijardi kuna?
- Generalno, Vlada je krenula u dobrom smjeru, napokon su priznali da postoji problem u prihodima i da smo u krizi… Nismo još vidjeli proračun, nadamo se da tih 4,6 milijardi uštede neće ići iz investicija, nego iz dugotrajnih troškova koji se perpetuiraju, da se to miče iz budžeta zauvijek… Mi samo zbog kamata koje zadužujemo svake godine imamo veći dug. Treba voditi računa o tome kako će se i gdje država zaduživati, gdje će uzeti novac za taj deficit... Ako krenu na domaće tržište kapitala, to znači da će građanima i poslodavcima ostati manje. Problem je što vam za izlazak iz krize treba jako puno novaca. Da biste pokrenuli proizvodnju i zaposlili ljude, morate imati što jeftiniji i kvalitetniji kredit, a toga ovog časa baš nema.
Povišenje stope PDV-a podijelilo je stručnjake...
- PDV je vrlo osjetljiv porez. Osobno bih PDV držao kao jednu od zadnjih opcija, a ne kao prvu. No, vidjet ćemo što će biti kad Vlada dovrši posao s poreznim osnovicama. Dobra je poruka: štedjet ćemo. No, sljedeći i to hitri korak trebao bi biti efikasnost javne vlasti. Puno nas košta ako ništa ne rade.
Poduzetnici negoduju zato što je država sebi osigurala privilegij da joj se plaća PDV bez obzira je li usluga u stvarnosti naplaćena.
- Da, borili smo se za to da se PDV plaća po realiziranom poslu, dali smo prijedloge da to vrijedi barem samo za manje tvrtke. Ali, zasad nema odgovora. Mi plaćamo i akontaciju dobiti, ako ste u prošloj godini imali neki super posao i rezultat, vi plaćate i ove godine porez kao da ćete imati isti takav posao, što je za malu firmu veliko breme.
Recimo, uložite sve u proizvodnju majice, a onda shvatite da vašu majicu nitko ne želi nositi, jer pet glumica u Americi baš nosi na V izrez, a vaša je okrugla. Što je najgore, dok dođete do te majice, već ste potrošili novce i novce na dozvole… U malom i srednjem poduzetništvu ljudi su uložili sve što imaju da bi mogli održati likvidnost… Kad propadnu, ostaju bez ičega, kuće i djedovine. Zato je rizik poslodavca veći, rizik radnika je da neće dobiti plaću i da će morati tražiti drugi posao, ali poduzetnik gubi sve… Nema oporavka.Naravno da mu je dobit veća od radnika jer je više i uložio. No, mi još imamo refleks prošlog sustava da bi svi trebali zarađivati jednako. Sigurnost danas ima drugo značenje: najbolja valuta je znanje, morate imati nešto što tržište želi platiti da biste opstali.